Čitave obitelji su umirale od gladi, iscrpljenosti ili su jednostavno smaknute kao politički neprijatelji. Stotine tisuća ljudi ubijane su logorima smrti rasutima diljem zemlje.
Na današnji dan 1975. godine ispisana je najmučnija stranica povijesti Kambodže – 17. travnja 1975. su Crveni Kmeri konačno ostvarili pobjedu u ratu, ušli u Phnom Penh i preuzeli vlast u Kambodži, pišu 24sata.hr.
Vladavina Crvenih Kmera nad Kambodžom ostala je zabilježena kao jedan od najradikalnijih društvenih prevrata u povijesti. Nedugo nakon dolaska na vlast ukinuli su novac, banke, privatno vlasništvo, zabranili ispovijedanje religije, zatvorili sve bolnice i škole, te gotovo cjelokupno stanovništvo kambodžanskih gradova protjerali na selo gdje su bili prisiljeni raditi na društvenim farmama.
Čitave obitelji su umirale od gladi, iscrpljenosti ili su jednostavno smaknute kao politički neprijatelji. Stotine tisuća ljudi ubijane su logorima smrti rasutima diljem Kambodže.
Jedan od najzloglasnijih bio je smješten u blizini glavnog grada Phnom Penha, u nekadašnjoj srednjoj školi. 1975. godine, samo četiri mjeseca nakon dolaska Crvenih Kmera na vlast, škola je pretvorena u zatvor i centar za ispitivanje. Bodljikavom žicom okružen je čitav kompleks, a nekadašnje učionice preko noći su postale zatvorske ćelije.
Procjenjuje se da je više od 17.000 ljudi prošlo kroz zatvor Tuol Sleng, službeno nazvan Sigurnosni zatvor 21. Međutim, neki kažu da je možda i više od 20.000 ljudi prošlo kroz zatvor tijekom četiri godine brutalne vladavine Crvenih Kmera.
Svi zatvorenici su fotografirani po dolasku u zatvor, a često su s osumnjičenicima zatvarane i njihove obitelji. Nakon toga bi ih sproveli u njihove ćelije i privezali bi ih lancima. Zatvorenici razmješteni u manje ćelije bi bili privezani za zidove ili podove, a u većim ćelijama za čelične šipke na podu. Spavali bi na golom betonu i nisu smjeli razgovarati jedni s drugima.
Svaki dan zatvorenicima je bio isti. Buđenje je bilo u 4:30 kada bi se morali skinuti dok su čuvari provjeravali jesu li i dalje zatvorenici čvrsto privezani i da kojim slučajem nisu uspjeli skriti nešto čime bi mogli počiniti samoubojstvo. Hrana im se svodila na četiri žlice riže dva puta dnevno, a tijekom čitavog dana bili su u strahu od ispitivanja.
Ispitivanje je trajalo sve dok zatvorenik ne bi umro ili priznao što mu se stavljalo na teret. Zvjerskim mučenjem bi stručno izvlačili brojne informacije iz zatvorenike.
Redovito su premlaćivali zatvorenike, električni šokovi bili su svakodnevica i povremeno su znali užarenim predmetima nanositi teške ozljede zatvorenicima. Neki zatvorenici su pričali o tome kako su ih rezali noževima ili gušili plastičnim vrećama.
Nekima su čupali nokte i istovremeno bi polijevali alkohol na otvorene rane. Žene su povremeno silovali, ali to je ipak bilo rijetkost, a silovatelji su redovito smaknuti zbog zločina.
Brojni zatvorenici su umirali od mučenja, ali to je ipak bilo protiv zatvorskih pravila zato što su vlasti trebale priznanja, a ne mrtvace.
Medicinska služba zatvora nije postojala za liječenje zatvorenika već je to bio samo nastavak sustava mučenja. Najmanje stotinu ljudi ubijeno je eksangvinacijom; spojili bi ih na infuzijsku pumpu i izvlačili i posljednju kap krvi iz nesretnih zatočenika kako bi otkrili koliko čovjek može živjeti bez krvi. Neki zatvorenici ubijeni su tako što su im vadili unutarnje organe bez anestezije.
Zatvorenici bi na kraju priznali sve, a često bi “uljepšavali” događaje iz života. Redovito bi pisali desetke stranica o svojoj obuci za agenta CIA-e, KGB-a ili čak vijetnamskih tajnih službi. Nakon toga su redovito ubijani, a zabilježeno je samo sedam preživjelih zatočenika Tuol Senga.
Zatvorenici i njihove obitelji prebačene su u obližnji kompleks Choeung Ek gdje su ih ubijali čime su stigli. Često su to bila mučna ubojstva hladnim oružjem kao što su željezne šipke ili mačete zato što Crveni Kmeri nisu imali dovoljno streljiva za sva ubojstva, a kasnije si nisu mogli ni priuštiti streljivo.
Chum Mey je do travnja 1978. godine živio mirnim životom kao mehaničar, a onda su mu jedan dan na vrata banuli Crveni Kmeri, uhitili ga i strpali u zatvor pod optužbom da je agent CIA-e.
“Nisam ni znao što ta tri slova, CIA, uopće znače. Kad sam došao u Tuol Sleng svukli su me i fotografirali i tako golog me smjestili u toliko malu ćeliju da nisam mogao ni sjesti, nego sam cijelo vrijeme stajao. U ćeliji nije bilo ni WC školjke, već sam imao neku malu kutiju za metke u kojoj sam obavljao nuždu”, ispričao je Mey za BBC.
Prvih 12 dana u zatvoru za Meya su bila iskustvo koje nadilazi pravi horor. Mučili su ga u sobi za ispitivanje, tukli su ga palicama koje su bili obložene žicom, čupali mu nokte na nogama, te na kraju podvrgli elektrošokovima.
“Stalno su mi ponavljali da priznam da sam špijun. Nisam imao pojam o čemu govore i tako je mučenje postalo još brutalnije. Na kraju su mi u uši stavili elektrode i puštali struju. Mislio sam da će mi glava izgorjeti. Nakon strašnih bolova sam priznao da radim za neka tri slova za koja nisam znao što znače”, ispričao je Mey.
Sličnu sudbinu doživio je i slikar Bou Meng. I on je, poput Meya, nakon dugotrajnog mučenja priznao djela koja nije napravio.
“Spasilo me to što sam slikar. Kada je upravitelj zatvora, ozloglašeni “Duh”, saznao da sam slikar, naredio mi je da naslikam veliku sliku Pola Pota. Ne trebam ni spominjati da mi je rekao da će me rastrgati ako slika ne bude dobra”, kaže Meng, koji je tri mjeseca slikao lik kambodžanskog vođe na platnu promjera 2×1,8 metara.
Kako je “Duh” bio zadovoljan portretom, zatražio je od Menga da naslika i slike Karla Marxa, Lenjina, Mao Cetunga i Ho Ši Mina, pišu 24sata.hr.
“Nisam znao zašto želi te portrete, nisam smio ni pitati. Šutio sam i slikao.”
Dnevnik.ba
wpDiscuz
