Njega kao katoličkog sveca svatko razumije i voli. Razumiju ga sa sjevera i juga, s istoka i zapada. Vole ga svi narodi svijeta kao svoga sina, kao savršeno dijete Evanđelja. Svetog Franju cijene i vole i protestanti i pravoslavni i Židovi i pogani. Vole ga Francuzi, Englezi, Nijemci, Španjolci i Slaveni. On je savršeno shvatio univerzalnost, općenitost Kristove crkve. Uz svetog Pavla, postao je najautentičniji kršćanin. Postao je srce kršćanstva i miljenik čovječanstva kroz vjekove.
Sveti Franjo rođen je u Asizu (Assisi, Italija) 1182. godine. Pravo ime bilo mu je Giovanni Bernardone. Bio je sin bogatog trgovca Petra Bernardonea. Kao mladić bio je sklon uživanju u materijalnim dobrima. Nakon bolesti i ozdravljenja promijenio je dotadašnji način razmišljanja.
Posebno su ga nadahnjivale riječi iz Lukina Evanđelja, Lk 9,3: ”Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine.“ Na temelju toga sveti Franjo sastavio je jednostavno Pravilo za svoje sljedbenike. Utemeljio je 1208. godine novu redovničku zajednicu – franjevce – na temeljima čistoće, poslušnosti, poniznosti i siromaštva.
U Crkvi se vrlo brzo razvio zanos nasljedovanja svetog Franje, a po siromašnom Franji, samog Isusa Krista. Bio je velik mistik, ljubitelj životinja. Umro je 4. listopada 1226. Papa Grgur IX. proglasio ga je 1228. godine svetim.
Odnos svetog Franje prema Bogu
Bog je bio jedini predmet razmatranja Franjine duše. To se očituje u njegovu čestom uzdahu: ”Bog moj i sve moje”. Za njega kao da ništa drugo nije postojalo osim Boga. Toma Celano, jedan od Franjinih životopisaca, usporedio je Svečevo srce sa savršenim glazbalom koje bi odmah zatitralo čim bi netko spomenu ljubav Božju. Kada bi se sveti Franjo udubio u razmatranje o Bogu, ne bi više znao što se oko njega događa.
Poznat je događaj iz gradića Borgo San Sepolero, gdje su ga mnogi doticali, i vodili na sve strane grada, a on nije ništa čuo, znao ni vidio, kao da je bio mrtav. Bogu je često služio u hladnoći, gladan i žedan. Upitali su ga kako može podnositi zimsku hladnoću. Odgovorio je: ”Kada biste iznutra gorjeli ljubavlju prema Boga i željom za nebeskom domovinom, lako biste trpjeli vanjsku hladnoću“.
Jedno od njegovih gesla, ili motiva bilo je: ”Tijelo duši, a duša Bogu”. Primjerice, u misijama, tijelo se moralo pokazati gorljivim, srčanim, trošiti se a ne nikada optuživati za napor. Takav je sveti Franjo bio na misijama, ali i u molitvi. Jednom se vraćao iz Rima i, kako se kaže, pokisnuo je do kože u molitvi. Neki su mu prigovorili da je to štetno po zdravlje. Sveti Franjo odgovorio je: ”Ako se tijelo zaustavi da se okrijepi jelom, iako će biti hrana crvima, u kakvu onda miru i pokoju mora duša primati svoju hranu, koja je sam Bog?“
Sveti Bonaventura rekao je da je Franjina duša bila prožeta ljubavlju Božjom, kao gorući ugljen proniknut ognjem. A životopisac Tomo Celano kaže da nitko nije ljubio Boga kao sveti Franjo.
Odnos svetog Franje prema ljudima
Sveti Franjo ljubio je sve u čovjeku, a posebno dušu. Privlačile su ga ljudske duše. Propovijedajući, trošio je sve sile, snagu, kako bi se one zaodjenule božanskom ljepotom. U životu je provodio načelo: ”Veseliti se s onima koji se vesele, a plakati s onima koji plaču”.
Razumio je sva čovjekova životna stanja – borbu za slobodu, kućno veselje, draž poezije, obrazovanost, lijepo vladanje. Kao svetac nije učinio ništa nažao građaninu, plemiću, ni drugim ljudima. Sa sigurnošću možemo reći da je bio osjetljiv na svaku nesreću. Hrabrio je one koje je snašla kakva nevolja, bijeda, ili žalost. Životopisci tvrde da se družio najčešće s grješnicima. Tako životopisac Toma Celano tvrdi kako je izgledalo da je sveti Franjo jedan od njih. Prilagođavao se ljudima kako bi ih osvojio (pridobio) za Isusa Krista.
Usporedba s našom dušom
Sveti Franjo, kao dijete ”crne zemlje”, gorio je velikom ljubavlju prema Bogu. Nasljedovao je Isusa Krista u siromaštvu i u čistoći i prigrlio je životni križ. A mi često ljubimo prolazna, nestalna zemaljska dobra. Često materijom i materijalnim ubijamo duh i dušu.
Sveti Franjo bio je građanin tadašnje srednjovjekovne europske kulture i Crkve. Postao je vrlo brzo zaštitnik društvene pravde, zaštitnik izrabljivanih, otac moralno i materijalno opljačkanih ljudi. Prema svakome je imao veliko srce i mnogo ljubavi. Nije poznavao razliku između učena i neuka, bogataša i siromaha, muškarca i žene. Bio je apostol sveopćeg bratstva, učitelj pravednosti, rada i milosti. Nije imao, niti ima neprijatelja. Na jugu ni na sjeveru, na istoku ni na zapadu. Svugdje su njegova braća.
S njim i njegovim životom poistovjećuju se ljudi raznih naroda kao s uzorom duhovne finoće, dobrote i plemenitosti. A u nama ima mnogo samoljublja, egoizma, samoživosti, mržnje, nepravde i raznih drugih poroka. Zato je uskliknuo jedan Franjin obožavatelj i nasljedovatelj: ”O kad bi svaki kršćanin u svojim žilama imao samo jednu kap krvi svetog Franje iz Asiza, čitav bi se svijet obnovio“.
MOLITVA SV. FRANJE ZA MIR
Gospodine, daj da budem oruđe tvoga mira:
Gdje je mržnja, da donosim ljubav!
Gdje je uvreda, da donosim praštanje!
Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo!
Gdje je zabluda, da donosim istinu!
Gdje je sumnja, da donosim vjeru!
Gdje je očaj, da donosim nadu!
Gdje je tama, da donosim svjetlo!
Gdje je žalost, da donosim radost!
Gospodine, daj da ne tražim:
da me tješe, nego da ja tješim druge;
da ne zahtijevam da me razumiju,
nego da se trudim razumjeti druge;
da ne tražim samo da me ljube,
nego da i ja ljubim druge!
Jer, tko se daruje, prima:
tko prašta, bit će mu oprošteno
i tko umire sebi, rađa se za vječni život!
Vlč. Vladimir Trkmić
wpDiscuz