Knjiga bjelopoljskoga župnika don Josipa Galića ”Transverzala zla” promovirana je večeras u njegovoj župi u Potocima.
Velika dvorana Samostana časnih sestara u Bijelom Polju bila je premala da primi sve one koji su došli na promociju knjige objavljene u izdanju Crkve na kamenu.
Ova je knjiga tiskana zbog tri važna razloga.
Prvi je taj što se nakon rata još uvijek nama Hrvatima katolicima Bijeloga Polja nigdje ne priznaje status žrtve, kao da smo mi napali sami sebe. Mjesta našega mučenja još se uvijek u medijima, pa i u literaturi, ne nazivaju pravim imenom – logorima, nego sabirnim centrima. Sabirni centri? Ako su to doista bili sabirni centri, otkuda ubijeni, premlaćeni, silovani, izgladnjivani. Budući da je u logorima Osnovna škola Potoci i IV. osnovna škola Mostar bilo i djece, po toj logici mogli su ih nazvati i dječji vrtići!
Latinska poslovica veli: Inter arma silent leges (U ratu šute zakoni). Ova poslovica na žalost vrijedi i u miru.
U posljednje vrijeme, i to tek nakon toliko godina od zločina, donesene su i prve osude za samo neke počinjene zločine nad Hrvatima Bijelog Polja. Te osude upravo potvrđuju postojanje logora, a neke simbolično izrečene kazne potvrđuju da svaki zločin u ovoj državi nije jednak pred zakonom!
Drugi razlog tiskanja ove knjige jest taj što kod svojih sugovornika, unatoč proživljenoj patnji, nisam osjetio mržnju nego praštanje i iskrenu želju da se ovo nigdje i nikomu više ne dogodi, a ne će se dogoditi ako budemo u potrazi za istinom što je jedini put ka suživotu.
Da bi se dogodila duhovna katarza na društvenoj razini, potrebna je istina. A istine još nema, zato rat na žalost i nije duhovno završio, on je samo odgođen do nove (ne)prilike.
Treći razlog tiskanja ove knjige leži u terapeutskom učinku ispričane muke, jer lijepo veli Ivo Andrić: “Rana koja se krije, sporo zacjeljuje.”
U svim ratovima najviše su stradali oni koji s ratom nisu imali nikakve veze, niti su s njim što dobivali (obični vojnici na fronti, starci, žene i djeca, tj. civili). Budući da je svakim danom sve manje živih svjedoka iz ovoga vremena, neka barem ova knjiga ostane znak našega stradanja, a nipošto sredstvo kojim se širi mržnja.
Ovu knjigu posvećujem svim patnicima i žrtvama jedne lude politike.
Ona govori o besmislu zla s koje god strane dolazilo.
Osim nevino stradalih i mučenih patnika raznih mučilišta 20. stoljeća, ovu knjigu posvećujem ljudima s onu “drugu stranu” koji su unatoč mraku i mržnji osobnoga okruženja smogli snage izdići se i biti svjetlo u vremenu tame i znak dobrosusjedske ljubavi poput Zilije-Dike Nazrajić, Nijaza Marića, Branka Sudara, Zdravka Grahovca i dr.
Upravo ovakvi velikani s one “druge strane” govore da ovaj svijet ima još uvijek budućnost.
U životnim svjedočenjima koje donosimo u ovoj knjizi sigurno se i na žalost mogu pronaći i neki ljudi s onu “drugu stranu” sa sličnim sudbinama.
Sve što je ljudski rod postigao, duhovno i materijalno, duguje razarateljima iluzija i tražiteljima stvarnosti (E. Fromm).
Tek kada pravim imenom imenujemo svoju stvarnost, možemo početi graditi novi svijet. Umorni smo od fašizma, komunizma, radikalizma i populizma vrteći se još u krug.
Iz proteklih ratnih događanja kao da smo malo ili nimalo naučili, ne shvaćamo još uvijek da je rat vještina kojom se ljudi ubijaju, a politika vještina kojom se ljudi zavaravaju.
Bilo bi vrijeme da prestanemo otvarati vrata koja nam ne će donijeti sreću i blagostanje, vrata raznih diktatura i isključivosti, te krenuti putem koji rađa istinskom pravdom. Pravda se rađa za nas kršćane po onoj: “Čini drugomu ono što želiš da drugi čini tebi, odnosno nemoj drugomu činiti ono što ne želiš da drugi tebi čini.”
Sve u svemu, nakon ovolike patnje na svim stranama nismo otišli ni koraka naprijed u pomirenju, a bilo je krajnje vrijeme. Zašto nema pomirenja?
Zbog toga što nema istine. A kada nema istine, ne može biti ni pravde. Tko je odgovoran? Na prvom mjestu političke strukture kojima je ovakva situacija potrebna da bi zadržali svoje pozicije, svoju “krvarinu”. Nakon političkih struktura odgovornost snose mediji koji su u službi vladajuće politike.
Sami vidimo kako se mediji odnose prema pojedinim žrtvama. Jedne žrtve ističu, a druge prešućuju. Imena jednih optuženih za zločine danima se objavljuju, a imena nekih drugih zločinaca ako se i objave, onda negdje u kratkom intervalu.
U svemu ovome mraku ima nešto dobro. Ostao sam zadivljen slobodom i čistoćom duša onih koji su preživjeli ratne patnje.
Nakon svega proživljenoga ne nađoh u njihovu srcu nimalo mržnje. Drago mi je što ovi patnici iz tamnice Osnovne škole Potoci, IV. osnovne škole Mostar, Bileće, Morinja nisu završili u drugoj goroj tamnici, a to lijepo veli sv. Augustin: “Tko mrzi, njemu je tamnica njegovo srce.”
Ponosan sam kao njihov dušobrižnik, i kao takav svjestan sam da prolazi obličje i pravda ovoga svijeta i da se trebamo boriti samo za jedno, a to je duševno spasenje, upravo kao što nam Isus poručuje: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.” Bojmo se mržnje, samo onaj koji ne mrzi, ostaje istinski pobjednik.
Dvadeseto stoljeće je stoljeće od kojega se puno očekivalo, ali, na žalost, ostat će to stoljeće kojega se trebamo svi sramiti zbog toliko nevino ubijenih i ovdje i po svijetu, i u mome i u tvome narodu. Zlo je zlo, iz kojega god smjera dolazi, jednako ga sudi i osudi i kada je u pitanju Auschwitz, Dachau, Osnovna škola Potoci “Bratstvo i jedinstvo” ili bilo koje drugo mjesto stradanja, poručuje don Josip Galić
”Upravo smo na mjestu gdje je u posljednjem ratu palo, ne na stotine nego na tisuće granate. Ovo je u jednome trenutku postalo mjesto mržnje i zato smo simbolično večeras ovdje”, rekao je don Josip Galić na početku promocije.
Foto: Bljesak.info / Čitanje nekih ulomaka iz knjige izazvalo je emocije kod posjetitelja
Knjiga donosi ratna svjedočanstva bjelopoljskih Hrvata: Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskoga rata, prenosi Bljesak.info
Zabilježena svjedočanstva, još uvijek većine živih svjedoka, govore o patnji i stradanju ove župne zajednice, bjelopoljskih katolika Hrvata, koji su unatoč tolikom povijesnom zatiranju uspjeli opstati na dvije obale Neretve.
Na promociji knjige govorili su don Josip Galić, priređivač knjige, prof. dr. Božo Goluža i prof. dr. Ivica Šarac. Na kraju se svima obratio i mostarsko-duvanjski biskup i upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Ratko Perić.
Promociji su nazočili don Jakov Renić bivši bjelopoljski župnik, osoba koja spada u najzaslužnije pionire povratka u Bijelo Polje, Josip Grbeša, ministar pravde BiH, Oliver Soldo ministar za pitanje branitelja HNŽ i drugi iz političkog i kulturnog života Mostara …
U audio prilogu možete poslušati govor don Josipa Galića u kojemu spominje rad na ovoj knjizi, kao i na još jednome projektu koji će nadamo se isto biti objavljen.
“Transverzala zla” knjiga koja iznosi dugo skrivanu istinu o stradanju Hrvata
wpDiscuz