Tko o čemu, mi o EU

Proteklog tjedna dogodile su se vrlo zanimljive stvari po pitanju pristupa Europskoj uniji u nizu zemalja bivše Jugoslavije. U Hrvatskoj su održani prvi izbori za Europski parlament.
Politička elita ih je nazivala “povijesnima”, jer je njima Hrvatska, već jednom nogom u Uniji, prvi put birala svoje predstavnike u nekom od zajedničkih tijela. Unatoč tome što se radi o Europskom parlamentu, za kojeg iole informiraniji građanin zna da ima minimalne ovlasti, jer unutar Unije glavne odluke donose Europska komisija i Vijeće EU, ipak se, zbog simboličke težine prvog pravog participiranja u nečemu što je neupitni, višedesetljetni san, očekivao razmjeran interes građana. Dogodio se hladan tuš za kompletnu eurofilnu i eurofanatičnu političku scenu, a ona obuhvaća gotovo sve parlamentarne stranke u zemlji. Na izbore se odazvalo 20,84% birača. Četiri od pet Hrvata nije pokazalo nikakav interes za to tko će u Strasbourgu predstavljati zemlju u nevažnom tijelu i za to primati preko sedam tisuća eura plaće.
 
__________piše: Nino Raspudić l nezavisne.com
U prvom večernjem nastupu premijer Milanović je takav katastrofalan odziv pošteno nazvao ogluhom. Sutradan su dominantni mediji pokušali relativizirati i umekšati stvar spominjući primjer jedine zemlje u kojoj je odziv bio lošiji – Slovačke. No usporedba nije adekvatna jer je za Hrvatsku ulazak u EU bio neupitni mit, nit vodilja cjelokupne politike, nešto čemu se grčevito težilo i za što se bilo spremno sve žrtvovati – od već zaboravljenog odustajanja od Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa, kojeg druge zemlje Unije zadržavaju, preko poslušničkog lova na generala Gotovinu pa sve do zadnjeg pristajanja na slovensku ucjenu oko duga štediša Ljubljanske banke.
Hrvatska je platila preskupu ulaznicu za taj cilj, koji se predstavljao kao mitska obala spasa od stoljetnog paćenja u balkanskoj bari, da bi na koncu ulazak u njega izazvao prilično malo entuzijazma. Taj brzi obrat u eurorealizam, pogotovo u situaciji u kojoj već godinama Uniju potresa najteža kriza do sada i sve češće dovodi u pitanje i sam smisao njenog ovakvog postojanja, u stvari i ne mora biti loš znak. Umjereni pesimizam je puno zdravija klima od euforije koja bi nužno završila u jednako intenzivnom razočarenju. Većina ljudi u Hrvatskoj danas nije očarana ulaskom u EU koji će se dogoditi za nešto više od dva mjeseca, nema velikih očekivanja pa neće biti ni velikih razočarenja, dok, iz današnjeg pesimističnog štimunga gledano, ostaje prostor za ugodna iznenađenja ako u narednim godinama Unija prebrodi krizu i povuče naprijed i hrvatsko gospodarstvo.
U Bosni i Hercegovini se istovremeno dogodio potpuni krah na EU putu. Nije ispoštovan rok za implementaciju presude “Sejdić i Finci” jer nije postignut dogovor glavnih političkih aktera, prije svega u Federaciji BiH pa je europski put zemlje zaustavljen i prije nego što je krenuo. Štoviše, stvar je vraćena i korak unatrag jer je Bosni i Hercegovini jasno stavljeno do znanja kako Bruxelles neće priznati rezultate sljedećih izbora koji će se očito kositi s presudom Europskog suda za ljudska prava. Ne treba u tome što se dogodilo učitavati nikakav dublji plan političkih elita iz BiH, kojima ovakva pat pozicija navodno odgovara za očuvanje vlastitih pozicija i privilegija. Kad bi barem postojao bilo kakav plan! Čini se da je stvar puno jednostavnija, u smislu da je na djelu potpuni raspad sistema, da je brod bez kormilara, da političke elite nemaju nikakve odgovornosti prema biračima, i da već dvije i pol godine blokirani procesi dovode do potpunog društvenog, institucionalnog, moralnog, komunalnog i svakog drugog urušavanja. Bezbrojni su mali, svakodnevni, na prvi pogled i banalni primjeri tog srozavanja na svim razinama.
Zadnji primjer je uginuće lavice u sarajevskom zoološkom vrtu, jedinom pravom u BiH, samo sedamnaest dana nakon što je donirana iz Bugarske. Kako je moguće da inače vrlo izdržljiva životinja koja se, kako tvrde znalci, u prirodi nekada hrani i danima starim crkotinama, dobije escherichiu coli i vrlo brzo od nje i umre, ostaje nejasno. Cinici insinuiraju kako joj je možda netko od posjetitelja dao da pojede slavni ćevap. Tužnu sudbinu lavice, koju možemo promatrati kao paradigmu svih današnjih žrtava nefunkcioniranja sistema, a to je većina stanovnika BiH, ne ublažava ni naknadno okretanje na šalu. Tako je mostarski književnik Veselin Gatalo ustvrdio kako uginuće lavice za gradske vlasti nije problem – naći će već u Sarajevu neku običnu mačku koja će se deklarirati kao lavica i problem je riješen. Lavlja kvota je ispunjena i idemo dalje…
Za razliku od neveselog hrvatskog završetka pristupnog puta i startnog kraha bosanskohercegovačkog, srbijanski je doživio potpuni obrat. Nakon odbijanja ultimatuma Europske unije o dogovoru s Kosovom i gotovo trenutnog upadljivog komuniciranja s Rusijom, od Dačićevog posjeta Putinu, dobivanja povoljnog ruskog kredita do šuškanja o vojnom savezu, čime je otvorena mogućnost dodatnog cjenkanja o uvjetima s EU, izgleda da je njihalo krenulo opet u smjeru eurointegracija. Premda se zadnji prijedlog prezentirao kao uzmi ili ostavi, tj. priznaj Kosovo, odreci se Srba na Sjeveru ili zaboravi na datum za početak pregovora, EU je nakon srpskog odbijanja ponudila za Srbe nešto povoljniji plan koji su parafirali premijeri Srbije i Kosova (koje se znakovito nije bunilo zbog tog “popuštanja” drugoj strani). Obojicu je izljubila barunica Catherine Ashton i sada se čeka ratifikacija.
Dok pišem ovaj tekst, ne zna se hoće li sporazum ići samo pred Vladu ili i pred Skupštinu Srbije. Neki spominju i referendum. Kruži vic kako je Ivica Dačić na pitanje što mu je najteže palo pri potpisivanju tog sporazuma odgovorio – kad me ljubila Catherine Ashton. Moguće je da je cijela zavrzlama oko srpskog odbijanja pravog, tobože ultimativnog prijedloga, a onda nuđenje za njih nešto povoljnijeg plana, bio unaprijed dogovoren igrokaz tri strane kako bi srpska javnost lakše progutala gorku pilulu i spasio se obraz srpske vlasti koja je, eto, najprije pokazala da ima muda pa je izborila povoljniju ponudu. Ostaje vidjeti što će biti s ratifikacijom, no jedno je sigurno – srpska priča o ulasku ili neulasku u EU ipak ima neku dinamiku, što iz perspektive BiH trenutno izgleda jednako daleko kao što se iz srpske čini hrvatski završetak puta. Koji je pak sam po sebi neveseo. Pa vi sad budite eurooptimisti.