Prljavo kazalište 1979. i Baka Prase 2019. – idoli naše (i vaše) mladosti
U svibnju 2019. u zagrebačkoj Dubravi pitao sam učenike 6d razreda: ‘Kakvu muziku slušate?’
U tom lijepom i živom dijelu grada dvanaestogodišnjaci još uvijek pristojno odgovaraju na pitanja. Na potpitanje koliko njih sluša hrvatske izvođače poput Tonyja Cetinskogili Nine Badrić dvije su se ruke mogle vidjeti u zraku. Miroslav je Škoro dobio jednu ruku, dok je Thompson predanim koncertnim radom zaradio još jednu. Na pitanje koliko njih sluša rock bendove poput Hladnog piva ili hip hop izvođače poput Tram 11 ili Kandžije, sramežljivo se javila jedna djevojčica.
‘Pa barem Prljavo kazalište, oni su iz Dubrave?’ pitao sam već pomalo očajnički.
‘To ni starci više ne slušaju!’ rekao je jedan hrabri.
‘Petar Grašo?’ nastavio sam.
‘On se jako sviđa razrednici’, kroz smijeh povikao je 6d. ‘Ma nemate Vi pojma što mi slušamo!’ povikao je ponosno jedan iz prve klupe. ‘Cajke, buraz. To je jedina prava muzika’, rekla su dvojica iz zadnje klupe kraj prozora s kojeg se pruža pogled na veliki grafit Bad Blue Boysa.
‘Jala Brat, Maya Berović, MC Stojan – to su prave face. E da, još i jutjuberi Janko, Baka Prase…’, govorili su srčanije nego što će ikada govoriti o hrvatskoj povijesti ili književnosti. O glazbi da ne govorim. Od Jasenka Houre do MC Stojana i od Branimira Štulića do Bake Praseta u Hrvatskoj je kraći put nego što se čini.
Prošlog tjedna mediji su objavili vijest da je u Hrvatskoj trenutno najpopularnija pjesma na Youtubeu ona naziva ‘Poni’ u izvođenju Bogdana Ilića, a on je u šestim razredima na ovim prostorima poznatiji kao Baka Prase. Poni se u ovom slučaju ne odnosi na bicikl koji je obilježio djetinjstva mnogih, već na Porsche. U samoj pjesmi gospodin Ilić, osim što vozi Poni, spominje da mu je na ruci Roli, što označava sat marke Rolex. Baka još u pjesmi poručuje da se na njega ‘loži’ i izvjesna gđa Stanija te svima poručuje ‘ko vas jebe – lomim ga’. Uz sve to, gospodin Prase ukazuje na to da je njegov sljedeći cilj Lambo, što je kratica za Lamborghini. Sama pjesma identična je onoj ‘Pure Water’, koju su u ožujku objavili grupa Migos i DJ Mustard. Poetika te grupa slična je Ilićevoj, s razlikom da su oni već došli do Lamba i nekoliko Rolija, a Ponija se više ni ne sjećaju.
Premda se mnogima ono o čemu gospodin Ilić pjeva može činiti problematičnim i provokativnim, njegov je osnovni problem što tome uopće nije tako. Sve o čemu Baka pjeva dio je balkanskog, pa tako i hrvatskog mainstreama. Auti i skupi satovi kao statusni simboli, materijalne vrijednosti i imetak kao jedina i osnovna vrijednost po kojoj se vrednuju osobe. To ovdje ne vrijedi samo za ‘žestoke momke’ iz Dubrave ili s Knežije, već još jasnije u natječajima za kupovinu službenih automobila te posebice na zglobovima hrvatskih političara ili dijelova svećenstva. Krađa tuđih ritmova i neovlašteno uzimanje nečijeg rada također nije posebno inovativna.
Mala su djeca Prase, Janko i MC Stojan u usporedbi s hrvatskom akademskom zajednicom i načinima na koje se ovdje dolazi do najviših mjesta u društvu – plagiranim diplomama i magistarskim radovima. Pa čak je i u odnosu prema ženama gospodin Ilić ispod razine dopuštenog za hrvatsku dnevnopolitičku svakodnevnicu jer njegovo ‘Ulazim u kola i upalim sport. Riba kad to vidi seda na kost’, kolikogod seksističko, zapravo je sramežljivo u usporedbi s time kad hrvatska ministrica premlaćivanje žene svojeg stranačkog kolege opravdava s ‘Tako vam je to u braku’. Od svih društvenih podsustava, onime što i kako pjeva i poručuje gospodin Ilić najsličniji je upravo političkim aparatima na ovim prostorima, a on sam, koliko god se pokušao prikazati žrtvom koju proganjaju, proizvod je tog istog sustava vrijednosti koji političari ovdje desetljećima njeguju.
U svibnju 1979. godine u zagrebačkoj Dubravi grupa Prljavo kazalište završavala je svoj istoimeni album prvijenac. Na tom je albumu tada 19-godišnji Jasenko Houra skladao pjesmu u kojoj govori da je sretno dijete koje je odrastalo uz ratne filmove u boji, narodne pjesme pune boli, predivne vojne parade. U drugoj je pak poručivao ‘ja sam za slobodnu mušku ljubav’. U tih nekoliko stihova bilo je više provokacije, subverzije i bunta nego u mnogim napisanim kolumnama i društvenim komentarima. Suvremena, a naročito punk-rock glazba i služi tome da kroz nekoliko taktova i stihova pokaže hrabrost, stav i pamet.
Te 1979. godine, dok je Tito bio na samrti i dok se nije znalo što će biti s bratstvom, a što s jedinstvom, ulice Dubrave davale su neki drugačiji ritam. Četrdeset godina kasnije u našim su ušima ritmovi Ponija i Lambija dok su na rukama pravi ili krivotvoreni Roliji. Slika je to i Hrvatske koja ne razumije da je suvremena glazba od 50-ih godina do danas posebno vrijedan dio njene kulture. Onaj koji treba biti dio onoga o čemu uče učenici 6d u Dubravi. Trebalo bi, ali se to neće dogoditi jer oni koji vode zemlju znaju da im je puno jednostavnije izaći na kraj s ‘Instagram mi rušite – možete da ga pušite’ nego s ‘Na strateškim ljudima njihovi ljudi. Kurvini sinovi. Lutke od krvi bez trunke ideje’.
Gospodin Ilić bi pak učinio sebi uslugu da uđe u ‘kola’ i krene nazad u školu te da pokuša shvatiti kada si nečiji pijun, kada prase, a kako je to kad si prava ‘Baka’.
wpDiscuz