Kako je Hadžihafizbegović zaboravio da je pjevao Thompsona

Prije otprilike osam godina Fatmir Alispahić definirao je najustrajnijeg pretendenta na mirnodopski zlatni ljiljan, Emira Hadžihafizbegovića, naime. Glumac Emir, kaže njegov tuzlanski komšija, nije ni u jednom vaktu mogao izgubiti glavu, jer je svakom vaktu aplaudirao i služio. Njegov život su „godine prevare“, jer je u tom životu bio i velikosrbin i velikomusliman, a i bojovnik HVO-a, podsjeća (još) Alispahić, kojemu su, po osobnu priznanju, dok je pisao o Glumcu stalno pred očima bila (ona) njegova tri prsta kojima je mahao na predratnim predizbornim skupovima, reformskih snaga, inače…

Međutim, nakon aktualne Glumčeve blasfemije u kojoj s pozicije neupitnog moralnog autoriteta i samoproglašenog poznavatelja kršćanstva (Bibliju sam, kaže u jednom intervjuu, čitao više puta) Isusa proglašva Thompsonovim cenzorom, od ovoga sjajnog Alispahićeva definiranja Hadžihafizbegovića, zanimljivije je – čak! – ratno ozračje u Tuzli.

Thompson o gradu ispod Trebevića: Atmosfera linča može
 se samo stvoriti na području koje je pogodno za to, a Sarajevo je to 
ovim dokazalo

Frljiću, ustašo!

Tada Glumac više nije reformist, već se sjajno uklapa u ambijent u kome se, po njegovu tuzlanskom biografu, zagovaralo da više nema zajedničkog života te da svaki Musliman treba imati svoga Srbina kojega će pogubiti.

Glumac odjedanput ima snažnu potrebu učiniti sve e kako bi se zaboravila ona njegova tri (razmahana) prsta. Slijedom čega onda i nastaje monodrama „Godine prevare“ i ona glasoviti poziv Bošnjacima na prisegu: „Zakuni se, narode moj, krvlju rahmetli Hajre Mešića i sakatom djecom bosanskom da halaliti više nikad nećeš. Ko halali, dabogda ga rođena djeca proklela“.

Nije, dakako, godinama – dapače! – Glumcu smetalo to što se iz te njegove predstave uglavnom spominjao taj dojmljivi citat… koji, inače, ledi krv u žilama. A onda, prije osam godina, Oliver Frljić se sjetio Glumčeva ratnog uratka i instalirao ga u svoju predstavu „Pismo iz 1920“. Frljić je tko (ga) ne zna također gena bosanskih, pa je zato lako razumjeti što ga je mržnja (andrićevska…) inspirirala. Uz to, tumačio je, interesiralo ga je i što je bilo s onom „sakatom djecom“ iz Glumčeve (ratne) kletve. Ali, kud će suza nego na oko…

Taman kad je „Pismo“ 2011. premijerno izvedeno u Zenici a sve je već bilo spremno i za sarajevsku premijeru, Glumac više nije mislio kako svaki Musliman treba imati svoga Srbina. Ali ne zato što su Muslimani sad (već) bili Bošnjaci, nego zato što je on baš snimao film u (sad već) bratskoj Srbiji. Imao je, dakle, on sada svoje Srbe! I jasno da je odmah zaprijetio Frljiću kako će mu upasti na predstavi i kako će imati s njim problema. Onako – općenito. Proglašavajući pritom Frljića – eh, ovo je zbilja sjajno! – nacionalistom. Slijedom, valjda, one logike kako su zapravo svi Hrvati ustaše. Ili makar – ustašići. Pa onda eto i Frljić… Čak!

Ne spominji Božje ime uzalud!

No, predstava je održana u Kamernom teatru, a k’o da je znao da će jednoga lijepog dana biti postavljen za ravnatelja istog, Glumac nije upao na predstavu, koju su, apropo, do kraja ispratili samo oni s jakim želucem i oni baš iznimno pristojni koji junački isprate predstavu ma kakva ona bila.

Ali, vratimo se – Thompsonu; Iz onoga što je Glumac naprđiv’o na onoj (ime, toj sljedbenici Yutela, ne volim spomenuti) televiziji, reklo bi se kako je Marko Perković nova, mlada pjevačka nada te ga je, evo, Glumac tek otkrio i kani ga, s pozicije nedodirljive moralne i umjetničke vertikale, spriječiti da (dalje) kvari omladinu.

Jasno, Thompson je pjevao i punio najveće hrvatske stadione i dvorane i u vrijeme kada je nekoj hrvatskoj konjini palo napamet Hadžihafizbegoviću dati hrvatsko državljanstvo. I poslije toga, dakako. Jedino što nikada nije pjevao je „Srbe na vrbe“. A čak i da jeste, Glumac je valjda posljednja osoba koja bi ima kredibilitet da priziva Isusa da ga zabrani.

Pa, otkud mu sad te vrbe?! Sigurno ih je sanjao, jer ga progone one vlastite kletve… Uostalom, on i inače voli prepričavati snove, usprkos čak i tomu što tvrdi kako spava svega dva sata.

„… Sinoć sam Bože sanjao i Emira Kusturicu kako u svoj bijeli Reno 4 unosi ranjenu djevojčicu… i kako farmerki poprskanih krvlju pljuje majku četničku onima na Palama, sinoć Bože sanjah Mersada Berbera, Hasana Fazlića, Ismara Mujezinovića, Zeca, kako uče fatihu na mezaru rahmetli Ibrahima Ljubovića… sinoć sam Bože sanjao i Fahretu Jahić, Lepu Brenu kako olovskim ranjenicima priča o vrijednotama islama i kako u snu govori da joj je želja da napravi humanitarni koncert za samljevene Brčake u stočno brašno u kafileriji juna devedeset druge…“, objavio je 2012. Glumac monolog „San o Bosni“.

Neće Thompson u san

Poslije toga, najmanje dva puta je zvao ex-Emira da dođe u Sarajevo, jer to je njegov grad. A ovaj ga ignorirao, baš kao i sve one koji ga se povremeno sjete. U televizijskoj emisiji koju je vodio ugostio je Brenu… i nisu, zanimljivo, pričala o „vrijednotama islama“.

Čudi me za to kako mu nikako u san ne dolazi Thompsonova pjesma:

Čujte srpski dobrovoljci, bando četnici,

   Stići će vas naša ruka i u Srbiji,

   Stići će vas naša ruka i u Srbiji,

   Stiće će vas Božja pravda to nek’ svako zna,

    Sudit će vam bojovnici iz Čavaglava

Kao bojovnik HVO-a sigurno je makar jedanput „pao u sevdah“ i zagrmio Čavoglave. A ako i nije, onda ga je Thompson dočekao u Sarajevu gdje se pjevalo isto, samo malo prepjevano:

  …Sudit će vam branitelji šeher Saraj’va

Ima dragovoljaca, ima četnika, ali, eto, nigdje vrba.

Još uvijek samo traju Glumčeve godine pr(ij)evare.

Josip Vričko l Dnevnik.ba