JOSIP MLAKIĆ: I Josipović i desničari fratre izjednačavaju s ustašama

Protekli mjesec je u Hrvatskoj obilježila polemika koja je vođena na stranicama Jutarnjeg lista između bivšeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i filozofa Nevena Sesardića. Povod je bio intervju koji je Josipović dao riječkom Novom listu, u kojem je izjavio sljedeće:

“Povijesne istine radi, fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja”.

Radi se o događaju iz veljače 1945. kada je, nakon što su partizani zauzeli Široki Brijeg, te uzvišenje iznad grada na kojem se nalazi franjevački samostan, strijeljana skupina zarobljenih fratara koji su se nalazili u samostanu tijekom borbi.

Ono što najviše iritira u Josipovićevim riječima je množina “fratri”, svođenje svih širokobrijeških fratara pod istu kapu, iz čega se možda mogu nazreti Josipovićevi motivi, a oni su isključivo dnevnopolitički. Josipović u svom odgovoru Sesardiću navodi određene povijesne fakte, koji su po njemu krimen širokobrijeških fratara, primjerice to da je samostansko dvorište bilo minirano, a da je na samostanskom tornju bilo instalirano mitraljesko gnijezdo.

S pravom se može postaviti pitanje tko je minirao dvorište i postavio mitraljez na toranj. Fratri? Po Josipoviću, izgleda, za to su bili odgovorni upravo franjevci. Josipovićev cilj je, čini se, bio izazvati reakciju na suprotstavljenom ideološkom polu, što mu je, naravno, uspjelo, jer je odabrao jednu od najmučnijih i najmračnijih epizoda antifašističkog pokreta, a to je ratna, odnosno poratna represija prema katoličkom svećenstvu koja je svoju kulminaciju doživjela u Bosni i Hercegovini, a pogotovo u Hercegovini, gdje je od 1942. pa do 1945. godine ubijeno 66 svećenika.

Koliki su bili razmjeri stradanja Katoličke crkve u BiH, najbolje se može vidjeti iz podataka koje je prikupio bosanskohercegovački vojni biskup Tomo Vukšić, koji je naveo da je od 1941. do 1952. smrtno stradalo 160 katoličkih svećenika. Po tim podacima, Banjolučka biskupija izgubila je 42% svojih svećenika, Mostarsko-trebinjska 40%, hercegovački franjevci 37%, bosanski franjevci 25%, Vrhbosanska nadbiskupija 22% i trapisti 5%.

JOŽE PETEK. MUZEJ NOVEJŠE ZGODOVINE SLOVENIJE

Još jedna činjenica, koja ne ide u prilog Josipovićevim tezama i njegovoj “povijesnoj istini” je ta da je Katolička crkva u BiH zabranjivala svojim svećenicima sudjelovanje u borbama. Najpoznatiji primjer je iz 1942., kad je bosanska provincija isključila iz svojih redova Miroslava Filipovića, monstruoznog ubojicu iz Jasenovca, koji je kao franjevac sudjelovao u zločinu koji su 7. veljače pokraj Banje Luke počinile ustaše, kad je ubijeno 2300 civila srpske nacionalnosti.

Filipović je isključen iz Crkve isti mjesec. Filipović je, po vlastitom iskazu, kao zapovjednik logora smrti Jasenovac i Stara Gradiška, osobno ubio oko 100 logoraša. Nakon rata, u Beogradu 1946., osuđen je na smrt te obješen odjeven u franjevački habit, iako se znalo da je Crkva u njegovu slučaju reagirala promptno i nedvosmisleno.

Navest ću jedan primjer na kojem ću pokušati pokazati koliko je svaka privatna “povijesna istina”, pa i Josipovićeva, relativna stvar. U župi u kojoj sam odrastao (Bistrica kod G. Vakufa – Uskoplja), u vrijeme Drugog svjetskog rata župnik je bio velečasni Alojzije Žagar, rodom iz Mostara, kojeg su svi koji su ga poznavali smatrali svetim čovjekom, osobom koja nije pravila nikakve razlike između katolika, pravoslavnih i muslimana.

U svibnju 1942. njemačke snage su u blizini Bistrice okružile grupu partizana, među kojima je bio i Sava Kovačević, koji se spasio tako što ga je župnik Žagar sakrio na tavan župne kuće. Sljedeće godine u grad su došle partizanske jedinice, među njima i jedan dalmatinski odred, koji je uhitio Alojzija Žagara i osudio ga na smrt strijeljanjem. Srećom, Sava Kovačević je na vrijeme saznao za to i svećenika spasio od sigurne smrti.

U vrijeme dok sam išao u osnovnu školu, Alojzije Žagar je u onim “časovima historije” uvijek bio navođen kao jedan od najistaknutijih antifašista na općini, ne samo zbog spašavanja Save Kovačevića. Ono što je u cijeloj ovoj priči najružnije je činjenica da su danas ljudi poput velečasnog Žagara potpuno izbrisani iz kolektivne memorije jer se ne uklapaju u prevladavajuće crno-bijele klišeje. Što bi se dogodilo da Sava Kovačević nije na vrijeme spriječio smaknuće Alojzija Žagara?

Vjerojatno bi, vodeći se Josipovićevom logikom, ostao “upamćen” kao ustaški kolaboracionist koji je s pravom strijeljan.

Tužna je činjenica da se zločini prema katoličkom svećenstvu često koriste kao krunski argument u revizionističkim prekrajanjima povijesti, što je osobito došlo do izražaja nakon što je Tomislav Karamarko došao na čelo HDZ-a, kada je medijski prostor kontaminiran notornom sintagmom o “dva totalitarizma”. Zbog čega je Josipović ušao u ovu priču? Odnosno koji su njegovi motivi?

PUBLIC DOMAIN

Još ako znamo da se radi o čovjeku koji se u vrijeme dok je bio predsjednik Hrvatske nije želio zamjeriti nikome, već je išao uz dlaku svima. Tako je svojevremeno uoči predsjedničkih izbora išao na “poklonjenje” u šator u Savskoj 66. Apsurdno je da je za sve to vrijeme jedino došao u sukob sa Srpskim narodnim vijećem zbog pisanja tjednika Novosti o poslovanju tvrtke Emporion sa ZAMP-om, čiji je vlasnik Josipovićev bliski prijatelj Marko Vojković.

Iduće dvije godine Josipović se nije pojavljivao na božićnom prijemu Srpskog narodnog vijeća (SNV) pravdajući se zdravstvenim razlozima. Eto, za cijelog svoga mandata Josipović je pokazao zube tek SNV-u, što, priznat ćete, u Hrvatskoj nije baš neka hrabrost. A sada je ušao u fajt s desnicom na poprilično skliskom terenu. Koji su, dakle, njegovi motivi?

Prema mojemu mišljenju, radi se o Josipovićevoj najavi kandidature na sljedećim predsjedničkim izborima, koristeći strategiju sličnu onoj koju je svojedobno koristio Stipe Mesić, kada se otvoreno konfrontirao s Hercegovcima, i svi se i danas sjećaju one njegove kako će Hercegovce “naučiti loviti ribu”. Nitko niti prije, a niti poslije nije toliko homogenizirao bosanskohercegovačke Hrvate kao Stjepan Mesić tada, svojim otvorenim šurovanjem s bošnjačkim nacionalizmom.

Josipović, čini se, želi poći tim putem, ali se bojim da je promašio, jer ne posjeduje onaj mesićevski populistički nerv, a i okolnosti su se otada bitno promijenile, tako da će se po svemu sudeći na taj način samo dodatno izblamirati, poput poznate blamaže s predizbornim spotom s kojim se hrvatska javnost danima zlurado zabavljala.

Na žalost, ono što karakterizira današnju politiku je činjenica kako ona bez ikakvih etičkih skrupula koristi žrtve, i fratre i partizane podjednako. Josipović, tako, u svom odgovoru navodi poimence dalmatinske partizane koji su poginuli u borbama na Širokom Brijegu, kao svojevrsno opravdanje zločina nad fratrima.

Gornjim primjerima možemo dovesti u pitanje onu o povijesti kao “učiteljici života”, jer u povijesnim faktima tog “života” zapravo nema. Ako on negdje postoji, onda je to prije u književnosti. Josipović, tako, podsjeća na jednog lika iz priče Ive Andrića, “Proba”, u kojoj živopisni fra Serafin priča o fra Petru Đuđutu, mitskom fratru “kakvog u Bosni nije bilo po skromnosti i poslušnosti”. “Ali”, priča fra Serafin dalje, “nije on bio skroman i poslušan što je u duši takav, nego što nije imao snage ni hrabrosti da se ikom odupre i da kaže: ne. Što god mu ko traži, on da; što mu se naredi, on posluša.”

VOJNI MUZEJ BEOGRAD

Kad je Petar Đuđut umro i došao pred vrata raja, pred njega se ispriječio sveti Petar i ne da mu u raj te ga šalje u čistilište. “Kakve grijehe imam ja koji sam bio manji od makova zrna?”, pita ga Đuđut. Sveti Petar mu odgovara: “E, to ti i jest grijeh što nisi obijelio zuba i kazao istinu ni onde gdje si to po božjem i ljudskom zakonu morao da uradiš, što si prećerao u poniznosti i poslušnosti toliko da se dragom Bogu zgadilo na njegovog stvora.”

Ovo ne vrijedi samo za Ivu Josipovića, ne postoji, čini mi se, bolji opis političke scene u Hrvatskoj danas, bez obzira na to o kojoj je stranci riječ, pogotovo kad je riječ o stranačkoj poslušnosti: đuđut ima otprilike isto značenje kao što ga u Hrvatskoj ima njonjo, na primjer.

Josip Mlakić