Ivan Jurić – Boban iz Tomislavgrada, kao domobran prošao je Križni put, čudom preživio, a potom propješačio dobar dio bivše Jugoslavije kao zarobljenik. Umro je 1995. u 80-oj godini. Rođen u Tomislavgradu 1915. tijekom Prvog svjetskog rata, rano je ostao bez oca, a majka ga je poslala u Franjevačku gimnaziju u Široki Brijeg. Nakon toga je upisao i završio podoficirsku školu ”Kraljica Marija” u Zagrebu, te službovao diljem Kraljevine Jugoslavije.
Do 1. svibnja 1945. bio je stacioniran u Dvoru na Uni. Tada mu je kao i ostalima naređeno da se upute pješke prema Zagrebu. Nakon osam dana došli su u glavni grad.
Kroz Zagreb prolazimo 8. svibnja. Grad je krcat vojnicima svih uniformi, a na ulici je mnogo i civila. Ljudi su zbunjeni i uplašeni. Mi, naravno, ne znamo kuda i zašto idemo. Sjećam se gdje je sada Velesajam da smo tu prenoćili, a ujutro se uključili u dugu kolonu prema Brežicama. Znam da je bilo četrnaest satnija i da smo imali četiri topa. Teško je danas govoriti koliko je ljudi bilo u koloni, jer je bila nepregledna. Osim uniformiranih ljudi bilo je mnogo civila, žena, male djece, djece u naramku, mnogo konjskih zaprega, automobila, kamiona, konja, a najviše pješaka, mnogi bosi. Prelazimo Zidani Most i stižemo u Celje, gdje već uz put vidimo mnogo djece s partizanskim kapama. Shvatio sam da na tom putu za život ima malo šansi, za mnoge iz kolone.
Od gladi i iscrpljenosti padali po tlu
Na Bleiburg su došli točno 15. svibnja oko podne. Svi su se zaustavili u nekoj udolini iznad koje je bila šumovita visoravan na kojoj se vidjela neka kuća-vila.
Dvojica naših domobranskih generala, Nardelli i Gustović, otišli su pregovarati s Englezima. Tu u dolini gdje je mnogo ljudi, stalno su nadlijetali engleski avioni. Negdje popodne ugledali smo bijelu zastavu i pronijelo se naređenje odložiti oružje. Svi smo već bili umorni, iscrpljeni, gladni, uplašeni i odlagali smo oružje, što je potrajalo duže. Tada sam svojim očima vidio ustaškoga krilnika Ranka Bobana, koji je, dok smo mi odlagali oružje, probirao ono što je bolje i sa svojom bojnom se uputio i zamakao kroz šumu. Razoružani, vraćamo se prema Dravogradu, a prate nas Englezi i Bugari.
Zgulio mi prsten, ali i meso s prsta
U Dravogradu ih preuzimaju partizani i sprovode u Maribor.
Na tom putu gine mnogo ljudi, svaki pogrešan korak zaustavlja se metkom. Tu nam sprovodnici uzimaju sve što na nama vrijedi: košulje, hlače, cipele, satove, novac… Onaj što je skinuo moj sat, imao je već pet sličnih na ruci. U Maribor stižemo 17. svibnja i čim smo stigli meni priđe jedan partizan i hoće da mi skine prsten. Ja sam malo zatezao, kočio prst, međutim on zgulio i prsten i meso sa prsta, što je bilo jako bolno. Tu su nas poredali u kolone, po jedno šezdeset ljudi u svakoj koloni. Prve tri kolone bili su sve dječaci, po jedno 17-18 godina, a moja kolona je bila četvrta. Idu od jednoga do drugoga i pitaju u kojoj je i od kada vojsci bio.
Čuo sam da ovi mladići govore da su u ustašama samo desetak-petnaest dana. Kako ih ispitaju tako kolonu po kolonu vode nedaleko od nas i sve ih redom strijeljaju. Moja kolona je na redu. Ispituju nas. Svjesni smo, ukoliko se tada može govoriti o zdravoj pameti, što nas čeka, ali svi odgovaramo na pitanja. Naravno, većina se izvlači kojekakvim odgovorima. Ispitivanje je završeno i pred kolonu dolazi onaj što zapovijeda da se udaljimo – prisjetio se tada Jurić.
Luda sreća, spašen sam u zadnji čas
U tom trenutku Juriča je, malo reći ‘pomilovala sreća’. Partizanski kapetan koji se stvorio pred njim bio je njegov stari znanac.
Kad mu čuh glas, čovjek mi se učini poznatim, a po oznakama vidim da je partizanski kapetan. U momentu se sjetih. Oficir Janković, bio sam mu zamjenik kada smo bili u vojnoj službi u Sarajevu. Stadoh pred njega: ”Gospodine Jankoviću, poznajete li vi mene!?”.”Nikada Vas nisam vidio!”, odbrusi mi. “A poznajete li svog posilnog Andriju Glavaša iz Drinovaca, a ja sam Ivo Jurič iz Duvna!”. On se zagleda, prepozna Andriju, zatim i mene. Priđe Andriji, koji mu je bio kao brat, poče ga ljubiti, uhvati se oko njega, pa mene. Okrenu se prema onima što nas trebaju voditi na strijeljanje i reče im da se udalje. A kapetan Janković je našu kolonu sproveo do vlaka i otpravio nas u Zagreb. Gledao sam smrti u oči, ali i ovakva čuda, spas u zadnji čas, ipak se događaju.
Mjeseci u logorima diljem zemlje
U Zagrebu su smješteni u logoru u Prečkom, gdje smo ostali dva dana, a zatim pješke krenuli u Bjelovar, pa Đurđevac, Podravsku Slatinu, Viroviticu, gdje su im dali jesti, a bili smo i goli i bosi. Odatle smo preko Papuka stigli u logor u Požegi, gdje su uglavnom smješteni vojnici.
Potkraj šestoga mjeseca prozvaše 80 oficira i podoficira bivše jugoslavenske vojske, izvedoše nas pred logor, dođoše dva vojnika i jedan zastavnik, koji nam reče: ”Vi ste momci pametniji od mene, ja sam kočijaš iz Beograda, zato vam savjetujem da budete disciplinirani. Kad budemo prolazili kroz srpska sela ne uzimajte ništa, a kroz hrvatska možete uzeti što vam dadnu . Sprovedeni smo u zatvor u Sremskoj Mitrovici. Tu smo bili dva dana, a zatim pješke otišli u Rumu. Spavali smo na otvorenom, a bili smo dobro izgladnjeli. U Rumi među nas dođe neka žena i pita ima li netko iz Duvna. Bili smo ja i Stipan Bagarić i mi se javimo. Bila je to neka Duvanjka, Anka Baraban, koja se udala u Rumi. Ja se javim, ona me je prepoznala po majci i pošteno nas nahranila.
Iz Rume smo, preko Petrovaradina, stigli u Vršac, u logor. Tu smo okopavali kukuruz.
Ja sam budući da nikada prije nisam uzeo motiku u ruke, nisam znao okopavati, pa sam sjekao kukuruza, što su proglasili sabotažom, pa me premjestili na aerodrom da čistim jedrilice. Tu me jednog dana zatiče general Terzić, kojega sam ja poznavao kao kapetana iz bivše vojske. Rekao sam mu što sam sve preživio i molio ga da me pusti kući, gdje majka nije znala za mene više od dvije godine. I stvarno, 6. kolovoza ja dobijem propusnicu – papire da idem kući.
UDBA mu je stalno bila ‘za vratom
U svoj rodni grad stigao je 27.kolovoza.
Kad me je majka ugledala nije me se mogla nagledati. ni svojim očima vjerovati da sam živ. Bio sam mlad i školovan, ali sirotinja, gladan. Trebalo je nešto raditi, a za mene posla nije bilo. Svi su me ”priko” gledali, a oni iz UDBA-e i općine posebno. Slijedila su učestala ispitivanja. Dolazili su po mene u svako doba, naročito noći. Nikad nisam imao mira, a ni posla. Tada je u poreznoj upravi šef bio neki Ladan, otac od ovoga sada što ga viđam na televiziji Tomislava, čini mi se da je on pisac. Taj Ladan mi rekne da dođem u općinu radit i ja sam stvarno došao, ali su oni glavniji, šef unutrašnjeg i općine odmah napali Ladana, te on meni isti dan dadne petobanku i kaže da više ne dolazim na posao – ispričao je Jurić.
Tada je odlučio otići u Sarajevo gdje je poznavao Selima Dumića koji je također bio Duvnjak. Kazao mu je da nema od čega živjeti i da ga pokuša zaposliti u Sarajevu.
Pismeni ljudi su im trebali
On mi je tada napisao preporuku i rekao da se vratim u Duvno, jer tamo treba pismenih ljudi, svi su nepismeni, I stvarno, početkom 1946. godine počeo sam raditi u trgovinskom poduzeću, tek osnovanom u Duvnu. Nedugo zatim osnovala se i banka i ja sam prešao raditi u banku. Naravno, i dalje su me stalno privodili iz UDBA-e, ispitivali i stalno sam bio pod nadzorom, nisam slobodno mogao izići iz Duvna. Sa posla me nisu mogli maknuti, ali su zato 1949. godine vršili na mene pritisak da budem direktor banke, ali da se prvo upišem u Partiju. Bio sam uvijek vjernik, pa sam odbio i članstvo i direktorovanje.
Za kaznu su ga premjestili u Kladanj na tri mjeseca dok je obitelj ostavio u svom gradu. Tko zna koliko bi ostao u Kladnju da ga nije spasio neki Drago Kljujić iz uprave banke u Sarajevu. On ga je na svoju odgovornost vratio u Duvno, a poslije je odgovarao za to. Moje troje djece nisu ni slučajno mogli dobiti bilo kakvu stipendiju, kad je svatko mogao dobiti. Ali, preživjelo se. Najvažnije je da sam preživio sve te strahote i molim Boga da se to nikada i nikome više ne ponovi – završio je svoju ispovijest Ivan Jurić.
wpDiscuz