Pripadnik specijalne jedinice Jokeri Miroslav Bralo jedan je od rijetkih osuđenika Haškog suda koji je priznao svoje zločine i za njih iskazao iskreno kajanje.
On se tim pokajanjem vratio među svoj narod, iz kojeg se svojim nedjelima bio ispisao, svojim pokajanjem vratio se i među svoje časne suborce, iz kojih se svojim zločinima bio ispisao.
Makar kao ratni zločinac, no pokajnik, ponovno je stao na stranu svjetla. Vrativši i čast svojoj vojsci. Onom većinskom dijelu vojske koji je časno ratovao. Njegov narod ga prihvaća nazad u svoje okrilje, jer je Bralo odlučio ne kopati po ranama svojih žrtava. Odlučio se pokloniti istima. Dati im trajan mir. Njima i njihovim obiteljima.
Premda osuđenik i počinitelj najbrutalnijih ratnih zločina, u najvećem porazu hrvatske vojske u ratu 90-ih, Ahmićima, Miroslav Bralo je načinom na kojim je izrazio kajanje šokirao i sam Haaški sud, priznavši zločine za koje sud nije ni znao. Niti jedan zločinac u Haagu nije ovako stao iza svojih postupaka. Samo je to učinio Bralo.
Njegova zlodjela su ogromna, neoprostiva su, no njegov čin, svjedoči da i u srcu zločinca može preživjeti ljudska klica, koja na kraju može pobijediti svo to zlo koje se nataloži u čovjeku.
Postupak Miroslava Brala djeluje zacjeljujuće na žrtve, na trenutke se čini nadljudski, taj postupak nudi nadu i mir, nudi šansu suživota.
Žao nam je što ovakve izjave nismo mogli čuti od pripadnika drugih vojski. Naročito od pripadnika vojske Armije BIH. Kojom se Haag nikada posebno i nije bavio.
Zašto je Haagu slučaj smrti Augustine Grebenar i osmero viteške djece nezanimljiv to znaju samo oni. Zašto im je ubojstvo djece u Uzdolu nepoznanica to samo znaju oni. I možda Saudijska Ambasada u Sarajevu. No o tome u drugim tekstovima.
Vrijedi podsjetiti kako se Bralo 2005. godine postavio suočen s haškim optužbama i presudom.
Miroslav Bralo počinio je 1993. u Lašvanskoj dolini u BiH niz strašnih zločina i osuđen je, između ostaloga, za ubojstvo pet ljudi i pomaganje u ubojstvu 14 civila bosanskih muslimana, među kojim je bilo devetero djece.
Okrutno je silovao i mučio jednu bosansku muslimanku, držeći je zatočenu oko dva mjeseca, tijekom kojih su je po želji zlostavljali i drugi vojnici HVO-a. Bio je u skupini vojnika HVO-a koja je postavila eksploziv u džamiju u Ahmićima i onda ga aktivirala te srušila ovaj vjerski objekt.
Priznao i počinjene zločine za koje ga Haški sud nije teretio
Miroslav Bralo u Haag je došao negirajući krivicu, ali je doživio preobraćenje i priznao sve zločine, pa čak i one koji mu nisu stavljani na teret i za koje Haški sud nije ni znao. Zbog toga je osuđen na 20 godina zatvora te kaznu sada služi u Švedskoj. Bralo je i pomogao da se pronađu posmrtni ostaci nekih njegovih žrtava.
Njegova pisana izjava iz 2005. u kojoj se kaje za počinjene zločine potresno je štivo, na koje vrijedi podsjetiti ovih dana:
“Moje izvinjenje bi trebalo ići još dalje. Trebalo bi biti šire od zemaljske kugle. Trebalo bi uključiti ispriku svim žrtvama i njihovim obiteljima, svima onima koji su morali proći kroz užas događaja koji su se izdogađali, i znani i neznani. Kao čovjek svjestan sam da se radi o mojim zločinima koje sam počinio tijekom masakra u Ahmićima nad ljudima čiji se glas više čuti neće. Želio bih se ispričati i u ime onih koji su počinili te stravične zločine, a nisu više među živima i svima onima koji su morali da prožive boli i patnje zarad neljudskog ponašanja u Ahmićima.
Ja sam uvijek znao da je to pogrešno i da će svatko znati da je pogrešno te da za svako djelovanje ne može biti opravdanja. Ja sam svjestan da sam se loše ponašao i ovo pismo pišem svojim riječima. Naša zlodjela su bila tako strašna (mislim i na ostale), mi smo svejedno nastavljali i pokušavali ih opravdati. Ja sam čak pokušavao da budem ponosan i da vjerujem da su to djela uspješnog vojnika.
Danas se stidim toga, stidim se svog ponašanja. Ne. To nisu bila djela onog vojnika kakav sam ja jednom želio biti. Bio sam prisutan kada su žene i djeca ubijeni pred mojim očima. U tom času dobar vojnik u meni je nestao, utihnuo.
Bilo je trenutaka tijekom tog vremena kada sam bio hrabar, ali nije bilo u meni hrabrosti da sam sebi priznam u što sam se pretvorio i nije bilo u meni dovoljno hrabrosti da zaštitim one čije je živote trebalo spašavati. To bi bila prava hrabrost u to vrijeme. Trebalo je proći mnogo godina da bih razumio i nakon toga i prihvatio svoju odgovornost za svako od svojih djela. Razmišljajući danas o svojim postupcima, osjećam jedino ogromno žaljenje i molim se da se takvo zlo nikada više ne ponovi na ovome svijetu. Tribunal mora da se bavi mnogim lažima. Ja vjerujem da je jedini put naprijed da se kaže istina i da se prekine poricanje istine. Mislim da nisam lagao, ali sam bio onaj koji je sve poricao, pogotovo pred samim sobom.
Mora jednom biti kraj zataškavanja zločina. Obitelji bi trebale odbolovati svoje bližnje i znati istinu. Nadam da će sve strane surađivati u potrazi za istinom, čineći tako skratit će agoniju mnogih obitelji. Mogao bih reći neka svatko ide svojim putem, ali ja u to više ne vjerujem. Rekao bih svakome da smogne hrabrosti i obrati se svom susjedu, razgovara sa sudom i tako počne graditi mir. Onome tko govori istinu, vjerovat će susjed i sud. Kada sam se našao na tribunalu u studenome prošle godine, odmah sam znao da prva optužnica ne govori o svemu. Želio sam reći cijelu istinu o svojim zločinima, iako sam znao da ono najgore znam samo ja. Toliko, a i više ja sam dužan”, naveo je Miroslav Bralo u svom pismu Haškom sudu u kojem je priznao svoju krivicu.