Ako neko četiri godine provede na radnom mjestu i apsolutno ništa ne uradi, a za to vrijeme redovno prima plaću, logičan zaključak je da je posrijedi sebičan, neodgovoran i krajnje bezobrazan čovjek.
Četiri godine dobijati plaću od 5.500 KM u Parlamentu BiH, a ostvariti učinak od nula pitanja, nula prijedloga, nula inicijativa, nula diskusija o bilo čemu – može samo ljenčuga koju niti jedan problem u zemlji i njegovo rješavanje apsolutno ne interesira.
Podsjetimo, parlament je ključno zakonodavno tijelo države, mjesto gdje se donose presudne odluke o njenoj sudbini. Pri tom, Bosna i Hercegovina je, kako je nebrojeno puta naglašeno, država u ustavnoj krizi, pa je upravo državni parlament najznačajniji organ vlasti.
Enver Kazaz l Prometej.ba
E, u njemu je Željko Komšić proveo četiri godine ne radeći ništa. Ponovimo: nula pitanja, nula prijedloga, nula inicijativa, nula diskusija, a morao je, ako se već predstavlja kao veliki patriot i državotvoran političar, pokrenuti inicijativu npr. za provođenje presude Sejdić-Finci tako što će oformiti tim za prijedlog ustavnih promjena u skladu s tom presudom, a potom kao član Parlamenta predložiti ustavni okvir i principe koji će konačno otpočeti rješavati ustavnu krizu.
Ili, mogao je Komšić kao član Parlamenta predložiti rješenja za goruće promjene Izbornog zakona. Mogao je, također, kao član Parlamenta lobirati u tijelima međunarodne zajednice za takva rješenja.
Umjesto toga, on je četiri godine šutio i radio – ništa. Za to ništa dobijao je enormnu plaću, kao i neki drugi članovi Parlamenta koji su podnijeli niz inicijativa, zakonskih rješenja i bili zapaženi parlamentarci, npr. Saša Magazinović i Damir Arnaut.
Ima li takav parlamentarac Komšić moralni i politički kredibilitet da se u javnosti predstavlja kao veliki patriota i državotvoran političar?
Odgovor na ovo pitanje neka potraže oni koji danas vatreno i ratoborno podržavaju Komšića uzvikujući skupa s njim velike patriotske parole, prema kojima je BH blok, zbog odbijanja da uđe u vlast s nacionalnim strankama, neodgovoran prema državi, čak antipatriotski politički blok, a SDA je državotvorna i patriotska stranka s Komšićem kao njenim direktnim podržavateljem.
Razmotrimo malo Komšićevu i argumentaciju njegovih medijskih navijača na potezu od Ozrena Kebe i njegovog portala Analiziraj.ba, preko Federalne televizije, Tačno.neta, Žurnala i cijelog niza drugih tobože nezavisnih medija do esdeaovih glasila Slobodna Bosna, Stav, Faktor i Saff,prema kojima je BH blok morao koalirati s nacionalističkim strankama.
Naravno, na pamet mi ne pada da tvrdim da npr. Ozren Kebo radi za SDA (gnušam se takve pomisli, da ga parafraziram, dok me proglašava nepametnim i diletantom za politiku stoga što podržavam odluku BH bloka da odbije pomenutu koaliciju), ili da su Tačno.net i Žurnal isti kao ogavna erdoanističko-izetbegovićevska glasila Stav i Faktor.
Glavni i najjači Komšićev argument glasi: BH blok se samo ulaskom u vlast može boriti za državu.
Taj argument je lažno patriotski, emocionalistički, demagoški i sluđujući. Jer, ključne odluke o sudbini države ne donose se u izvršnoj vlasti, u Federalnoj vladi ili Vijeću ministara BiH, već u zakonodavnoj, tj. u parlamentima.
Drugim riječima, u vladama se krčmi novac građana, tj. troši budžet, a u parlamentima se donose zakoni i ustavne promjene. A to znači da se BH blok za državu može boriti samo u parlamentima, a ne u izvršnoj vlasti, gdje bi služio isključivo kao pokriće SDA-u i drugim nacionalističkim strankama, HDZ-u i SNSD-u, za njihovu, dosadašnja praksa je pokazala, suludu politiku trošenja budžetskog novca.
Samo radi napomene, BiH je zbog takve politike postala zemlja demografske katastrofe iz koje je odselilo u zadnjih nekoliko godina preko 150.000 stanovnika.Slikovito rečeno, gotovo Tuzla i po.
Davati podršku takvoj politici ulaskom u koaliciju ili partnerski odnos s nacionalističkim strankama koje nju provode – nije patriotski i državotvoran čin već, upravo suprotno, antidržavni i antipatriotski. Tim prije, jer je baš SDA glasajući u Skupštini Republike Srpske za SNSD-ovog kandidata omogućila Dodiku da ima apsolutnu većinu, čak 4 od 5 članova u srpskom klubu Doma naroda državnog parlamenta. Isto tako je SDA, glasajući za HDZ-ovog kandidata u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona, omogućila HDZ-u da ima apsolutnu većinu u hrvatskom klubu federalnog parlamenta, baš kao i većinu u istom klubu državnog parlamenta.
A to znači da su Izetbegović i njegova stranka planski radili na tome da kontrolu zakonodavne i izvršne vlasti isporuče svojim nacionalističkim partnerima – Dodiku i Čoviću, baš zbog toga da onemoguće djelovanje BH bloka u Domu naroda državnog parlamenta.
Jedini dio vlasti što ga pomenuti dvojac skupa s Izetbegovićem ne može kontrolirati jest predstavnički dom u federalnom i državnom parlamentu.
Tu će se voditi ključna borba za državu, odnosno za promjene Izbornog zakona ili za eventualno rješavanje presude Sejdić-Finci, kao gorućih problema ustavne krize zemlje.
A to znači da je odluka BH bloka da ne ide u vlast s nacionalističkim strankama upravo državotvorna, jer sve antidržavne odluke može spriječiti samo kao opozicija u predstavničkom domu državnog, odnosno federalnog parlamenta.
Ulaskom u vlast, BH blok bi svoj glasački kapacitet u predstavničkim domovima pomenutih parlamenata stavio pod kontrolu Izetbegovićeve stranke i time uništio svoj opozicioni kapacitet i borbu za drugačija ustavna i zakonska rješenja od onih kakve će nametati SDA u skladu sa svojima ideološkim postulatima.
Tu je sadržan i ključni ideološki razlog da BH blok odbije koaliciju s ovom bošnjačkom nacionalističkom strankom.
Izetbegović je, naime, radikalizirao SDA i stvorio getoistički koncept bošnjaštva, s osmanonostalgijom, turkofilijom i klerikalizmom u svojoj osnovi.
To antimodernističko bošnjaštvo je istodobno antibosansko u onoj mjeri u kojoj ne vidi bošnjačka mjesta dijaloga i susreta s drugim etničkim identitetima.
Iz takve ideologije ne može proisteći kvalitetna vizija postratne multietničke BiH, niti kvalitetna rješenja ustavne krize i promjena Izbornog zakona.
A to znači da bi BH blok izgubio svoj multietnički i građanski ideološki sadržaj i utopio se u bošnjački nacionalistički, ili nacionalno orijentiran politički diskurs. Ulaskom u vlast sa SDA, BH blok bi na druži vremenski period naprosto umrtvio ideju multietničke i građanske BiH, baš kao što bi i definitivno svoju multietničku politiku podjarmio pod SDA-ovu monoetničku.
Kebinim jezikom rečeno: gnušam se pri pomisli da Komšić i njegovi medijski navijači, naročito simpatični novinar Ozren Kebo, koji je napisao jedan zabavan roman i jednu publicističku knjigu, ne vide ove ideološke i strukturne aspekte odluke BH bloka da ne ide u vlast s nacionalističkim strankama.
A ako vide, a zatvaraju oči pred njima, onda to nije patriotizam na koji se pozivaju već politički pragmatizam koji, kvazipatriotskom halabukom na javnoj sceni, nastoje sakriti.
Preciznije rečeno, navijanje za SDA, koja je shvatila da može uništiti BH blok samo ako ga uvuče u vlast, baš kako je to učinila sa svim partijama s kojima je bila u koaliciji: Strankom za BiH, SBB-om, DF-om, a naročito sa SDP-om pod Lagumdžijinim vodstvom.
Drugi Komšićev, Kebin, Lazovićev i argument SDA-ove propagandne mašine za nužnost ulaska BH bloka u koaliciju s nacionalistima glasi: država je ugrožena, najugroženija od rata do danas, i prijeti joj najveća zamisliva opasnost. On računa da je društvena paranoja jača od razuma. Kalkulirajući s tim i padajući u vatreni zanos svog općepoznatog pragmatizma, Ivo Komšić, jedan od najistaknutijih članova propagandnog tima Željka Komšića, na stranicama Kebinog portala sjednicu Glavnog odbora SDP-a na kojoj je donesena odluka da se ne ide u vlast s nacionalističkim strankama poredi s poznatom Osmom sjednicom Saveza komunista Srbije na kojoj je Slobodan Milošević ustoličio svoju strahovladu i započeo rušenje Jugoslavije.
Tako je Ivo Komšić kao član SDP-a svoju stranku doveo u vezu s Miloševićevom zločinačkom političkom organizacijom, što dovoljno govori o karakteru njegovih političkih manipulacija. Naravno, Komšićevi propagandisti ne kažu od koga i na koji način je ugrožena država, a sluđivanje javnosti ide dotle da se današnje vrijeme poredi s onim predratnim, pa valjda do kraja godine treba početi novi rat u BiH.
Priznajem: ni gebelščići iz Stava i Faktora nemaju tako paranoidnu patriotsku maštu kao Komšićevi propagandisti.
Bosna i Hercegovina je, kako je poodavno s pravom konstatirao Ivan Lovrenović, zemlja nedovršenog rata, koji je s vojnog prebačen u političko polje.
U njoj se ustavna kriza razbuktala nakon što su Haris Silajdžić i Božo Ljubić svojim manipulacijama utjecali na to da u Parlamentu BiH 2006. godine bude odbačen Aprilski paket ustavnih promjena.
Poslije toga se ustavna kriza s razine Daytonskog prenijela na razinu Washingtonskog sporazuma. A to znači da se s nivoa BiH svela na ustavnu krizu u Federaciji BiH i koncentrirala na svega dva pitanja: provođenje presude Sejdić-Finci i promjene Izbornog zakona.
I to je sve što je u ovom momentu u prvom planu ustavne krize zemlje.Jedan od glavnih faktora te krize upravo je Željko Komšić, pa je njegova najveća politička obaveza da traga za njenim rješenjima.
Namjesto toga, on u javni prostor izbacuje isprazne parole o građanskoj BiH, a da nikad nije ponudio niti jedno ozbiljno obrazloženje te ideje, a kamoli dao nacrt ustavnog okvira za takvu konstrukciju zemlje.
Prisjetimo se: Komšićeva plaća od 5.500 KM u Parlamentu BiH rezultirala je učinkom od nula pitanja, nula prijedloga, nula inicijativa, nula diskusija.
A to znači da njegova borba za BiH nije ništa drugo do puka retorika, bez stvarnog rada na valjanim ustavnim i zakonskim rješenjima kojima bi se prava individue izdigla iznad prava kolektiva u ustavnoj konstrukciji države.
Je li Komšić ikada u parlamentarnu proceduru predložio ijednu promjenu makar jednog ustavnog amandmana ili paragrafa zakona?
Nije, pa njegov učinak u borbi za BiH jest bezbroj parola i nikakav rad na ustavnom preustroju države.
Paradoks je u tome da je BiH više ugrožena baš zbog takvog nerada domaćih političara nego izvana, iz agresivnog susjedstva koje se petlja u unutarnje odnose u zemlji.
Drugim riječima, nemoć Zagreba i ogleda se u tome da pokušava lobiranjem u institucijama Europske unije nametnuti ustavna rješenja koja odgovaraju Draganu Čoviću i njegovom HDZ-u i ne uspijeva u tome već nekoliko godina.
To potvrđuje i odluka EU da su do sada BiH najotvorenija vrata za ulazak u europsko članstvo i da naša zemlja nikad nije bila bliža kandidatskom statusu.
Prevedeno na jednostavan jezik, Hrvatska je lobirala protiv BiH, a naša zemlja je napredovala prema kandidatskom statusu za ulazak u EU.
Istodobno, Beograd nikad nije bio u goroj poziciji od ove današnje. Kosovo je odlučno da ga Beograd prizna kao državu i sve više prkosi u pregovorima s Vučićevom vlašću.
A to znači da slabi Beograd ne može u ovom momentu riješiti ni svoju krizu, tim prije što su se protiv autoritarnog Vučića podigli građani Srbije, a kamoli suštinski ugroziti BiH.
Kao zemlja iza koje stoji mirovni ugovor kojemu je granat međunarodna zajednica, BiH je onoliko stabilna koliko na međunarodnom planu niti jedna velika sila ne može odnijeti pobjedu u borbi za sfere svog utjecaja na njenom prostoru.
Rusija, SAD, Europska unija i Kina ostvaruju svoj utjecaj u BiH tako da nitko od njih ne može računati na pobjedu.
Kao država međunarodne zajednice, BiH danas nije nimalo više ugrožena nego 1996, 2006. ili 2010. godine.
Zašto, onda, Komšićev propagandni pogon sluđuje javnost parolama o ugroženosti zemlje? Odgovor je jednostavan: da ukine mogućnost racionalnog uvida u političku stvarnost zemlje, razbukta emocionalizam i populizam te društvenu paranoju, kako bi ostvario svoj ključni interes – ući u vlast sa SDA.
Ulazak BH bloka u vlast s Izetbegovićevom nacionalističkom strankom značio bi smrt za ovaj blok.
SDA bi na taj način ubila opoziciju, baš kako je to u Republici Srpskoj učinio SNSD, kao i HDZ u kantonima s hrvatskom većinom, a zemlja bi na duži vremenski period bila lišena svake političke alternative.
To znači da bi ulazak BH bloka u vlast s nacionalistima bio antidržavni, a ne državotvoran čin, jer bi nestala alternativa vladajućoj nacionalističkoj ideologiji.
BH blok održava nadu da je moguća multietnička namjesto sadašnje troetničke zemlje.Kada Komšić traži ulazak u vlast sa SDA, on direktno podržava smrt ideje multietničke BiH.
Je li on toga svjestan ili nije, manje je važno pitanje od onoga zašto, s kojim ciljem to traži. A taj cilj je pragmatičan: ojačati svoju slabu poziciju u Predsjedništvu BiH i nametnuti se za lidera BH bloka koji bi pod njim doživio sudbinu kakvu je doživjela njegova DF – rasuo bi se za četiri godine do nivoa nebitnog političkog faktora.
Razmotrimo, na koncu, i treći Komšićev argument za ulazak BH bloka u vlast s nacionalistima.
Po njemu, SDA je državotvorna stranka, a SNSD i HDZ su antidržavne, pa BH blok treba pružiti podršku SDA-u u borbi za BiH.
Argument je apsolutno neodrživ, jer vizija zemlje u BH bloku i SDA-u međusobno su isključujuće. SDA je za bošnjakocentričnu, troetničku BiH, a BH blok za multietničku.
Te dvije vizije međusobno se isključuju, pa bi, prema Komšiću, BH blok morao da se odrekne svoje i podrži SDA-ovu viziju zemlje.
A to znači da bi se morao odreći kritike nacionalizma i svrstati se uz jednu nacionalističku partiju, onu Izetbegovićevu.
Na drugoj strani, SDA je državotvorna partija samo na razini političke parole, jer se u praksi njen oblik vlasti pokazuje kao svakodnevno uništavanje državnih institucija.
SNSD i HDZ su i deklarativno i praktično za podjelu BiH na način formiranja tri odvojene etničke administrativno-teritorijalne jedinice, od kojih bi se dvije, srpska i hrvatska, možda nekada ako za to u budućnosti sazriju uslovi na međunarodnom političkom planu i poremete se odnosi među velikim globalnim igračima, pa recimo Rusija odnese pobjedu nad zemljama NATO-pakta u svom uticaju na Balkan – prisajedinile Srbiji i Hrvatskoj.
SDA je na razini parole državotvorna stranka, ali uništavanjem institucija sistema kroz njihovu korumpiranost, socijalnu nepravednost, kriminal, pljačkašku privatizaciju, nepotizam, sve veće bezakonje, partijsko zapošljavanje itd, – ona je u svakodnevnoj društvenoj praksi antidržavna politička stranka.
Tu je u privatizaciji državnih institucija identična sa HDZ-om i SNSD-om. A to znači da bi BH blok ulaskom u vlast postao taocem antidržavnih politika unutar institucija države.
Ako je SDA u kantonima sa bošnjačkom većinom državne institucije pretvorila u stranačke, a potom u institucije pod kontrolom stranačkog vrha i lidera i na taj način stvorila partijsku državu, da li je moguće takvu politiku proglašavati državotvornom kako to čini Komšić i njegov propagandni tim?
Jest, ali samo ako iz tko zna kakvih razloga lažete o SDA i djelujete u njenu korist. Na mjestu gdje bi morala otpočeti kritika SDA-ove kapilarne antidržavne politike, dolazi Komšićeva pohvala toj stranci.
A to znači da lider DF-a ne zna artikulirati socijaldemokratsku viziju države, njenu socijalnu pravednost, jednakost svih pred institucijama sistema, s jasnim mjerama u borbi protiv bezočne eksploatacije radnika i svirepih oblika gramzivosti tranzicijskog kapitalizma, te mjerama za deideologizaciju obrazovnog sistema i ukidanje diskriminacije – ne samo etničke, već i one na planu npr. zdravstvene zaštite itd.
Jednom riječju, podržavanjem SDA Komšić ukida i mogućnost da se surovom, na tajkunko-pljačkaškoj gramzivosti izgrađenom sistemu državnih institucija suprotstavi vizija njihove socijalne senzibiliziranosti i pravednosti.
Time on, u konačnici, ne izdaje samo ideju multietničke BiH nego i ideologiju socijaldemokracije, i potvrđuje da je običan populist koji etničkom pridodaje tzv. državni nacionalizam.
A njegova demonizacija BH bloka kao antidržavnog i antipatriotskog političkog pokreta nije ništa drugo do izravna podrška Izetbegovićevoj SDA.
Na toj osnovi, on unutar BH bloka u temelju ruši njegovu ideju i postaje smetnja artikuliranju novih multietničkih politika.
Drugim riječima, Izetbegović nije mogao ni sanjati boljeg zastupnika interesa SDA u BH bloku od Komšića.Pa, da li je takvom Komšiću uopće mjesto u BH bloku…?
wpDiscuz