Ovih dana našim prostorima, naviklima na podvale, utvare, sedlare, KGB pamflete, optužbe za ovo il ono, odjeknula je vijest sa hercegovackiportal.com, i to ekskluzivna vijest kako oni tvrde, da su hercegovačke biskupije dobile novog biskupa točnije don Željka Majića, sadašnjeg generalnog vikara.
Važan detalj je da je stranica hercegovackiportal.com nekada na Facebooku nosila naziv Hercegovački fratri.
Ovo nije dakako tekst koji će se baviti Hercegovačkom franjevačkom provincijom jer je ona 2005-e godine priznala Papin autoritet nad Hercegovinom, (nikad nije kasno!) nego o onima koji će se prepoznati u ovom tekstu.
Tj. koje ćete sami prepoznati u ovom tekstu.
Kako tvrde “vidioci” još jednog ukazanja, ovaj put biskupskog, tu vijest dobili su od “najbližeg suradnika i osobe od velikog povjerenja ministrice vanjskih poslova Republike Hrvatske, Marije Pejčinović Burić koja je ovih dana boravila u Vatikanu”.
Pejčinović Burić, gospa od politike, i dama od Klobuka, tako je ni kriva ni dužna, a da to sama i nije tražila, uključena u Igre prijestolja.Ili ih je bolje nazvati Igrama gladi?
Na službenim stranicama biskupije ni dan danas nema ni slova o novom imenovanju biskupa.
Na naš upit ljudima iz biskupije rečeno nam je da je biskup Perić stavio mandat na raspolaganje ali da je kalkuliranje o imenu novog biskupa neozbiljno, stoga takva vijest spada pod kategoriju “rekla-kazala”, a ne u “ekskluzivno”.
Ono što ovu vijest čini priločno tužnom i nimalo “ekskluzivnom” jeste to, da u daljnjem tekstu navedeni portal piše:
“Ovim imenovanjem za Biskupa don Željka Majića nastavlja se agonija Hercegovačkih franjevaca i katoličkog puka. Sjetimo se da je don Željko Majić imao neslavnu ulogu u Hercegovskom slučaju, progonu Hercegovskih franjevaca i nasilnom pokušaju preuzimanja franjevačkih župa u Hercegovini. Prilikom pokušaja preuzimanja Župe i crkve svetog Franje Asiškog u Čapljini bio je fizički spriječen i potjeran od strane župljana koji su čuvali župnu crkvu i franjevačku rezidenciju u to vrijeme.”
Ponovimo – imenovanje biskupa od strane Svete Stolice, a koji ne bi bio po volji, kome li već, znači agoniju hercegovačkih franjevaca i katoličkog puka. Autor pamfleta je nepotpisan. No daje si za pravo govoriti u ime svih hercegovačkih franjevaca, pa i one većine koja poštuje Svetu Stolicu, ali i u ime cijelog katoličkog puka, koji također poštuje Svetu Stolicu. Kojeg li velikog čovjeka od autora.
Još tužnije je što tu vijest prenose mediji u Hercegovini koji se smatraju relevantnima.
Kada se već služe izvorom informacija sa službene stranice biskupije (https://www.md-tm.ba) pišući životopis don Željka Majića, vjerujemo da su se tako mogli i poslužiti detaljnim informacijama o istini i svakom mogućem detalju o tzv. “otimanju” i tzv. “progonu” hercegovskih franjevaca od strane biskupa Ratka i don Željka.
Činjenice govore nešto suprotno. Jedini koji je otet, i kojem je uskraćena sloboda kretanja u cijelom hercegovskom slučaju bio je upravo biskup Perić sa svojim suradnikom don Anton Luburićem. Biskup Perić je jedina konstanta i moralna vertikala naše priče, no o njegovoj kalvariji i tome što je sve prošao i prolazi, nekom drugom prilikom.
Javnost starija, još se sjeća, da je 1995-e godine upravo biskup Perić, bio žrtva hajke, linča i na kraju otmice, jer je stao vršiti svoju dužnost – odanost Svetoj Stolici. Rulja mu je otkinula križ, provalivši u biskupske prostorije te ga je pred njim izgazila. Perić ni nakon toga nije pristao biti dio masovne histerije. Zbog toga je trpio i trpi napade i uvrede, čak i kolektivni prijezir “vjernog puka” no ostao je na kraju dosljedan ne samo sebi, nego vrhovnom autoritetu koji ga je i postavio – Svetoj Stolici.
Obmana i istina, dva su ne samo različita pojma, nego su i u suprotonoj relaciji.
Jedan “ekskluzivni” članak trebao bi biti u relaciji s istinom, a ne obmanom koja ne da ne služi dobru, nego opasno šteti pojedincima, ali i stvara krivotvorenu povijest jednog naroda.
Upravo takvim obmanama stavljena je stigma “progonitelja” na biskupa Ratka i njegove suradnike.
Progon i agonija hercegovskih franjevaca ili nevjernost i neposlušnost istih tih franjevaca (ne svih) Svetoj Stolici?
Kada se govori i piše o ovakvim stvarima trebalo bi se , nekakvom zdravom logikom, služiti službenim crkvenim dokumentima, a ne obmanama i patetikom pojedinaca.
Naime, nakon više godina raznih pregovaranja i sporazumijevanja od mjesnih razina do najviših sastanaka u Rimu papa Pavao VI. u posebnoj je formi odobrio Dekret koji počinje riječima “Romanis Pontificibus” a sutradan, 6. lipnja, izdala ga je Sveta Kongregacija za širenje vjere posavjetovavši se s Državnim tajništvom i Svetom Kongregacijom za redovnike.
U njemu se odlučuje da dijecezanska župa Čitluk, koja je po Deciziji pripala biskupijskomu kleru, a koju su posluživali oci franjevci, i dalje ostane pod upravom franjevaca, ali “cijelu župu Čapljina, bez ikakva oduzimanja teritorija, morat će oo. franjevci, u roku od godinu dana, predati pastoralnoj brizi biskupijskog klera. A mostarsko-duvanjski ordinarij nadoknadit će franjevačkoj pokrajini troškove koje su franjevci imali za izgradnju svoje kuće, ali ne i troškove za izgradnju župne crkve“.
Na tom Dekretu o predaji župe na slobodno raspolaganje biskupu, tj. biskupijskom kleru, Sveta Stolica stoji i danas.
Na tom Dekretu stoji Generalna uprava Ordo Fratrum Minorum, usmeno i napismeno, u Rimu.
Na tom Dekretu stoji Biskupski ordinarijat u Mostaru.
A to što se taj Dekret nije do sada proveo i još uvijek ne provodi, odgovorni su oni koji otkazuju posluh i Svetom Ocu i Svetoj Stolici.
Umjesto posluha kojega su obećali pri svetom svećeničkom ređenju, te predaje župe i župne imovine biskupijskom kleru, oni odgovaraju zazidavanjem portala Crkve u Čapljini u srpnju 1996.
Nakon nekoga vremena crkva je otvorena a trojica franjevaca, kršeći svoju zakletvu, datu na svetom svećeničkom ređenju, time kršeći prisegu svetog sakramenta, nasilno uzurpiraju župu i zavode narod u herezu. Time, naime, crkva u Čapljini i praktično stupa u heretički odnos prema Svetoj Stolici. Narod u Čapljini odmetnuti fratri uvjeravaju da je na pravoj strani, iako ih je praktički “sveta trojka” otrgnula od krila Majke Crkve.
Trojka uzurpira župnu crkvu, župni ured s maticama i knjigama i svu crkvenu imovinu, pišu zločeste naslove, dovode lažne biskupe, optužuju biskupa Perića blateći ga najpogrdnijim imenima i počinju voditi verbalni rat sa Svetom Stolicom.
Biskupa, namjesnika Papinog nazivaju nit manje nit više nego “sotonom”. Ne prežu od tog , neki, ne svi, da i samog Ivana Pavla drugog nazovu isto tako – sotonom.
Kakav je sluga Božji koji Petrovog nasljednika naziva sotonom? Kakav je “vjerni puk” kojem to ne smeta i koji u takve optužbe vjeruje?
Zbog tog čina General Franjevačkog reda isključuje ih iz reda, a Sveta Stolica potvrđuje tu odluku.
Pobunjenici kakve novovjekovna Crkva ne pamti
Riječ je o Boži Radošu, popularnoj facebook zvijezdi, možda uskoro i instagram influenceru, Petru (ex- Bonifaciju) Barbariću i Mili Vlašiću.
Posebnom izjavom „Put zajedništva u Crkvi u Hercegovini“ Generalni ministar Reda sa svojim Definitorijem te s Provincijalom i Provincijalnim definitorijem u Mostaru u devet točaka ograđuje se od djelovanja otpuštenih i suspendiranih svećenika i razdružuje se od njih u svakom pogledu.
Stavlja na raspolaganje Biskupu župe nabrojene u Dekretu „Romanis Pontificibus“ iz 1975., uključujući Čapljinu.
Kada te zbog neposluha i uzurpiranja župe isključe iz Reda tvoj General, kada to potvrdi Sveta Stolica, kada se godinama poslije ograđuju od tvog djelovanja, jesi li sankcioniran jer si bio “progonitelj” ili si “prognanik” od vlastite instititucije koja te imenovala? Zašto te ista institucija koja te imenovala razriješila iz reda? Jesi li do jučer poštovao tu istu instituciju?
Kada kao mjesni biskup ne možeš na župu slobodno poslati zakonitog župnika da tamo djeluje, jesi li onaj koji širiš “agoniju” ili si taj koji trpiš agoniju i anatemu koju šire oni koji ne žele poštivati pravila reda? Pravila na koja su se zakleli.
Odgovore na ova pitanja znate ukoliko ste pozorno pročitali gore navedeni tekst, i još važnije, ukoliko ste spremni odbaciti obmanu i prihvatiti istinu.
I na kraju da zaključimo, Marija Pejčinović Burić doista, ni kriva ni dužna, našla se u ovoj konspirativnoj priči, te joj se ispričavamo. Premda nismo mi ti koji smo je ubacili u ovo sve.
I da, don Željko Majić, nije to što oni tvrde da jest. Ako i jest ni On sam to još ne zna.
Kao što puno toga na ovom a ni na onom svijetu nije to, što Oni – scenaristi i režiseri,”žrtve, i prognanici”, sve samo ne statisti, u ovom serijalu Igara prijestolja, u famoznom Hercegovskom slučaju, tvrde da jest.
U svakom slučaju “agonija nevinih žrtava i katoličkog puka” se nastavlja. Jer to oni, tako, vole zvati. I jer to baš populistički zvuči.
wpDiscuz