Sjajne vijesti stigle su prije 20-ak dana iz Madrida. Hrvat iz Širokog Brijega Ivan Kvesić osvojio je zlatnu medalju u karateu u poluteškoj kategoriji.
To zlato Hrvatska je čekala 10 godina, a sada nas je, nakon nogometaša i brojnih drugih uspješnih sportaša, razveselio i Ivan kojemu je ovo sezona iz snova. Ranije ove godine osvojio je srebro na Europskom prvenstvu.
“Možete li me nazvati sutra? Na fakultetu sam cijeli dan, a nakon toga imam trening”, javio nam se jučer Ivan.
Nije uobičajeno da takve riječi čujemo od nekog sportaša, a ponajmanje svjetskog prvaka.
“Na trećoj sam godini fizioterapije na Zdravstvenom Veleučilištu. Bitno mi je i obrazovanje. Nekako uspijevam sve to iskombinirati. Karate je prioritet, ali guram i faks. Zanimala me fizioterapija jer je vezana uz sport i sportske ozljede. Ne planiram sebi pomagati, nego me stvarno zanima”, objašnjava nam Ivan koji je put do svjetskog zlata započeo još kao klinac:
“Prvo se karateom počeo baviti stariji brat, a ja sam se sa sedam godina, kada sam krenuo u osnovnu školu, odlučio da ću i ja krenuti. Kasnije su došli i prvi rezultati i ostao sam u karateu do dan danas.”
Koliko Vam se život promijenio od osvajanja zlata na Svjetskom prvenstvu?
“Pa još nije, ali očekujem neke promjene, hahaha. Od Nove godine sam osvojio i srebro na Europskom prvenstvu, ali to je sad palo skroz u drugi plan. Nekako je skroz nebitno pored svjetskog zlata. No, ovo je stvarno uspješna godina, najuspješnija do sad.”
Ova 2018. godina je stvarno posebno plodna za cijeli hrvatski sport.
“Pa je. Baš sam neki dan čitao jedan članak o tome. Bilo je tu i svjetskih prvaka, finala, medalja na svjetskim i europskim prvenstvima. Stvarno odlična stvar za Hrvatsku i cijeli hrvatski sport. Nije samo nogomet, nego puno različitih sportova. Oni sportovi koji se i nisu isticali do sada, sada su isplivali na površinu. To je odlično za popularizaciju svih sportova.”
Smeta li Vam to što je nogomet u prvom planu?
“Ne smeta mi, ali nekako mi je to malo nepravedno. I mi se isto žrtvujemo, a ostvarujemo i bolje rezultate od nogometaša pa ništa. Oni na Europskom prvenstvu prođu skupinu i odmah je euforija. Ja sam osvojio drugo mjesto u Europi i nikome ništa. Kao da se ništa nije ni dogodilo. Da se razumijemo, meni je drago zbog njih, i ja se veselim uspjesima naših nogometaša. No, jednostavno nije fer. Mi imamo iste ili bolje rezultate i pola ljudi ne zna za nas, a kada oni prođu kvalifikacije na Euru odmah je euforija. S te strane je to malo nepravedno.”
Osim toga i novčane nagrade i ulaganje u sport nisu jednake. Svjetski prvak u karateu ne živi ni približno dobro kao prosječni nogometaš bez medalje.
“Da bi uopće došao do vrha na nekoj međunarodnoj sceni moraš prvo uložiti veliku količinu svojih novaca. S druge strane, nogometaša već prepoznaju s 13-14 godina i u njih sustav ulaže. Kod nas nema sustava. Sad će se u mene ulagati, ali sad sam već na vrhu. Naravno da je to dobro, ali da nisam osvojio medalju, nitko ne bi ništa ni ponudio. Imaš tu stipendiju koja je mizerna. Ja sam viceprvak Europe i dobivam 2800 kuna mjesečno. Ponudite to nekom nogometašu pa ćemo vidjeti hoće li igrati i dolaziti na treninge”, kaže Kvesić pa dodaje:
“Ja za sada nemam ni sponzore ni ništa, a kada nogometaš zabije dva, tri gola na jednoj utakmici odmah dolaze sponzori. No, nije to problem samo kod nas. Tako je u cijelome svijetu.”
Doček ste ipak imali. On nije bio na glavnom zagrebačkom trgu, no u Hercegovini su Vam priredili veliku feštu. Kako je to izgledalo?
“Ma to je bilo stvarno super. Skupilo se na trgu oko 2000 ljudi. Imali smo govor, a nakon toga je bio domjenak. Bilo je lijepo. U Zagrebu smo imali doček u klubu. Na trgu nije ništa organizirano. Možda su mogli bar iskombinirati da se nas ubaci s tenisačima. No, ne možeš puno očekivati kada je to borilački sport. Nije ni da se osjećam povrijeđeno, ali prilično bi bilo nešto organizirati.”
Ipak, poseban je osjećaj biti svjetski prvak. Kvesića su već na carini dočekali kao zlatnoga. Na putovanjima je znao i gubiti torbe, a najteže se uvijek naviknuti na novu hranu.
“Kada sam se vraćao u Hrvatsku na carini su me pitali jesam li ja taj koji je osvojio zlato. Lijepo je to bilo. Anegdote s putovanja? Ma bilo je tu svega. Gubili smo i torbe i svašta, ali uglavnom smo već navikli na putovanja. Kada idemo negdje najteže se naviknuti na hranu. U ponedjeljak idemo u Kinu, pa sad već znamo kakav tip kuhinje možemo očekivati. No, uvijek se snađemo. Ako nam je prvu večer negdje dobra hrana, tu idemo do kraja turnira. Ako nam je negdje bilo dobro tu idemo cijelo vrijeme, nema eksperimenata, hahaha.”
Svjetsko zlato je tek početak. Ivan planira odlazak na Olimpijske igre, a uz sve to želi osigurati i diplomu.
“Riješio sam prve dvije godine na faksu redovno, a onda sam zamrznuo jednu godinu jer sam se želio dodatno pripremiti za kvalifikacije za Olimpijske igre. U toj godini sam osvojio i europsku i svjetsku medalju. Odlučio sam da ću se vratiti na ovu treću godinu da završim te tri i zatvorim tu jednu cjelinu. Nakon Olimpijskih igara ću završiti još ove druge dvije”, kaže Ivan pa dodaje:
“Ne razmišljam previše unaprijed. Vidjet ćemo što će biti nakon Olimpijskih igara. Ne znam kakvi će mi prioriteti biti nakon toga, ali svakako vjerujem da ostajem u karateu. Do 2020. znam da ću sigurno trenirati dva puta dnevno, a nekada i više.”
Fakultet i vrhunski sport mu ne ostavljaju previše vremena za opuštanje, pa Ivan u slobodno vrijeme uglavnom spava.
“Stvarno nemam previše slobodnog vremena. Imam treninge ujutro i navečer, a idem i na mentalne treninge. Uz to, tu je i faks koji podrazumijeva učenje, vježbe i predavanja svaki dan. Slobodno vrijeme mi je samo za spavanje i odmor za sljedeće obaveze”, kaže Ivan koji nema vremena ni za ljubavnu vezu:
“Nemam curu. Ne ulazim u vezu jer stvarno nemam vremena za to. Vidjet ćemo poslije 2020. godine. Oženiti se i ponovno krenuti sa sportom, hahaha. Ma vidjet ćemo sve. Ne forsiram ništa po tom pitanju. Glavni cilj su mi Olimpijske igre, a ostalo ako dođe, dođe.”
Ivan nas je oduševio i s glavnom zanimacijom u slobodno vrijeme, odnosno u ono malo vremena kada ne spava i ne bavi se karateom i fakultetom.
“Volim dosta čitati. Ako idem na pripreme obavezno nosim sa sobom knjigu. Uglavnom romane. Nemam najdražu knjigu, svaka mi se svidi na svoj način.”
Stvarno poseban svjetski prvak u karateu. Nekako je neobično spojiti borilački sport i akademski način života.
“Hahaha, dosta ljudi nas koji se bavimo borilačkim sportovima doživljava kao neke pomalo poremećene osobe, no mislim da stvarno za borilački sport moraš bit natprosječno inteligentan. Novinari su me pitali: ‘Što je bitnije, psiha ili fizički dio?’. Uvijek kažem da fizički nedostatak možeš nadoknaditi jakom glavom, ali slabu glavu ne možeš nadoknaditi nikako. Svi vrhunski borci koji su kroz godine osvajali velika natjecanja su bili jako inteligentne osobe. Bez jake glave, bez dobre psihe, nemoguće je nešto veliko napraviti. Najteže je pobijediti sebe i svoje neke strahove. Kada to uspiješ, onda si pobijedio i protivnika”, kaže Ivan.
Za kraj nam je otkrio jedan od najtežih dijelova svojeg sportskog života, skidanje kila.
“Uh, to skidanje kila je jako težak dio. Moj brat je u teškoj kategoriji, a ja sam odlučio da ću biti u poluteškoj. Po ljeti kada nema natjecanja nego se samo radi u teretani, znam imati i pod 90 kila, a kategorija mi je do 84 kile. To se onda tempira i u zadnjih mjesec dana to skidaš. Ostaviš dvije kile za zadnja dva dana. To je bilo puno teže u početku nego sada. Sad točno znam kako mi funkcionira organizam i što smijem i što ne smijem. Nije mi to baš najdraži dio, ali nije mi teško kad znam da moram”, zaključuje Kvesić.
Slaven Knežević/100posto.hr
wpDiscuz