Ponedjeljak, 18 studenoga, 2024

Ikona partizana: Trebao je naslijediti Tita

Vrlo
- Advertisement -

Za vrijeme studija pristupio je komunističkoj omladini te 1937. vodi omladinsku komisiju CK KPJ, a od 1937. je sekretar CK SKOJ-a i na toj dužnosti ostat će sve do svoje smrti. Kao član CK KPJ i Vrhovnog štaba sudjelovao je u organiziranju partizanskog pokreta. Bio je blizak suradnik Josipa Broza, a u listopadu 1943. određen je za šefa prve partizanske vojne misije u stožeru savezničkog zapovjedništva za Sredozemlje, ali je poginuo netom prije polijetanja zrakoplova za Kairo.

Tim povodom prenosimo dijelove knjige Williama Deakina Embattled Mountain objavljene na portalu Antifašistički vjesnik.

Osim samog Tita, Rankovića, Pijade i Đilasa, koje smo sreli prvih dana, uža politička grupa rukovodstva obuhvatila je još dvije ličnosti, od kojih je jedna bila tijesno povezana s Britancima, a druga u manjoj razini. To su bili Ivo Lola Ribar i Edvard Kardelj.

U vrijeme Pete neprijateljske ofenzive Ivo Lola Ribar imao je dvadeset sedam godina. Bio je vodeći predstavnik nove generacije komunističke omladine i sekretar Centralnog komiteta njene organizacije 1939. godine. Sljedeće godine izabran je u Politbiro Partije. Od članova SKOJ-a obrazovani su politički kadrovi partizanskih odreda, koji su se u više navrata uzdigli do časničkih pozicija u vojsci; posebna grupa budućih rukovodilaca obrazovana je na Beogradskom sveučilištu.

Bila je to brojčano jača organizacija nego sama Komunistička partija, koja je 1941. godine imala oko 8000 članova. Pred rat iste godine 30000 mladih ljudi, većinom studenata i učenika srednjih škola iz gradova, pripadalo je ovoj organizaciji. Oni su predstavljali jezgru propagatora i partijskih “agitatora”. Oko 15000 dobilo je naredbu za odlazak u partizanske odrede za vrijeme ustanka, s posebnim zadatkom da politički uzdižu borce. Djevojke su služile kao bolničarke i dijelile novine u jedinicama, no mnoge su bile u borbenim redovima.

Lola Ribar je bio simbol i idol ove omladine i, u određenom smislu, “dofen” Tita (op. u. prijestolonasljednik), koji ga je doveo u obnovljeni Centralni komitet Partije kao rukovodioca SKOJ-a.

Lola je bio Hrvat, stariji sin Ivana Ribara. zagrebačkog odvjetnika i političara, koji je od 1920. do 1922. godine bio predsjednik Ustavotvorne skupštine Kraljevine SHS. Otac je, povijesnom ironijom, bio odgovoran za izglasavanje zakonodavstva koje je stavilo van zakona mladu Komunističku partiju, a kasnije se pod utjecajem Lole povezao s Titom i postao predsjednik Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, prve privremene skupštine narodnooslobodilačkog pokreta osnovane u Bihaću, u zapadnoj Bosni, u studenom 1942.

Imao sam prilike da se sretnem i razgovaram s obojicom, ocem i sinom, u više navrata.

Lola je bio crnomanjast, neumoran mlad čovjek, četvrtastog snažnog lica i neposlušne guste kose. Posjedovao je blistavu inteligenciju i veliko iskustvo za svoje godine, Bio je predstavnik beogradskih studenata na Svjetskom omladinskom kongresu u Parizu, koji je organizirala Kominterna 1937. godine, i uspostavio je međunarodne veze u to vrijeme. Govorio je besprijekorno francuski i bio vatren diskutant, brz u shvaćanju stvari i nepokolebljiv u svojim utvrđenim gledištima. Trpeljivost prema drugima nije mu bila glavna osobina, ali njegovu samouvjerenu krutost pogleda ublažavao je njegov prirodni šarm. Lola je imao čelične živce i volju i vedro je preživio opasne zadatke, naročito u ilegalnom hrvatskom partijskom komitetu i ćelijama u okupiranom Zagrebu.

Osjećao sam poštovanje i naklonost prema njemu. On bi vjerojatno bio jedan od vođa nove Jugoslavije. Sudbina ga je, međutim, oborila na nekoliko koraka od mene, u studenom 1943.

Tito je već bio odredio predloženu jugoslavensku delegaciju. Nju je trebao voditi Lola Ribar, kao osobni Titov delegat i član užeg kruga jugoslavenskog Politbiroa. U njoj su se nalazili Miloje Milojević, zamjenik zapovjednika Prve proleterske divizije i jedan od vodećih ratnih heroja, i pukovnik Velebit, kao časnik za vezu s Britanskom misijom. Tih dana prisilne neaktivnosti i pogoršanih vremenskih prilika pobjegao je iz njemačke zračne baze kod Banjaluke jedan bombarder “Dornier” (DO-17) s hrvatskom posadomi prisilno se spustio blizu Livna. Na zajedničkom zadatku izgradnje naše poletno-sletne staze surađivala je s nama jedna optimistična grupa partizana, nazvana Komandom ratnog vazduhoplovstva, pod zapovjedništvom jednog pukovnika. Sada smo imali jedan avion.

Budući da smo sretno stigli u Livno, obje grupe, i britanska jugoslavenska, ručale su zajedno da bi se raspravilo o prijedlogu koji je iznio Lola Ribar: da ne bi više trebali čekati na povratak Fitzroya Macleana ili na dolazak britanskih aviona u Glamoč, već da sami poduzmemo let zaplijenjenim njemačkim “Dornierom“, koji se sada, s naslikanim jugoslavenskim oznakama i nedovoljno maskiran, nalazio u jednom voćnjaku blizu grada.

Takav pothvat bio je neuobičajen i opterećen velikim poteškoćama. Bili smo izloženi žestokoj kritici naših jugoslavenskih kolega, koje je žustro predvodio sam Ribar, kako zbog odbijanja Kraljevskog ratnog zrakoplovstva da leti zimi, tako i zbog određenih naznaka koji govore da Britanci nemaju namjeru primiti jugoslavensku delegaciju u svojem Glavnom zapovjedništvu Bliskog istoka niti proširiti formalno priznanje na narodnooslobodilački pokret. Žustra rasprava otegla se do ranih jutarnjih sati. Na odvojenom savjetovanju s prisutnim članovima Britanske misije iznio sam mišljenje da je predložena operacija, istina, nerealna po svom dječačkom prkosu prema tehničkim komplikacijama i opasnostima s kojima je povezana, ali je i očigledna činjenica da je prestiž cijele misije pao u očima jugoslavenskih drugova. Trebalo je razmotriti ovakav pustolovan pothvat i pokušati izvesti ga na jednoj što stručnijoj osnovi. U stvari pristanak na ovako drzak i neobičan plan uslijedio je kao neka vrsta zanosa poslije više tjedana neaktivnosti i gubitka ugleda, za što se nitko ni u misiji ni u našem zapovjedništvu preko Jadrana nije mogao smatrati odgovornim.

Odlučili smo pokušati izvesti ovu operaciju i poslali smo poruku Bariju da nam izdaju potrebne ovlasti i tehnička uputstva. Dozvola je bila data. Dobili smo točno vrijeme i kurs kojim treba letjeti da bismo izbjegli opasnost da nas obore naši avioni ili naša protuzračna obrana. Nakon što se avion digne u zrak s Glamočkog polja, računali smo da ćemo njegovim mitraljezima izaći na kraj sa svakim lokalnim neprijateljskim avionom. Opasnost se smanjivala sigurnošću samog aerodroma i brzim uzlijetanjem, da bi se izbjegao eventualni napad iz zraka u toku nekoliko trenutaka na zemlji tijekom ukrcavanja u avion, kad se ne može braniti.

“Dornier” nosi posadu od tri čovjeka, i u njegovom tankom, uskom trupu nema prostora za putnike. Dogovorili smo se s jugoslavenskim drugovima da se prvi eksperiment ograniči na dva delegata as svake strane. Ako let bude uspješan, avion bi se vratio po ostale.

- Advertisement -

14656 KOMENTARI

guest

14.7K Mišljenja
Najstariji
Najnovije Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последняя новост

Želite otići u mirovinu? Ovo su ključni koraci koje morate poduzeti odmah, znači koliko je sada…

Planiranje mirovine jedna je od najvažnijih financijskih odluka u životu. Donosimo vodič kroz osnovne korake koje morate poduzeti kako...
- Advertisement -
- Advertisement -

More Articles Like This

- Advertisement -