Uoči predstojećih izbora za Europski parlament, populističke stranke više su nego utrostručile svoju potporu u posljednjih 20 godinaTko su populisti? Populisti su stranke koje žele politiku svesti na bitku između većine “običnih” građana i male i nečasne ili korumpirane elite i inzistiraju da opća volja naroda uvijek pobjeđuje.
U pozadini sve većeg broja populističkih glasova i utjecaja, Guardian je pokrenuo veliko istraživanje u nastavcima u kojima će pokušati odgovoriti na pitanje tko su novi populisti, koji su ih čimbenici doveli na vlast i što rade kad uđu u vladu neke zemlje.
Populističke stranke više su nego utrostručile svoju potporu u Europi u zadnjih 20 godina, osiguravajući dovoljno glasova da pa su njihovi vođe treutačno u vladama 11 europskih zemalja i utječu na uspostavljeni politički poredak diljem kontinenta.
Stalni rast potpore europskim populističkim strankama, pogotovo s desnog spektra, otkriva se u temeljitoj analizi njihovog nastupa na nacionalnim izborima u 31 europskoj zemlji tijekom dva desetljeća, a provodi ju Guardian u suradnji s više od 30 vodećih političkih znanstvenika.
Podaci pokazuju da je populizam dosljedno u porastu od barem 1998. godine. Prije dva desetljeća, populističke stranke bile su u velikoj mjeri granična sila, koja je imala samo7% glasova diljem kontinenta; ali na najnovijim nacionalnim izborima, jedan od četiri glasova bio je za populističku stranku.
“Ne tako davno populizam je bio rubni politički fenomen”, rekao je Matthijs Rooduijn, politički sociolog na Sveučilištu u Amsterdamu koji je vodio istraživački projekt.
“Danas je sve više postao mainstream: neki od najznačajnijih nedavnih političkih zbivanja poput Brexitovog referenduma i izbora Donalda Trumpa ne mogu se shvatiti bez da se u obzir uzme porast populizma.”Uzgojni teren za populizam postao je sve plodniji, a populističke stranke sve su višesposobne iskoristiti nagrade.”
Podupiratelji populizma kažu da je stavljaju u prvi plan obične ljude naspram interesnih skupina i stoga su vitalna snaga svake demokracije. No, kritičari kažu da populisti na vlasti često potkopavaju demokratske norme, bilo da potkopavaju medije i pravosuđe ili gaze manjinska prava.
Rezultati studije dolaze šest mjeseci prije nego europskih parlamentarnih izbora, koji bi prema nekim predviđanjima, mogli dovesti mnogo desnih populista da ispune 751 mjesto.
Ona otkriva različite sudbine desničarskih populista poput mađarskog Viktora Orbana i talijanskog Mattea Salvinija, koji su posljednjih godina imali najveći uspjeh, te lijevepopulističke stranke koje su se brzo proširile nakon financijske krize, ali nisu uspjele osigurati mjesto u vladi bilo gdje drugdje osim Grčke.
Kako bi se pratilo uspjeh populističkih stranaka u Europi, Rooduijn i Guardiansurađivali su sa znanstvenicima koji su ispitali stotine političkih stranaka i proučili jesu li i u kojoj fazi tijekom proteklih 20 godina bili populisti.
Rezultati nacionalnih izbora od 1998. bili su zatim mapirani definicijama stranaka kako bi pokazali trendove tijekom vremena.
Kasnih devedesetih godina prije no što je doista zahvatio istočnu Europu tijekom 2000-ih, populizam se širio na sjever neposredno nakon financijske krize prije nego što je u posljednje tri godine postigao znatan napredak i postao jedna od glavnih snaga u zemljama zapadne Europe.
Europa nije sama u doživljavanju ovog uspona: populisti su izabrani u vlade pet od sedam najvećih demokracija u svijetu: Indiji, SAD-u, Brazilu, Meksiku i Filipinima.
Populizam u Europi postoji već nekoliko desetljeća: krajnje desnu stranku Slobodna Austrija osnovali su 1956. bivši nacisti, a prvi put osvojili su više od 20 posto glasova 1994. godine. Sada su dio vladajuće koalicije zemlje.Populističke stranke imale su uspjeh u Norveškoj, Švicarskoj i Italiji devedesetih godina. No, tek na prijelazu stoljeća populističke ideje, počeli su nicati i jačati odNizozemske do Francuske, od Mađarske do Poljske.
Od tada, anti-establishment populizam je poput snježne lavine, a naročito nakon financijske krize 2008 i izbjegličke krize 2015. U Grčkoj Syriza koja se žestoko protivila prihvaćanju štednje i kresanjima budžeta, dobila je 27 posto glasova, a zatim 36 posto na sljedećim izborima; Ukip je tjerala Britaniju na glasovanje za Brexit, a Marine Le Pen postala je druga članica svoje obitelji koja je ušla u drugi krug izbora za francuskog predsjednika i osvojila 33 posto glasova.
Anti-imigracijska Alternative für Deutschland postala je prva stranka krajnje desnice od Drugog svjetskog rata koja je ušla u njemački Parlament i ima više od 90 mjesta u Bundestagu; u Italiji, krajnje desna liga i anti-establishment pokret Pet zvjezdica osvojili su gotovo 50 posto glasova; Fidesz je ojačao u Mađarskoj s 49% glasova; i krajnje desni švedski demokrati napredovali su na 17,5%.
Istraživanje pokazuje da su populisti s lijevog spektra u Europi daleko manje uspješni od svojih konzervativnih kolega, ali su počeli dobivati sve više glasova na nacionalnim izborima kao što je Podemos u Španjolskoj i La France Insoumise.
“Postoje tri glavna razloga za oštar uspon populizam u Europi “, rekao je Cas Mudde, profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu Georgia.
“Velika recesija, koja je stvorila nekoliko jakih lijevih populističkih stranaka na jugu, takozvanu izbjegličku krizu, koja je bila katalizator pravih populista i konačno preobrazba nepopulističkih stranaka u populističke stranke – posebice ‘Fidesz’ u Mađarskoj i ‘Zakon i pravda’ u Poljskoj].
“Claudia Alvares, izvanredna profesorica na Lusofoninu sveučilištu u Lisabonu,koja nije sudjelovala u istraživačkom projektu Guardiana, je rekla:
“Uspjeh takvih političara ima mnogo veze s njihovom sposobnošću uvjeravanja svojih glasača da oni ne pripadaju tradicionalnom političkom sustavu. Kao takvi, oni su ravnopravni s narodom u tolikoj mjeri da ni oni, ni narod ne pripadaju “korumpiranim” elitama.”
Rekla je da društveni mediji imaju ulogu u usponu populizma, njegovog algoritamskog modela koji nagrađuje i promovira proturječne poruke.”Ljutnja koju populistički političari uspiju kanalizirati potaknuta je na društvenim medijima, jer su oni vrlo propusni za lako širenje emocija. Krajnji rezultat je porast polarizacije političkog i novinarskog diskursa.”
Ni Hrvatska nije imuna na populističke stranke. Kako funkcioniraju populisti najbolje se vidjelo na primjeru ‘Mosta’ koji za sebe tvrdi da i nije stranka nego platforma. Na izborima 2015. godine dobili su čak 19 zastupničkih mjesta u Saboru, no istog trena počeo je njihov pad. Njihov čelni čovjek Božo Petrov kod bilježnika je potpisivao da neće koalirati ni s jednom strankom, ali je onda ušao u koaliciju s Karamarkovim HDZ-om, da bi porušio tu istu Vladu, u koju je opet ušao s Plenkovićem koji ih je najzad izbacio iz Vlade i riješio se tereta. I dok su bili u Vladi njihova politika svodila se samo na kritiziranje, bez konstruktivnih ideja, pa danas Most ima 12 zastupnika i prema najnovijim istraživanjima, za njih bi jedva glasalo 8,3 posto glasača.
Na propasti Mosta i SDP-a profitirao je Živi zid. Iako nemaju nikakvih predispozicija za osvajajnje vlasti, a toga su i sami duboko svjesni, proljetos su doživjeli zenit kad su imali 14 %, podrške birača. Tek od jeseni počeo im je padati rejting, pa stagniraju na oko 12,5%. Osim što se protive cijepljenju protiv ospica, šire lažne vijesti o fizičkim napadima migranata na domaće stanovništvo, bajaju o tiskanju kuna kako bi se riješila kriza, Živi zid djeluje u Saboru i dalje kao grupica aktivista bez konkretnih ideja kako bi se bilo koji problem u državi mogao riješiti. Sve i dalje ostaje tek na Pernarovim dosjetkama.
Od onih čiji je opstanak u u Saboru u budućnosti prilično klimav je Hrastov Hrvoje Zekanović, a notornog prostaka Željka Glasnovića održat će tek dijaspora, zbog čega i izvodi svoje prizemne predstave.
Iako opći trend u Europi pokazuje dramatičan porast populističkog udjela glasova, slika ostaje nijansirana. U Belgiji, primjerice, populistička flamanska nacionalistička stranka ‘Vlaams Belang’ već je desetljećima u padu.
I populističke stranke koje ulaze u vladu – a nužno su prisiljene na kompromis u svojim obećanjima – mogu teško pronaći životni prostor. ‘Fincija’, koja se pridružila finskoj vladajućoj koaliciji u 2015. godini nakon što je osvojila 17,5 posto glasova, implodirala se i podijelila u dvije frakcije; njezine dvije nasljednice su dobile 10% i 1,5%.
U Grčkoj, Syriza je skliznula na 25% od 36% koliko su imali kad su došli na vlast 2015. Potpora Danske narodne stranke, koja pruža potporu manjinskoj vladi desnog centra, pada s 21% u 2015. na 17%.
I uzlet britanskog ‘Ukipa’ je splasnuo nakon što je Britanija izglasala izlazak iz EU. Međutim, slika cijelog kontinenta je nedvosmislena: 12,5 milijuna Europljana živjelo je u zemlji s barem jednim populističkim članom vlade još 1998. godine; u 2018. godini, ta je brojka porasla više od deset puta, na čak 170,2 milijuna ljudi.
I predstojeći će izbori u prvoj polovici 2019. pružiti daljnji uvid u uspon populista, od Ukrajine do Danske, Finske i Belgije.
“Kratkoročno populističke stranke vjerojatno će ostati otprilike jednako jake kao i do sad, iako će biti još jasnije desno radikalne, a ostat će i dalje značajne regionalne i nacionalne razlike. No glavno je pitanje kako će na to reagirati nepopulističke stranke”, rekao je Mudde.
wpDiscuz