Margaret Kilkenny, sobarica u hotelu Herald Square u New Yorku, nije znala kako da pospremi krevete u apartmanima 551-552. Jedini znak života koji je vidjela u tim sobama bile su blijede, suhonjave ruke koje bi se povremeno povukle kroz lagano odškrinuta vrata kako bi uzele čistu posteljinu i nešto namirnica. Kilkenny je zato bila i više nego iznenađena kad su se vrata apartmana otvorila 5. svibnja 1931. i kad se začuo hrapav glas: “Djevojčice, dođi ovamo! Moja sestra je bolesna. ”
Bila je to naredba 93-godišnje Ide Wood, piše Ozy, čuvene milijunašice iz New Orleansa koja je 24 godine ranije naprosto iščezla iz visokog društva. Njezina priča, nazvana u tisku “Pustinjak s Trga Herald”, okupirala je naslove i osvojila naciju početkom 1930-ih. U danima nakon prve pozivanja u pomoć, povorka odvjetnika, pogrebnika, navodnih rođaka i hotelskog osoblja prodefilirala je kroz apartmane 551-552.
Sestre nisu samo gomilale predmete – skriveno među gomilom smeća bilo je cijelo Idaino bogatstvo. Oko milijun dolara gotovog novca i nakita pronađeno je u kartonskim kutijama, prtljažnicima i kutijama grickalica, a 500.000 dolara pronađeno je u kožnatoj vrećici koju je Ida skrivala pod suknjom. Nakon njene smrti u ožujku 1932., više od tisuću ljudi javilo se tvrdeći da su zakoniti nasljednici njenog bogatstva.
Poput arheologa na kopnu, istražitelji su zajednički sakupljali dijelove života Ide Wood iz hrpe predmeta pronađenih u apartmanima. Rodni listovi, pisma, računi i potvrde otkrili su njezin pravi identitet: ona je bila Ellen Walsh, siromašna irska useljenica koja je odrasla, ne na plantaži u New Orleansu, nego u siromašnom kraju u Massachusettsu. Njezina “sakupljačka dilema nastala je tako što je izbjegavala svoje najveće strahove”, kaže Renee Winters, autorica “sakupljački impuls: gušenje duše”, kojom obrađujeprošlost lažne milijunašice, tajnost i strah da će ju javnost raskrinkati kao lažljivicu.
Godinama nakon njene smrti, njena velika obmana razotkrivena je, opet se ubacujući među naslove, ovaj put s pričom koja je bila čudesnija od fikcije. Idina obmana čak nije bila rezervirana samo za javnost: njena mlađa sestra Emma cijeli je život provela vjerujući da je kći Ide i Bena Wooda iako je bila, zapravo, Idaina najmlađa sestra. Ida je u New York prvi put došla još1857. godine, u dobi od 19 godina. S visokim jagodicama, kestenjastom kosom i živim, zanosnim očima, bila je upečatljive i nježne ljepote. “Grad carstva”, kako se tada zvao, bio je poput zemlje čudesa mladoj ženi koja je gutala očima zasljepljujuće bogatstvo elita West Sidea.
Pedeset godina koje su proveli skupa prije Benove smrti 1900. godine bili su kao i snova i usred bogatstva. Ben je obasipao Idu najfinijim draguljima, krznom, haljinama i pažnjom. Odlazili su na ekstravagantna putovanja diljem Amerike i Europe; Ida je čak 1863. plesala s princom od Walesa na njegovom balu u New Yorku, a 1861. upoznala je i Abrahama Lincolna.
Nakon što je Ben umro, Ida je postala urednica Daily News-a, u čemu je spektakularno propala. Otpustila je polovicu novinara i, umjesto daizvješćuje o aktualnim događajima, inzistirala je da se novineusredotočuju na ljudski zanimljive teme. Ispalo je da je bila izrazito fascinirana pustinjacima i njihovim osobinama. Konačno je prodala novine 1901. za 340.000 dolara, a sljedećih nekoliko godina provela je krstareći Mediteranom i na putovanjima Europom s Marijom i Emmom.
Njihova izolacija spriječila ih je da uopće ikada čuju ikakvu radio emisiju, da pogledaju zvučni film ili začuju motore aviona iznad sebe.Zidovima odvojene od ostatka svijeta, usred smeća, Ida i njezine tajne o njenim skromnim počecima ostale su na sigurnom.