Edmund Glaise von Horstenau bio je austrijski časnik, političar i general Wehrmachta. Odrastao je u časničkoj obitelji i školovao se na Terezijanskoj vojnoj akademiji. U Prvom svjetskom ratu je služio kao časnik austrougarske vojske, poslije rata je studirao povijest na bečkom sveučilištu i služio je u obavještajnoj službi.
Horstenau je prvotno bio monarhist koji se zalagao za povratak Habsburgovaca. Međutim, do 1930-ih se približio austrijskim nacistima i postao je član državnog parlamenta 1934. Na sastanku u Berchtesgadenu 12. veljače 1938. između Hitlera i austrijskog kancelara Kurta Schuschniggapod njemačkim pritiskom Horstenau je premješten s mjesta ministra unutarnjih poslova na mjesto austrijskog ministra rata.
Horstenau je odigrao istaknutu ulogu u Anschlussu, odnosno pripajanju Austrije Njemačkoj, pri čemu je osobno predstavljao Hitlerove zahtjeve Schuschniggu, i upozorio ga da ne može računati ni na vojsku ni na policiju da će braniti austrijske granice jer su i vojska i policija tad već bili pod nacističkim utjecajem iz Njemačke.
Kad je za vrijeme Travanjskog rata osnovana NDH, Horstenaua su poslali u Zagreb kako bi služio kao njemački vojni izaslanik kod novih vlasti. Od samog početka je pokazivao da mu se ne sviđaju ni Pavelić ni ustaški pokret. U svojim je službenim izvještajima Berlinu žestoko kritizirao ustaškupolitiku progona i ubijanja, smatrajući da se njome izaziva ustanak koji će zahtijevati inače nepotrebnu intervenciju njemačkih snaga.
U prvom izvještaju Wehrmachtu, Horstenau je nakon posjeta ruralnim dijelovima NDH napisao da su ustaše “u ludom bijesu”, te je opisao krajnje potresne detalje o tome kako se ustaše ponašaju prema neprijateljima i zatvorenicima. U jednom od dijelova izvještaja, opisao je kako je ustaški pukovnik osobno strijeljao oko 500 ljudi starosti između 15 i 20 godina.
Osim o ubojstvima stotina civila, Horstenau je obavijestio nacističko zapovjedništvo da ustaški vođe siluju gotovo svaku ženu, muče i ubijaju djecu, i to najčešće pred majkama. Tijekom ljeta 1942. godine Glaise von Horstenau je zatrpavao njemačkog veleposlanika u Zagrebu Siegfrieda Kaschea izvještajima o ustaškim zločinima. U jednom od njih izvještava:
“Kod Slavonske Požege nalazi se jedan koncentracijski logor, koji nosi ime ‘ustaški iseljenički logor‘. Zapovjednik ovog logora je bivši katolički svećenik, a sada istaknuti ustaša Klajić… Tijekom jednog uobičajenog mučenja, jedan zarobljenik svom je mučitelju pokušao oteti pušku. Kad su to dojavili zapovjedniku logora Klajiću, on je naredio da se svi logoraši pobiju paljbom iz mitraljeza s dum-dum mecima.
Čitav sat je trajala paljba sa ulaza u barake. Izgled baraka poslije ovoga ne može se opisati. Zidovi su bili pošpricani krvlju, s njih su visili komadi mesa i prosutih mozgova, dok su podovi bili prekriveni unakaženim leševima. Barake su ostale u ovom stanju puna dva dana, sve dok nije pristigao novi transport zarobljenika, koji su ih onda očistili.”
Iako je i ranije vidio brojne užase, Horstenau nije bio spreman na strahotekoncentracijskih logora u kojima su zatvarali Srbe, Židove, Rome i hrvatske antifašiste. Uprkos tome što je ustaško zapovjedništvo poslalo Horstenaua u unaprijed pripremljen, očišćen logor, a ne recimo u Jasenovac, Horstenau je bio zaprepašten onime što je vidio.
“Otišli smo u tvornicu koja je pretvorena u koncentracijski logor. Zastrašujući uvjeti. Nekoliko muškaraca, puno žena i djece, bez odjeće, spavaju na zemlji, kašlju, stenju i plaču. Zapovjednik logora je – unatoč lijepoj tituli poglavnika – obična propalica. Ignorirao sam ga i rekao svojim ustaškim vodičima: ‘Ovo je da se čovjek pobljuje'”, napisao je Horstenau.
Ono što je prelomilo da se Horstenau okrene protiv ustaša i nacista, bila je scena koju je zatekao u prostoriji u kojoj je na slamnatom podu sjedilo oko pedesetoro djece. Sva su bila gola, a polovica je već poumirala. Ovaj prizor Horstenau je opisao sljedećim riječima:
“To je vrhunac grozote u Hrvatskoj, od strane poglavnika kojega smo sami postavili'”.
Njegovo nezadovoljstvo stiglo je i do njemačkog vrhovnog zapovjedništva, ali savjete nisu poslušali. Po mišljenju Glaisea von Horstenaua, Njemačka je propustila priliku smiriti ovaj prostor, jer Hitler nije prihvatio njegov plan, nego je Paveliću ostavio slobodne ruke u daljnjim pokoljima pravoslavnog stanovništva.
Glaise von Horstenau je bio posebno frustriran time što su, po njegovom mišljenju, talijanske snage bile uspješnije u pacificiranju svoje zone, tako što su kao zaštitnici srpskog stanovništva “sponzorirali” četnike. Glaise von Horstenau je, prema navodima u svojim memoarima, ozbiljno razmišljao o tome da njemačke vlasti sličan model predlože partizanima.
Njegove napore u tom smjeru žestoko je kočio njemački veleposlanik Siegfried Kasche, koji se zalagao za punu podršku Reicha ustaškom pokretu. Do 1944. njegovo neprijateljstvo i gađenje prema Paveliću naraslo je dotle da je bio umiješan u urotu Lorković-Vokić kojom je dio ustaških službenika namjeravao svrgnuti Pavelića i prijeći s NDH na stranu Saveznika. Horstenau je nakon sloma urote, na Pavelićev zahtjev i uz Kascheov blagoslov, 25. rujna smijenjen sa svog položaja.
Imenovali su ga na opskurno mjesto “vojnog povjesničara za Jugoistok”, gdje je ostao do kraja rata. Krajem 1944., Glaise von Horstenau je predlagao Saveznicima da austrijski časnici Wehrmachta otvore liniju fronta i dopuste američkim i britanskim trupama da okupiraju Austriju prije Sovjeta.
Ipak, Horstenaua su 5. svibnja 1945. zarobili američki vojnici. Nakon više od godina dana zarobljeništva, bojeći se da će biti izručen Jugoslaviji zbog suđenja za ratne zločine, počinio je samoubojstvo u vojnom logoru Langwasser kod Nürnberga u Njemačkoj 20. srpnja 1946. Tijekom službe u Zagrebu počeo je pisati autobiografiju koju je dovršio malo prije nego što će umrijeti. Njegove impresije o ustašama objavljene su u knjizi “Zapisi iz NDH”.
wpDiscuz