Američku vanjsku politiku Balkanci doživljavaju kao pećinski ljudi prirodne nepogode. Boje se udara groma, neopisivo se dive mjesečini, a Sunce, misle, noću spava iza susjednoga brda. Nikako ne mogu shvatiti da se astronomski i klimatski ciklusi izmjenjuju po dugoročnoj matrici i u skladu sa statistički predvidivim okolnostima. Manifestacije više moći uvijek personaliziraju – iza svakog poteza State Departmenta uvijek vide predsjednika Trumpa koji, misle, obnoć liježe se Slovenkom, a izjutra se budi s mišlju o historijskom pravu na samoopredjeljenje stanovnika Zubina potoka, istoimenog gradića i općine sa 63 zaseoka na sjeveru Kosova. Petnaest tisuća u Zubinu Potoku gotovo su svi Srbi, pa sačinjavaju jednu desetinu srpskog pučanstva na teritoriju koji više nije pokrajina, ali još nije postao država. Stoga izjavu Johna Boltona, predsjednikova savjetnika za nacionalnu sigurnost, lika koji napadno nalikuje na južnjačkog pukovnika s reklame za Kentucky Fried Chicken, odmah interpretiraju kao jasno Trumpovo zauzimanje za srpsku stvar.
piše: Denis Kuljiš l Nezavisne.com
John Bolton rekao je u Kijevu – a mjesto gdje je to izgovorio vrlo je bitno – kako se, što se Sjedinjenih Država tiče, Srbi i Albanci mogu dogovoriti o promjeni granica, odnosno razmjene teritorija, bez miješanja međunarodne zajednice.
Velika novost – do sada je pretezao stav Europe, odnosno Bruxellesa i Berlina, koji institucionalno i ekonomski održavaju život na Balkanu, da se granice ne smiju mijenjati, nego treba promijeniti politike i samo društvo pa će svi postupno i kolektivno pristupiti Europi u procesu pridruženja, koji se, doduše, s obzirom na domaće i opće prilike razdužio u nedoglednu budućnost.
Europa kao uvjetna zajednica čvrsto konstituiranih nacija, puno polaže na geografiju razgraničenja, dok je za Amerikance svaki tlocrt države osim pravilnog geometrijskog lika, nepotrebna komplikacija njima ionako neshvatljivog pojma ”povijesnih granica”.
Savezna država Colorado dostigla je tu savršenstvo – komad zemljišta od 450 puta 610 kilometara, savršeno je pravilan kvadrat, ima 6 milijuna stanovnika na površini većoj od bivše Jugoslavije i nacionalni dohodak od 66.000 dolara per capita (četriri i pol puta veći od Hrvatske).
Ne znači to da je Colorado provizorna izmišljotina, savezna država bez povijesti, dapače, ima ona slavnu ratnu povijest – tu su se Čejeni i Sijuksi borili protiv američke konjice u ratu do istrebljenja.
Palila su se sela, ubijali muškarci, žene i djeca, a u borbama je, poput Custera, poginuo i američki zapovjednik 11. konjičke regimente. Proglašavani po novinama herojima, drugi komandanti ”plavih bluza” poslije su prokazani kao gomila brutalnih ubojica u svjedočenju pred Kongresom, pa su kao moralni pobjednici ostali poglavice Crni Kotao, Rimski nos i Šareni rep.
Američka vlada dodijelila je pak Apačima golemi rezervat gdje je za poglavicu (ili poglavnicu, čak ni hrvatski jezik nema riječ u ženskom rodu za tu funkciju), prošle godine izabrana jedna žena s običnim imenom Christina Baker Sage (a ne možda Ona koja trči s vukovima).
Mutatis mutandis, ili, u prijevodu s latinskog na balkanski – vremena se mijenjaju. Pa i pristup vječnom, nerješivom problemu Kosova.
Stvari je pokrenula Europska unija.
Da Srbija nastavi putem pridruživanja, zahtjevalo se da prestane blokirati pristup Kosova međunarodnim institucijama. Čak nije za to potrebno da Kosovo sama prizna, jer se o primanju neke države u UN odlučuje u Generalnoj skupštini, većinom glasova, a to nije stvar koju može blokirati Vijeće sigurnosti (barem ne proceduralno, ali se uvijek mogu stvoriti posebne okolnosti i nepremostive prepreke, ako se stvar forsira, a nema istinskog konsenzusa.)
Kad se Srbija ne bi protivila, ne bi bilo razloga da stalne članice koje to opstruiraju budu protiv – bile bi također suzdržane. No, srpska diplomacija odgovara da ”druga strana” nije učinila dogovorene ustupke – nije formirana Zajednica srpskih općina.
Ali da i jest opet bi sadašnja vlast – ili bilo koja druga – teško uspjela prodati narodu tu politiku odricanja od svake pretenzije na kosovski teritorij.
Više od sto godina razvija se vidovdanska agitacija: ”Kud god da krenem tebi se vraćam ponovo – tko da mi otme iz moje duše Kosovo?”
Prvi balkanski rat završio je aneksijom terotorija Otomanske carevine sve do Egejskog i Jadranskog mora. Poslije mirovne konferencije Srbija je morala napustiti obje obale, a zatim je stupila u rat (Drugi balkanski) s Bugarskom oko podjele Makedonije.
Na koncu, poslije Prvog svjetskog rata, Kraljevina je kontrolirala područja s oko milijun i pol Albanaca, koji se nikakvim inženjeringom nisu mogli pretvoriti u Jugoslavene i Europljane.
Ni u Aleksandrovoj, ni u Titovoj diktaturi nije se s tim daleko došlo – na koncu, kosovski teritorij postao je, štoviše, ”semideponentna” Autonomna pokrajina Kosovo, budući da nije uspio Titov naum stvaranja Velike Albanije.
To je trebala postati sedma republika njegove Velike Jugoslavije projektirane kao najveće istočnoeuropske države sa 30 milijuna stanovnika (Balkanske federacije u njegovoj izvedbi, za koju je građena Palata SIV-a, danas Palata Srbije, s osam kabineta, jednim saveznim i sedam republičkih).
U ”godini raspleta” prije Trećeg balkanskog rata (1991-1999), na Kosovu je bilo 1,6 milijuna Albanaca i oko 195 tisuća Srba. Pretpostavlja se da Srba danas ondje ima još oko 150 tisuća.
Povijesni je saldo čisti bankrot – sto godina uzaludnog napora, koji je urodio jedino mržnjom, ratom, propašću i nazadovanjem svih involviranih država i naroda. Znači li to da je došao trenutak da se kaže, kao u ”Letećem cirkus Monthyja Pythona” – ”a sad nešto sasvim novo”?
U politici, tajming i prezentacija, znači sve, kao i u humoru. Zato za svoj stand-up nastup srpski premijer Vučić mora razviti neku specijalnu retoriku, kojom će apsolvirati problem koji pred njim stoji.
Čini se da je nešto našao, i da se o tome, štoviše, vodila posredovana i povjerljiva komunikacija na relaciji Beograd – Priština. Po izjavama, gestama i novinskim člancima može se naslutiti da su akteri bili Ramush Haradinaj i Aleksandar Vučić.
Takav se zaključak nameće pošto uočiš da su upravo njih dvojica najžešće poricali da dogovor postoji ili da je moguć. Hashim Thaci držao se hladno.
A što bi dogovor obuhvatio najpouzdanije su izvješćivali srpski tabloidi. Kad s njihova idioma senzacionalizma na steroidima poruke prevedeš na normalni jezik, vidiš da je to dobar izvor, ako imaš ključ i razumiješ što se događa. Kao u filmu ”Ljudi u crnom” – želiš li se uputiti u kretanje aliena, najbolje je posegnuti za tabloidima iz samopusluživanja.
To su specifični listovi koji se prodaju jedino na blagajnama trgovačkih lanaca, imaju najveću naklada na svijetu (ne računajući Aziju), a zna se da ih je pokrenula mafija.
Među svim ludostima o čudotvornim kristalima, općenju s duhovima i otkriću da je Al Gore zaprvo maskirani reptil koji želi prigrabiti svjetsku emisiju CO2 i tako ugušiti sav život na zemlji, imaš u ovoj domaćoj – srpskoj – izvedbi jasne naznake o čemu se, zapravo, pregovaralo. O nekoliko općina većinski nastanjenih Srbima na sjeveru Kosova i o Preševskoj dolini u Srbiji gdje većinu čine Albanci.
Vučić govori o ”korekciji granica”. Riječ je o oko 65 tisuća stanovnika na jednoj i 50 tisuća stanovnika na drugoj strani. Rješenje nije cjelovito, nego parcijalno. I dalje treba stvoriti zajednicu srpskih općina koja garantira samoupravu za ostale kosovske Srbe, potpisati sporazum o korištenju resursa (ugljenokopi u koje je investirala srpska privreda) i zaštiti srpskih samostana nekim trajnim aranžmanom, ekstertorijalizacijom koji će ih izuzeti od nacionalizacije.
Je li to sve skupa moguće? Pa možda i jest ako se utvrde dvije pregovaračke strane i neke polazne pozicije, pa otkloni ustavna zapreka, koja sad onemogućuje srpskim funkcionerima da službeno susreću albanske s Kosova, budući da u temeljnom državnom dokumentu piše da oni ne postoje, barem ne u pravnom smislu…
Pregovori o bilo čemu su pregovori i legitimiraju pregovarački proces (kao što smo vidjeli u slučaju dvije Koreje, gdje su se stvari također pomakle s mrtve točka tek u doba Trumpove administracije).
Što je bilo najvažnije u ovoj američkoj izjavi koju ipak vjerojatno ne treba pripisivati samome Trumpu, jer je on trenutno prezauzet pitanjem koji je fond, privatni ili kampanjski, korišten da se plati šutnja gospođa iz escorta s kojima je imao ilicitne odnose?
Najvažnija je u Boltonovoj izjavi misao da treba isključiti međunarodni faktor, Europu, a nadasve Rusiju.
Jer, ako se uplete Europa, stvorit će se platforma za eksterno upravljanje pregovaračkim procesom, a primjer BiH možda najjasnije pokazuje koliko je to promašeno i uzaludno.
Osim toga, kad počnu paradirati trećerazredni diplomati drugorazrednih država i gomila prišipetlji iz nevladinih organizacija, promašeni eksperti i dokoni prelati, obavezno se uključi i dobronamjerni Kremlj sa svojom diplomatskom i obavještajno-subverzivnom agendom.
A strateški cilj Sjedinjenih Država je upravo da Rusiju drži podalje od Balkana, o čemu je bez krzmanja, javno, progovorio Aaron ”Wess” Mitchell, pomoćnik državnog sekretara (američkog ministra vanjskih poslova) za europska i eurazijska pitanja.
On je nadležan za područja ruskog okruženja. Inače je istaknuti ”atlantist”, liberal, pisac i politički analitičar s dugim iskustvom u nacionalnoj politici (savjetovao je kampanju Mitta Romneya, bogatog mormona koji je 2012. kao republikanski kandidat išao protiv Obame).
Ono što Mitchell kaže potpuno je jasno i vrlo precizno, a budući da je govorio pred senatskim Odborom za vanjsku politiku, koje nadzire egzekutivu, morao se skrupulozno držati pune istine, jer je svako obmanjivanje Predstavničkog doma u američkom sustavu – teško krivično djelo (dok je kod nas muljanje pred parlamentarnim odborima sasvim normalna stvar).
Mitchell je objasnio što Department of State radi u pogledu Rusije. Rastumačio je politiku tog Trumpova ministarstva i zadatke koje su dobili na Balkanu.
Na prvom mjestu u sočavanju s Putinovom Rusijom je – izgradnja uvjerljive vojne sile u Europi. Trend smanjivanja američkog vojnog budžeta pretvoren je u rast budžetskih troškova za vojsku, a u Europi je pokrenuta Inicijativa za obranu i odvraćanje gdje će Sjedinjene Države uložiti novih 11 milijardi dolara, dok je Europi (prilično grubo, ali to Mitchell nije rekao) nametnut rashod od novih 40 milijardi za istu svrhu (povećanjem na 2% izdvajanja iz budžeta za NATO što ultimativno traži predsjednik Trump).
Povećanje je veće od sadašnjeg ukupnog vojnog budžeta Velike Britanije, svjetske nuklearne sile! Istodobno, 2017 ruskih funkcionera stavljeno je pod sankcije zbog londonske afere Škripal.
Uveden je embargo na proizvode kompanije Rusal, ruskog strateškog proizvođača metala, jedne od najvećih korporacija u zemlji i jedinog krupnog izvoznika osim petrokemijskih kobinata. Rusal je izgubio 50% vrijednosti, dok je rublja pala na najnižu točku u posljednje dvije godine.
Što se Balkana tiče, Mitchell precizira: ”Poseban naglasak stvaljamo na jačanje država na europskoj demarkacionoj liniji (frontline Europe). Ukinuli smo zabranu izvoza defanzivnog naružanja u Ukrajinu i Gruziju, a na Balkanu smo aktivno sudjelovali u rješavanju grčko-makedonskog spora, dok smo sa Srbijom i Kosovom upogonili pregovore pod okriljem EU. Od Kavkaza do Srednje Europe, potičemo diversifikaciju izvora energije, borbu protiv korupcije i nastojanje da se ljudi pridobiju za pravu stvar (competing for hearts and minds).”
A što Rusi zapravo pokušavaju, pita se retorički Mitchell i odmah odgovara: ”Njihov napor usredotočen je na geopolitiku. To je putinovski sistem bezobzirne borbe za međunarodnu dominaciju. Kao što je objašnjeno u priručniku ruskih Oružanih snaga, to se ostvaruje ‘vođenjem masovne psihološke kampanje protiv stanovništva neke države kako bi se destabilizirali i država i vlada i prinudilo je da donosi odluke u korist protivnika’. Za provedbu tih planova upotrebljavaju se napredni alati subverzivne operative kajve su nekoć primjenjivali boljševici i sovjetska država, prilagođene degitalnoj eri.”
”State Department tome pristupa krajnje ozbiljno”, rekao je Mitchell senatorima. ”S generalom Scapparottijem (general sa četiri zvjezdice, bivši zapovjednik 82. zračnodesantne divizije, sad komandant Europske komande – SACEUR – op. aut.), kombiniramo resurse da suzbijemo ruski utjecaj u 49 zemalja Europe i Eurazije…”
Mitchell je dodao da je upravo unutar njegova biroa pokrenuto osnivanje Globalnog borbenog centra kojim upravlja Viši savjetnik za ruske zloćudne aktivnosti i procese (SARMAT). Intervenirali su ove godine u – 112 slučajeva. Imaju budžet od 380 milijuna dolara.
Wess Mitchell je rusku politiku manjeviše ocrtao kao ”gangsterizam koji se vodi političkim sredstvima”, da parafraziramo von Clausewitza.
No, hibridni rat više nije asimetrična ruska kampanja. Steže se obruč ekonomskih, vojnih i sigurnosnih mjera u što će se i Europa volens-nolens na koncu morati uključiti. Američka politika na Balkanu sad je pak jasno programiran projekt koji se vodi neodoljivom silom.
Crna Gora ušla je u NATO i protjerala rusku operativu. U Makedoniji se lomi zadnji otpor, ali na dugi rok rezultat je nesumnjiv – za svaku makedonsku vladu, potrebna je albanska komponenta, a svi Albancu su prozapadno i antiruski orijentirani.
Ako se potpiše neki srpsko-kosovski sporazum i Kosovo stupi na put pune samostalnosti, ona će se odmah početi anulirati, ali ne zbog daleke europske perspektive, nego zbog integracije s Albancima države Albanije.
Skupa je to skoro 5 milijuna ljudi, najbrojnija balkanska populacija osim srpske, posve predana američkoj politici. Ta država ili zajednica, svejedno (kao Rusija i Bjelorusija naprimjer), bit će faktor stabilnosti i u Crnoj Gori.
Ako se oslobodi kompleksa Kosova, Srbija može napokon napraviti povijesni zaokret i iskorak. Ovo sve do sad bilo je malo i ništa – oklijevanje, neznatan oporavak od tragedije rata i civilizacijskog posrnuća.
Rast od 2-3 posto u stravično zaostaloj i siromašnoj zemlji, nije nikakva blagodat i Srbija će, ostanu li sve na ovoj razini, i dalje biti kao crna rupa iz koje u balkansku okolinu suklja negativna energija, koja prvenstveno razara njeno vlastito društvo.
Srpski imperijalizam izvan granica ”male Srbije” donosio je samo nesreću, sebi i drugima. To što je toj politici uzor ruski imperijalizam ne vrijedi ništa – Rusija ima nuklearno oružje, najveći teritorij na svijetu i vladu koja točno sto godina vodi prevratničku politiku na svim geografskim širinama i dužinama globusa. Pritom, nije kadra bilo što učiniti za ljude u Novosibirsku, Jekaterinburgu, Njižnom Novgorodu, Kazanu, Čeljabinsku, Omsku i desecima istih takvih od boga zaboravljenim milijunskim kasabama u kojima se ne da živjeti životom dostojnim civiliziranog čovjeka 21. stoljeća, bez obzira na neusporedivo kvalitetnu escort-scenu.
Srbija će biti jaka, ili je neće biti – tu je, doista, Slobodan Milošević bio potpuno u pravu. Samo što je on Srbiju potpuno pogrešno sagledavao unutar eksjugoslavenskog univerzuma antiglobalne autarkije, već dokinutog u času kad je došao na vlast.
Politika koju je zatim promovirao, neko vrijeme u dosluhu s Tuđmanom, samo je ubrzala proces marginalizacije u odnosu na dominatne europske i svjetske procese.
Srbija će biti jaka za sebe i po sebi, unutar svojih ”prirodnih”, etnički definiranih granica, ili će se pretvoriti u balkansku Transdnjestriju.
Što se tiče Republike Srpske, a to je ono što u ovom istočnobalkanskom procesu raspleta nepotrebno zabrinjava europske mandarine, procesi su ireverzibilni – Srpska je kao i cijela BiH već zahvaćena europejizacijom Zapadnog Balkana i brže će stići do Bruxellesa preko Sarajeva nego preko Beograda.
Stoga je i Mile Dodik odabrao da ode u Sarajevo, makar će ga tamo izjutra buditi mujezin, ne bi li u toj ”teheranskoj” atmosferi, kako je dojmljivo opisao lokalnu mikroklimu, poradio na stvari svoje federalne države, jer ona uživa financijsku potporu Europe, pa će sve ruske kombinacije preko Hrvata, Mostara i Ploča, biti osujećene, što je lako predvidjeti ako se pogledaju brojke.
Možeš ti podmititi jednog čovjeka, ili deset, ili sto, ali cijeli narod može se podmititi jedino progresom, bogaćenjem i blagostanjem.
Ako čovjek ne može kao i svaki tranzicijski rab Božji kupiti novi auto, otputovati na egzotične destinacije i, općenito, uživati u malim ljudskim radostima, postavit će presudno pitanje, upravo kako je to pojasnio drug Nikita Hruščov drugu Mao Zedongu:
”Budemo li narodu nudili samo revoluciju, naposlijetku će se počešati po glavi i reći – a ne bi li radije mogli dobiti dobar gulaš?”
wpDiscuz