Jad i CHE(mer)

Uglavnom te viđam, još samo na majicama,

otisnutog na pamuku iz Trećega svijeta,

na ulici, u tramvaju, u supermarketu, 

u redu za kokice u multipleks kinu. 

u dobrom društvu Leonarda di Caprija,

Sepulture, Beckhama i Punk'snotdeada

izražavaš tekstilno sav revolucionarni gnjev

društveno osviještenih pubertetlija,

usporediv samo sa žarom kojim odlučni Kubanac,

dva dana i dvije noći, na dasci,

vesla do Floride. 



Sličan žar sam osjetio i kod Carlosa,

direktora škole na plantaži u provinciji,

koji mi je objašnjavao da su, u njegovom dijelu Kube,

prosječna mjesečna primanja 11$,

i da nikada ne bi otišao živjeti u šminkersku Havanu,

u kojoj je po njemu oslabio revolucionarni duh,

jer se tamo mjesečne plaće penju i do dekadentnih 13.

Carlos je također nosio majicu s tvojim likom,

ali grublju, socijalističku, s loše otisnutom slikom.

Imala je još uvijek nešto od autentičnosti onih majica,

kakve su nosile domaće budaletine na radnim akcijama,

dok su hrmbačili za javno dobro, i jačali topovsko meso,

gradeći plijen za današnje tajkune

(čijoj si djeci također fora). 



No puno je veselije nagađati,

što misli onaj Kubanac,

dok vesla kroz noć,

o dubokoj misli Noama Chomskog

(koji, za razliku od Carlosa,

ne iznosi podatak o mjesečnim primanjima)

da je Kuba «jedini oslobođeni teritorij».

Wilhelm Reich bi rekao – veliki je strah od slobode,

a u strahu se dobro vesla i rado se peru tanjuri

u restoranu «Pink Flamingo» u Miamiju. 



O, Che, najlakše je reći da si danas postao pop-ikona

i furkica na tržištu identiteta globalnog kapitalizma,

i da nema više ničega «iza»,

već samo sjaj u oku i bradica.

Jer uvijek si bio samo slika,

puno ljepša od apstrakcija o višku vrijednosti,

vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju i udruženom radu.

Neodoljivi latin-lover za omladinke,

slutnja toplih južnih krajeva za čaršijske ljevičare

u hladnim bosanskim vukojebinama,

lijepi san o neodgovornosti i momačkoj slobodi za oženjene drugove

(a i danas je još upitno

da li je gori pakao revolucionarne borbe u džungli

ili prosječnog braka u tranzicijskoj zemlji). 



I meni treba majica na tržnici identiteta,

ali ja ću uzeti onu Diega Armanda Maradone,

ne zbog toga što oko njega nije bilo leševa,

niti da bih se narugao salonskim ljevičarima,

nego samo radi «Božje ruke»...

Jer netko se, kao Marodona, rodi kao mangup,

a ti si mi, Guevara, uvijek bio sumnjiv

zbog onog studija medicine,

kao i svi tvog soja, koji su, još kao mali,

silno «željeli pomagati ljudima».

Bolje bi bilo i drugima i tebi

da si ostao kod kuće,

uzimao pacijentima kuverte i pršute,

nego da si nam pomagao.

Nino Raspudić l poskok.info