“Nitko nije zaista mrtav sve dok iz svijeta ne nestanu svi valovi koje je pokrenuo”, napisao je pokojni britanski pisac Terry Pratchett u romanu Reaper Man. I bio je u pravu. Valovi koje je pokrenuo Oliver još će dugo, dugo zapljuskivati naše obale. Sve dok se i najmanji valić ne stopi s beskrajnom pučinom, a to se neće dogoditi nikad, Oliver će živjeti.
Oliver nije bio samo pjevač, bio je Dalmacija u ljudskom obliku
Hrvatska od nedjelje tuguje zbog smrti Olivera Dragojevića – čovjeka za kojeg je besmisleno napisati da je bio samo pjevač. Da, Oliver je bio pjevač, jedan od najboljih koje smo ikad imali, ali nije bio samo pjevač. Oliver je bio simbol. Oliver je bio personifikacija Dalmacije. Njegove pjesme, priznat će to i oni koji ga nisu slušali, imale su istinsku moć – moć stvaranja ugođaja kakav se fizički može doživjeti samo u Dalmaciji.
More, stijene, sunce, cvrčci. I ljubav. Teško je i nabrojati u koliko je bezvremenskih pjesama, koje će sutra slušati i oni koji danas još nisu ni rođeni, Oliver pjevao o ljubavi. Ljubavi prema ženi, prema životu, prema obitelji. Ljubavi prema Dalmaciji.
Da, Dalmaciji. Jer Oliver je bio Dalmacija, a Dalmacija je bila Oliver. Oliver je bio Split kojem je toliko pjevao. Oliver je bio Baška Voda koju je opjevao u davno zaboravljenoj pjesmi. Oliver je bio njegova Vela Luka.
“Tek sad vidim što mi znači, Vela Luka, more, ti”, pjevao je Oliver. I milijuni njegovih fanova. U Veloj Luci i Dalmaciji. U Zagrebu i Slavoniji. U Bosni i Šumadiji. Hercegovini i Vojvodini. Pjesme, za razliku od ljudi, granice ne poznaju. O jednom malom, dosadnom mjestu na udaljenom otoku pjevale su generacije ljudi koje s njim veze nisu imale. To je bio Oliver.
Ni Vela Luka ni sve ostale njegove pjesme nisu bile nametljive ni bučne, nisu bile “prst u oko”. Bile su suptilne, nježne i prije svega autentične. Bile su topla ljetna večer: ugodne, tihe i ispunjene sjetom.
Da, reći ćete možda, Oliver ih nije pisao. Nije. Ali ih je pjevao. A to je mogao samo on. Da ih je pjevao bilo tko drugi, ušle bi na top listu kao hit ljeta. S Oliverom su ušle u povijest. Bile su napisane s njim u mislima.
Soundtrack za milijune života
Kad umjetnik ima neokaljanu karijeru koja traje dulje od 50 godina, kad ga desetljećima slušaju milijuni ljudi, to znači da su ga ljudi jednostavno – osjetili. Pisati o glazbi je kao pjevati o arhitekturi – jednostavno nema smisla. Vrijednost nečije glazbe ne procjenjuje se racionalno, nego emocijama. I to znaju baš svi koju su se ikad naježili slušajući neku pjesmu. A najbolje je to znao Oliver, čija glazba je ljudima u zadnjih 50-ak godina toliko značila da jučerašnji veličanstven ispraćaj u Splitu nije nikakvo iznenađenje.
U vječnost je otišao čovjek koji je otpjevao soundtrack milijuna života i to ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. A ljudi to itekako pamte. Tko može ikad znati koliko je prvih plesova palo uz Oliverove pjesme? Prvih poljubaca? Vođenja ljubavi? Prosidbi? Nitko – to je kao da pitate koliko ptica trenutno leti nad površinom planete Zemlje – odgovor sigurno postoji, ali nitko ga ne može znati. Toliko je velik bio Oliver. I kad je nastupao kao mladić po zadimljenim klubovima zapadne Europe i kad je oduševljavao Carnegie Hall i parišku Olympiju – uvijek je bio isti, nepatvoren i iskren.
Samo jedna riječ može opisati oproštaj Dalmacije od Olivera – ljubav
Split se jučer od Olivera oprostio onako kako samo Dalmacija zna. Iskreno i spontano. Bučno, a opet tiho i dostojanstveno. Tužno i ponosno. Masovno, a opet intimno. Sve u isto vrijeme.
Split se oprostio s onom istom emocijom s kojom je Oliver pjevao o svom gradu. Deseci tisuća ljudi, stotine brodova i bengalki – grad je ispratio svog Morskog vuka.
“Dok te truju sile zla, znaj da čuvat ću te ja. I slični meni”, pjevao je Oliver svom Splitu. Na nama je da njegovu želju ispunimo.
Oliverov portret okružen bakljama na zvoniku Svetog Duje, snimke stotina brodica koje su ga ispratile na posljednju plovidbu do njegove rodne Vele Luke i deseci tisuća ljudi koji su se u vreloj ljetnoj večeri tiskali između stare palače i mora kao da šalju istu onu poruku koju je on kroz pjesmu slao njima: “Zauvik si tu”.
Ako postoji jedna riječ koja može opisati način na koji su Split i Dalmacija jučer i danas ispratili Olivera, ta riječ je – ljubav. Oliver nije ni zaslužio ništa manje.
Oliver nam je bio kao član obitelji i to s dobrim razlogom
Olivera su ljudi voljeli onako kako se voli člana obitelji. Zašto? Jer je mnogima na neki način i bio član obitelji. Njegove pjesme obilježile su živote milijuna ljudi, a naročito one trenutke koje pamtimo i to zauvijek.
“Oliver, najslavniji i najveći. Ima jedna priča koju ću pamtiti do kraja života, kad je Oliveru pozlilo prije deset godina i govore mu: ‘Čuvaj se, pazi što radiš.’ I onda jedan čovik je reka: ‘Olivere, čuvaj se, ako nam odeš ti onda smo propali.’ Oliver je rekao da je na svom brodu on i kapetan i sluga. I takav je bio u svim segmentima života. Prvi, a za sebe uvijek zadnji. Želio bih reći svom kapetanu da je sve kako triba i da je sve ovo more samo za te”, ispričao je jučer na komemoraciji njegov bliski prijatelj i glazbenik, Zlatan Stipišić Gibonni.
I upravo te riječi najbolje opisuju Olivera – bio je svoj čovjek. Sam je donosio odluke o svom životu i živio je kako je htio. Cigareta u ruci, pjesma na usnama – probajte ga zamisliti bez toga i zamislili ste osobu koja nije Oliver. Zajebant uvijek spreman za dobru ekipu, bio je Dalmatinac kako ih volimo patetično zamišljati kroz priče o starom Splitu, Velom i Malom mistu.
Dirljiv tvit sarajevskog glumca govori sve o tome što je značio ljudima
Koliko je Oliver značio ljudima, savršeno opisuje tvit sarajevskog glumca Nermina Tulića, koji je nakon Oliverove smrti napisao: “Slušaš Olivera, zatvoriš oči, zamišljaš more, sunce, galebove, ljubav… i tako smo se spašavali da ne poludimo u Sarajevu pod opsadom.”
slušaš Olivera, zatvoriš oči, zamišljaš more, sunce, galebove, ljubav… i tako smo se spašavali da ne poludimo u Sarajevu pod opsadom.
hvala majstore.
R.I.P.— Nermin Tulic (@NerminTulic) July 29, 2018
Pokušajte zamisliti tu moć – snajperi nemilosrdno ubijaju ljude po ulicama, bombe nesmiljeno padaju na grad, čuvenu knjižnicu guta plamen, ali vi niste tu – vi ste u Dalmaciji, uz more. Ležite pod borom, slušate neumorni pjev cvrčaka i more koje zapljuskuje stijene. To je moć umjetnosti i ljubavi kojom nas je darivao Oliver.
I zato nikog ne treba čuditi način na koji se Hrvatska, ali i cijela regija, oprostila od Olivera. Njegove pjesme od nedjelje se bez prestanka vrte po kafićima i radiostanicama. Splićani su se u nedjelju navečer, na dan kad je Oliver napustio ovaj svijet, okupili u gradu i spontano pjevali njegove pjesme.
Vridilo je, jer Oliver će živjeti vječno
Jučerašnji ispraćaj Olivera na posljednju plovidbu prema njegovoj Veloj Luci bio je posebno emotivan, do te mjere da su ljudi bili presretni i pretužni u isto vrijeme. Bili su sretni jer su Olivera ispratili onako kako on to zaslužuje, a tužni jer ga više nikad neće vidjeti uživo.
No, kad netko u životu napravi ono što je napravio Oliver, kad dulje od 50 godina čini drugim ljudima život ljepšim i ispunjenijim, kad izaziva emocije koje riječi ne mogu opisati, na kraju se može reći samo jedno: Vridilo je.
Oliver nije umro. Jer, kao što smo napisali na početku, živ si onoliko dugo dok te se god ljudi sjećaju, dok tvoji valovi talasaju živote onih na koje si utjecao. A po to tome, Oliver će živjeti vječno. Baš poput njegovog Hajduka kojeg je obožavao.
Oliver je danas pokopan u svojoj opjevanoj Veloj Luci. Tisuće ljudi tiskalo se u malom dalmatinskom mistu da posljednji put pozdrave čovjeka koji im je činio živote ljepšima.
Odmori tu kraj modrog mora i zelenih borova, Olivere.
Znamo koliko ti znače.
wpDiscuz