Navijačka kultura , psihologija mase, sociologija mase, čest je predmet raznih doktorata. Jako je popularna u novije vrijeme i mnogim NGO financijerima koji preko navijača pokušavaju rušiti cijele sisteme. Primjer Torcidinog aktivizma govori kako dobro organizirana društvena, navijačka skupina, jeste u stanju prodrmati ukorijenjen i naoko čvrst sistem u kojem vlada omerta.
Navijačka kultura u doba igranja reprezentacija nešto je slojevitija. U nju se uključuju i oni koji nisu redovni pratitelji sportskih događaja. Ljudi nenavikli na navijanje. Opet parole, i u tom vremenu, povike, aranžman, određuju ljudi koji imaju iskustva u navijanju.
Navijački ispadi, provokacije, parole, nikako nisu niti mogu biti roba za političko potkusurivanje, premda ovdje u Erdoganistanu, Dodikistanu, HDZistanu, kako hoćeš, neki centri uporno pokušavaju, ponašanje ovog il onog navijača pripisati ovoj il onoj politici.
Tako je svastika na Pecari, prema FTV-u znak da je Široki fašistička vukojebina, makar svastiku držao jedan čovjek i makar bio izbačen za par minuta sa stadiona. Četnički povici u Banja Luci, dokaz su tako genocidne politike Milorada Dodika dok je neki lik sa arapskim natpisom na majici u Sarajevu dokaz da je SDA stranka koja podupire ISIL. I da je Sarajevo arapski grad.
Takva smo zemlja. Napadamo jedni druge zašto se ne volimo, potom se u slobodno vrijeme krenemo mrziti. Mržnja marinirana u umaku Napada za mržnju, je naš način življenja. Tepamo si da se volimo a ne volimo se. Potom dođu stranci i kažu da su etničke politike prevaziđene i da građani BIH trebaju nešto novo.
A građanin BIH, prosjek našeg društva , s naglaskom na ono “prosjek” je u prvom redu Srbin, Hrvat, Bošnjak. Prosječan BIH građanin se boji drugog i trećeg. Vraga je crnog on prevazišao.
Možemo se lagati da jest. Al nije. Ne bole ga jame i žrtve drugog i trećeg. Samo se o sebi zabavio. Toliko je tog “univerzalnog” kršćanskog i panislamskog u nama.
Uzrok tog zamrznutog stanja mržnje jest upravo ovaj politički sistem. Stanje postkonfliktnog trajnog konflikta. Koji netko uporno drži živim. Ne ovi narodi. Ne prosjek. Nego elita. I ne samo domaća elita.
Odlična je to situacija za strane mešetare da narodu BIH prodaju muda pod bubrege. Mi vas ko fol pomirujemo a vi se ko fol kofrčite od pomirenja.
Nama pare vama vaši strahovi. Sjajan novac se tu da zaraditi.
Elem Vratimo se na Široki.
Široki je grad u West Herzegovini koji ne krije da je nacionalno nabrijan. Što ćeš. Nije da nema razloga. Ne postoji grad koji više proizvede i koji više stvori, i kojem ta ista “politička Bosna” otme.
Možemo li tako zamisliti tijekom irske borbe za ravnopravnost u UK, da je nekom Britancu bilo čudno zašto pred kamerama BBC-a Irci pokazuju srednji prst u kamere? Zar nisu imali razloga da ga pokazuju? I ne samo oni. (Danas u svijetu 56 zemalja ima za svoj Dan nezavisnosti zapravo dan kada su se oslobodili od engleskog kolonizatora.)
Možemo li zamisliti da su se Irci u medijima potom pravdali zbog parole “Jebem te Britanijo, jebem te ja, Irska je moja domovina?”
Kada je navijač u Širokom kazao “Jebem te Bosno, jebem te ja” što je pjesnik time htio kazati? Da mrzi Kiseljak? Kreševo? Vitez? Posavinu? Banja Luku? Bihać? Sarajevo? Kakanj? Kalesiju? Zenicu? I te ljude?
Je li htio kazati da mrzi Bošnjake i Srbe? Teško.
Pošto vjerojatno svatko od njih poznaje na desetke Srba i Bošnjaka u Bosni koje voli i za koje bi krvi dao. Kapilarnost ljudskih odnosa ne trpi sistemsku i političku odvojenost. Čevljanovići su dokaz! Preživjeli i u najgora doba rata.
Nitko dakle od njih nije to htio kazati.
Što su onda htjeli poručiti?
Htjeli su samo kazati da preziru sistem u kojem žive. Kolonijalni sistem. Opresiju. Majorizaciju. Ponižavanje. Guranje u drugi plan. Preziru sistem u kojem su vječno ustaše, čak i kad su prvaci države i kad mašu zastavom svog kluba. Preziru sistem u kojem nemaju osnovna ustavna i ljudska prava. U isto vrijeme htjeli su kazati da se ponose sistemom koji u Rusiji dobija Rusiju, Dansku, Argentinu.
Ponose se uostalom svojim Bosancima, iz svoje voljene Bosne, Rakitićem, Subašom, Kovačićem, Lovrenom, Ćorlukom. To je ona Bosna koju vole. Zemlja Bosna. Ne sistemska Bosna koju mrze.
I to je sve. Nema tu neke filozofije. Čista emocija mase. Koju potom netko nastoji ispolitizirati i dići na nivo kolektivnog kategoričkog stava.
Irski narod usred Širokog, kamerama BBC-a pokazao je srednji prst. Jer ne zaboravlja Krvavu Nedjelju. Jer želi ravnopravnost.
Ako je to neki Bosanac Viteza, il Kiseljaka, krivo shvatio ko ga šljivi. Nek upali mozak.
Jer i on komotno, može usred Viteza i Kiseljaka, galamiti “jebem te Bosno jebem te ja” sve dok je ovo država Valentina Inzaka, stranih ambasada, bismilah antifašista, Šerifa Patkovića i povlaštenog nacionalizma, i sve dok ime Augustine Grebenar osmogodišnje djevojčice ubijene usred Viteza bismilah granatom, ili male Biljane iz Bratunca, ubijene u trećoj godini života, od strane metka “prave” vojske, ovoj zemlji i društvu ne predstavljaju nikakav imperativ za istragu.
Tu i takvu Bosnu, morao bi kazano navijačkim rječnikom, “jebati” svaki humanist BIH. Bez obzira na naciju. Svaki čovjek. Kao što i Mi sami, trebamo prezirati državu koja štiti bilo koje zločince, makar oni bili i naši “Hrvati”.
Jer to nije sport. To je minimum higijene prema vlastitom ja. Osnovni imperativ humanosti.
Stoga, draga hrvatska, srpska, bošnjačka djeco, djeco ostalih, i djeco mješanih brakova, slobodno “jebite ovu i ovakvu Bosnu” na navijačkim terenima. Ona vas iseljava. Ona vam, ovakva, nije na ponos. Ona vas šalje da igrate za treće države. Ona vam oduzima dostojanstvo. Ona je ubojica vaše bolje budućnosti.
Jebu joj majku trenutno i tisuće Bošnjaka. I ono u što se pretvorila. A oni su navodno veći patrioti od nas.
Prema tome tko vama brani?
A što se tiče domovine Hrvatske, Hrvati imaju jednu domovinu. Ona se proteže u nekoliko država. Domovina se razlikuje od pojma države. Kada bi za Hrvatsku igrala samo djeca države ne bi ta i takva otišla u Rusiju. Ovo je reprezentacija Domovine. Ne države. Jer nama je domovina i Boka Kotorska i Subotica u kojoj je osnovan prvi hrvatski nogometni klub ikada. I u Valjevu, rodnom gradu Matije Bećkovića osjećamo se skroz fantastično. Nama je domovina i Skopje. Super nam je tamo. Tako da taj pojam, to je osobni doživljaj.
“Jebemo te dakle, o ti mrska Daytonska Bosno“, i želimo ti brzu smrt, te oživljenje moderne , suverene, nedjeljive, nacionalno i etnički izmirene, federalne republike BIH, s građanskom vladom, jednim predsjednikom i tri federalne jedinice. Točno kako je UK danas uređena. UK koju danas vole i Škoti i Irci.
Želimo da ovakva kakva jesi što prije crkneš i da narasteš bolja ti. Da te ovakvu kakva jesi što prije zaboravimo. I da zavolimo neku novu tebe.
Što je u tome loše? I što je u tome nehumano i nepristojno?
Upravo to su poručili i ljudi sa Širokog. Najuspješnijeg grada BIH.
Pa nam nije jasno čemu pravdanje?
Tko su ti uhljebi i neradnici iz šovinističkog dijela medijskog Sarajeva da im se vi pravdate? Nazguli velikog nacionalizma. Nek razgule.
HA l Poskok.info
wpDiscuz