U Bleiburgu se radi o neinstitucionalnoj, jednodnevnoj manifestaciji, na koju dolaze dvije skupine ljudi. Jedna ogromna, koja dolazi dati pietet žrtvi koja je ubijena bez suđenja. Uz pretpostavku da među 200.000 pobijenih postoji takva. Ako se smije uopće takvo nešto pretpostavljati.
Druga je manja, polupijana, gore dolaze sramotiti sebe, i svoj dom. Neotesani su, neobrazovani i predstavljaju recidiv jedne povijesti.
S druge strane političko Sarajevo 2010-e , dakle SDA i SDP je institucionaliziralo neonaciste u vlasti. I to na pune 4 godine. Ustaštvo je tako prvi put u jednoj europskoj državi ušlo u institucije. Dodik je spriječio da uđu u državnu vladu. Došli su samo do federalnog nivoa.
Iako su hrvatski mediji u BIH pisali kako je u uredima Platformaša otkriveno da drže portete Ante Pavelića, biste Ante Pavelića te da imaju kalendare s ustaškim obilježjima, nikada do kraja mandata ti podaci nisu zasmetali SDP-u da raskine antihrvatsku koaliciju Platforme.
Dapače, neki kadrovi su trajno uljebljeni u Sarajevu i danas.
Kolika je bila sreća Ustaša kada su ih Damir Mašić, Zlatko Lagumdžija i Reuf Bajrović ubacili u Platformu, najbolje govori podatak da su po Hercegovini pjevali “Sarajevo ispod Trebevića bit ćeš opet Ante Pavelića”. Postojala je doduše i verzija s Jurišićem. No nešto manje popularna među štovateljima bisti malog s Bradine.
Danas, Sarajevo, koje je Hrvate majoriziralo Ustašama, drži moralne prispodobe o Bleiburgu.
Hipokrizija logike. Ili morala? Oboje.
wpDiscuz