Srijeda, 20 studenoga, 2024

BABL: Neđo nije bio udbaš

Vrlo
- Advertisement -


Kao reakcija na tekst “Neđo daleko od Ljubuškog”, Ivana Filipčića kao polemički odgovor i negacija Filipčićevog teksta pristigao nam je tekst Pere Kvesića. U interesu polemike na goruću temu objavljujemo ga u cijelosti.

Pero Kvesić je  književnik i pjesnik, začetnik “proze u trapericama u Hrvatskoj, dugogodišnji je urednik Vjesnika, Poleta, Starta,  te otac “Malih letećih medvjedića”. Politološke i društvene oglede objavljuje i na blogu Babl.

 

Oprosti im Neđo, ne znaju što čine..

 


O situaciji u Bosni i Hercegovini i onome što se ondje događalo posljednjih dvadesetak godina znam ni manje ni više od bilo kojeg drugog prosječnog načitanijeg stanovnika Hrvatske koji vuče porijeklo iz tih krajeva, dovoljno da bih mogao pratiti i razumjeti kraći dio dužeg dokumentarnog filma o Nedjeljku Galiću koji je postavljen na YouTubeu.

Zadivilo me herojstvo osobe koja je usred ratne histerije uspjela zadržati zdrav razum i čovječnost. Nedjeljko, nadimkom Neđo, suprotstavio se etničkom čišćenju Ljubuškoga i ne obazirući se na politiku pomagao progonjenima i ugroženima koliko je mogao, a nekoliko stotina njih, vele čak i tisuću, pripomogao je izbaviti ili čak i sam izbavio iz logora u koji su zatvoreni.

Njegova me sudbina zainteresirala, pa sam potražio na internetu sve tekstove do kojih sam mogao doći, čitao i brojne komentare ispod njih, pri čemu su i oni koji su ga hvalili, ali i oni koji su ga kudili, samo potvrđivali i nadopunjavali ono što se iz početnog klipića na YouTubeu moglo očitati i naslutiti, a razvoj događaja na drugi je način također sve potvrdio. U Ljubuškom se podigla silna halabuka nezadovoljnika koji su htjeli spriječiti prikazivanje filma kojeg u cjelini nisu ni vidjeli, a dva dana nakon što je projekcija ipak održana Neđina udovica je i fizički napadnuta.

Posebni mjesto u pokušajima da se okalja uspomena na čovjeka kojemu bi u svakoj normalnoj sredini podigli spomenik zauzima tekst “Neđo daleko od Ljubuškoga” na portalu Poskok.info prvenstveno jer je to vrlo posjećen i utjecajan portal, zatim po odjeku tog teksta vidljivom u komentarima koji su se pojavili nakon što je objavljen, a posljednje – ali ne najmanje važno – po tome kakav je to tekst sam po sebi – takav koncentrat beščašća i gluposti kakav se rijetko može sresti. (Navodno se čak napadačica na udovicu pozivala upravo na taj tekst što graniči s Monthy Pythonom – tukla je i citirala, što bi značilo da je znala citate napamet.) Autor si je dao toliko truda da ocrni pokojnog Galića da po tome nadmašuje sve ostale komentatore koji su se ovim povodom igdje drugdje javili. Time je zaslužio i da se netko drugi pozabavi s njim.

88

Prva rečenica prvog odlomka glasi: Neposredno nakon smrti Josipa Broza Tita u Ljubuškom je otvorena fotografska radnja “Foto 88”. Nakon nje slijedi tvrdnja da je ta fotoradnja imenovana “U skladu s tadašnjom političkom modom ime je slavilo 88 godina koliko je doživio jugoslavenski diktator” koja je autoru tek uvod u slijed rečenica kojima opisuje tu tadašnju modu intonacijom gnušanja i pripisivanja Neđi Galiću da je imao u njoj nekakvog udjela.

Nemam tu mnogo čega reći osim pozvati se na nekoliko komentatora koji su ustvrdili da je spomenuta fotoradnja pod tim imenom osnovana desetak godina prije Titove smrti (što nije teško provjeriti), a da je pokojnik bio pasionirani radioamater, te da u radioamaterskom slengu “88” znači “poljubac”. Idiotski je pretpostaviti da je pokojni Galić desetak godina ranije znao koliko će godina Tito doživjeti. Time je autor pamfleta razotkriven kao tipični pobornik klasične staljinističke metode konstruiranja nebuloznih i pogubnih optužnica koje su počinjale s lažima i nastavljale se povezivanjem s inkriminacijama s kojima nisu bile u nikakvoj vezi, a sve zajedno je završavalo tako da je netko izgubio glavu ili bio poslan u Sibir.

Čak i da je sve točno što je autor naveo, to još ne bi značilo da je pokojni Galić imenovanjem fotografske radnje iskazivao apologetski odnos prema Titu. Upravo suprotno. Bilo bi to isto kao da netko nazove svoj kokošinjac “Međugorje” ili da sljedbenik pokojnog Tuđmana nazove svoju kozu “Franjo” u njegovu čast. Takav postupak mogao bi se okarakterizirati jedino kao sarkastičan ili ironičan. Utoliko je izmišljotina naprosto nepromišljena i nedomišljena (otprilike kao da se pokojnog Suška optuži da titoista jer je na zaklanoj svinji ispisao “Tito”), jednom riječju – glupa.

Priučeni fotograf

Prvu rečenicu drugog odlomka također valja navesti: Vlasnik te male opskurne radnje bio je Nedjeljko Galić, priučeni fotograf, bez škole, imovine i ikakvih posebnih talenata. Po čemu bi Galićeva fotoradnja bila “opskurna” poznato je samo autoru članka, ukoliko mu je uopće poznato što riječ “opskurno” znači osim što mu djeluje nipodaštavajuće. U istoj intonaciji nipodaštavanja Galić se okvalificirava kao “priučeni fotograf”. Što bi to značilo? Zar Tošo Dabac nije “priučeni fotograf”? U povijesti hrvatske fotografije na prste se mogu izbrojati fotografi koji su završili, recimo, srednju Školu za umjetnost i obrt; svi ostali, velika većina, tek su “priučeni fotografi”. Ni Andrija Maurovićnije išao u nikakvu škole koja bi ga kvalificirala da crta stripove niti je ijedan hrvatski književnik završio školu koja bi mu dala diplomu pisca.August Šenoa – “priučeni pisac”, Tin Ujević – “priučeni pisac”, i tako dalje. Predbacivati vlasniku fotoradnje da je “priučeni fotograf” jednako je kao predbacivati Krleži da nije kvalifican za pisanje knjiga, ništa drugo nego dokaz da je onaj tko to predbacuje budala. U istom dahu taj lik nastavlja da je pokojni Galić bio “bez škole”, iako je završio i osnovnu i automehaničarski zanat. Zar bi za otvaranje fotografske radnje trebao doktorat nauka? Niz se nastavlja tvrdnjom da je Neđo Galić bio bez imovine, goljo, iako isti autor na samom početku istog teksta uskače sam sebi u usta počevši s tim da je onaj koga ocrnjuje imao fotoradnju. Zar bi trebao biti bogat kao Onazis da mu se prizna da nije bez imovine? A, veli, nije imao ni nikakvih posebnih talenata, to jest – sve u svemu bio je veliko nitko i ništa. Ono, nije imao “ikakvih posebnih talenata” osim što je svirao gitaru, razumio se u radiotehniku, poznavao fotografiju, imao dizajnerski studio i priznati književnici su ga smatrali sebi ravnim sugovornikom za razgovor o pisanju – pa tko je tu lud? Da ne griješim dušu, ne znam čovjeka, ali sumnjam da taj nekiIvan Filipčić zna razlikovati radioamatersku stanicu od tostera, da zna više od tri zahvata na gitari (ako i to), da ima ikakvih dizajnerskih radova, a kako piše – to vidim. Naposljetku, da je pokojni Neđo Galić zaista bio fotograf koji se u fotografiju uopće nije razumio, da nije imao ni dana škole, ni kune ni marke ni eura ni dolara u džepu, da je bio netalentiran u svemu – po čemu bi ga to diskvalificiralo da uradi herojsko djelo ili bi ostvareno herojstvo umanjilo? Kako ti mu to zabranjivalo da iskaže plemenitost? Zar su dobročinstva i junaštva rezervirana za ljude s odgovarajućim formalnim kvalifikacijama ili humanost za one s diplomama, značajnom imovinom i genijalnim talentima?

Sve u svemu, sama ta rečenica malo kaže o gramatičkom subjektu rečenice, ali mnogo o onome tko ju je napisao. Izbija iz nje očajnička žučljivost da se pokoji Nedjeljko umanji i obezvrijedi, izvija iz nje zavist, jal i mržnja, nazire se sitna, bijedna i jadna dušica.

Nadimak

Pišući s gnušanjem Ivan Filipčić predbacuje pokojniku: Odabrao je Nedjeljko partizansko ime Neđo… Jadnik, ne poznaje razliku između imena i nadimka. Ime je bilo Nedjeljko, a nadimak je bio Neđo. Ne ulazeći u to je li i po čemu bi “Neđo” bilo “partizanski”, treba napomenuti da je ime ono što svatko dobije od roditelja, a ni nadimak se ne odabire, nego ga okolina, drugi dodjeljuju. Nadimak se ne odabire, može se samo prihvatiti, ali čak i ako ga se ne prihvaća, nitko ga se ne može riješiti. Imamo slučaj osobe koja ne zna i ne razumije razliku imena i nadimka i istovremeno vjeruje da je kvalificirana i pozvana suditi o daleko suptilnijim i značajnim stvarima.

Posteri

Po Filipčićevom opisu Galićeva fotoradnja je bila okićena Titovim, Marksovim, Engelsovim i Lenjinovim slikama, parolama i porukama, crvenim zastavama i petokrakama. Prema opisu to nije ni bila fotografska radnja nego nekakav kičasti soc-realistički hram. (Vrlo neuvjerljivo zvuči da je fotografska radnja okićena slikama, kao da je kakva likovna galerija, ali zanemarimo.) Čudim se jedino da Filipćić u svojoj imaginaciji nije vidio i Staljinovu sliku, a ni Pol Pot ne bi bio na odmet, no valjda je na trenutak posustao. Ne mogu si pomoći, ne tvrdim jer ne znam, ali po onome što sam čitao o Neđi-rokeru, prije bih očekivalo da su pored Titove fotografije – koje su visjele i u svakom poštanskom uredu, pa nitko razuman neće tvrditi da su svi poštari podržavali “revoluciju koja teče” – bili izvješeni posteri Johna Lennona i Jimy Hendrixa. Prestrašeni seljaci lako su mogli zamijeniti Lennona s Marxom, a Hendixa s Engelsom.

No recimo da je Neđina fotoradnja zaista bila uređena kao soc-realistička kapelica… – pa što onda? Mogao je ukrasiti svoj radni prostor i posterom Che Guevare, što bi to govorilo o njemu kao čovjeku i na koji način bi bilo u vezi s njegovim junaštvom? Ne zavaravajmo se, govorilo bi, a i imalo bi veze s onim što je uslijedilo. Zapravo nije čudo da upravo takav čovjek spasi iz logora tisuću ljudi kao što bi bilo pravo čudo da ih spasi netko tko je okitio svoj radni i životni prostor fotografijama Poglavnika, Luburića i Jure i Bobana i upravo to je ono što nagoni Ivana Filipčića da ispisuje svoje žučljive redke.

Lokacija radnje

Nemam razloga ne vjerovati Filipčiću da je “Neđina radnja bila u blizini SUP-a, odnosno općinske milicije gdje su se izdavali dokumenti za koje su trebale fotografije”, no ono što slijedi nakaradan je primjer iskrivljene monthypythonovske logike. Prema Filipčiću “Milicijski službenici strogim bi glasom slali prestrašene seljake na fotografiranje u Neđe tako da se ovi nisu ni usuđivali otići negdje drugdje”. Da nisu bili toliko prestrašeni sigurno bi mnogo radije otišli da se fotografiraju negdje znatno dalje, možda čak u neki drugi grad! Filipčićevom razumu sasvim je razumno da netko ode dalje, iako može bliže, kao što bi bilo normalno da milicajci savjetuju strankama se odu što dalje, a ne u najbližu fotoradnju. Da li bi Ljubuščaci, koji su za Filipčića svi “seljaci”, postupali drugačije da su im se milicajci obraćali blagim glasom? Zar u tom Ljubuškome nije bilo građana?

Usput rečeno, u svim vrlo ostrašćenim komentarima ispod svih tekstova koje sam pročitao, u verbalnom prepucavanju u kojemu je malo tko štedio oponente, gotovo da nije bilo gore uvrede stanovnika Ljubuškoga od ove koju je iznio Ivan Filipčić. Za njega ne samo da su svi stanovnici Ljubuškoga “seljaci”, nego su i takve kukavice da je bilo dovoljno da portir milicijske stanice na njih podigne glas pa da se sasvim raspamete i ne usude ni zucnuti čak ni u fotoradnji u koju su se nakon toga otišli fotografirati za osobne dokumente. Da su Ljubušaci zaista takve kukavice, u što ne vjerujem, ne bi bilo začuđujuće ni da su ih neki daleko opasniji i gori tipovi kasnije uspjeli navesti na daleko nerazumnije i gore ponašanje.

Doušnik

Ivan Filipčić optužuje Nedjeljka Galića da je bio sitni milicijski doušnik. Na prvi pogled tvrdnja izgleda čak i utemeljeno, potkrepljuje je dokument.

Zanemarimo na trenutak što u današnje vrijeme široke primjene PhotoShopa nijedan dokument time što je u digitaliziranom obliku objavljen na internetu ne dokazuje svoju autentičnost. Benevolentno prihvatimo da je dokument istinit. Ako je dokument istinit, nije dokaz da je N.G. bio milicijski doušnik, nego upravo obrnuto – da nije bio. Ako je dokument istinit, onda je prvenstveno dokaz da Ivan Filipčić zna čitati, ali ne zna pročitati; zna slova, ali ne razumije napisano. Naime, u dokumentu nigdje ne piše, recimo, “fotografiju nam je ustupio naš stalni suradnik, kodnim imenom Sova” ili štogod slično što bi neizbježno pisalo da je bila riječ o doušniku.

Ako je dokument istinit, preostaje na prvi pogled zaista nezgodna rečenica “Fotografiju nam je ustupio Galić Nedjeljko, fotograf iz Ljubuškog, koji je i ranije Službi ustupao bezbjednosno interesantna saznanja.”Zanemarimo čak i da je najnezgodniji dio rečenice “…koji je i ranije Službi ustupao bezbjednosno interesantna saznanja” ustvari potpuno nepotreban za cjelinu dokumenta, čisti višak, kao da se nadoda još i “…a u slobodno vrijeme sakuplja poštanske marke”. Taj za cjelinu teksta potpuno irelevantan dodatak došao je, ah, Ivanu Filipčiću kao naručen. No ponovo prihvatimo tu rečenicu kao autentičnu i pogledajmo što nam ona govori.

Ovdje ću radi lakšeg objašnjenja napraviti malu digresiju. U jedan od kafića u koji gotovo svakodnevno zalazim isto tako redovno dolazi i jedan stariji čovjek koji s torbom preko ramena obilazi od stola do stola i nudi na prodaju kozje sireve. On tako svakodnevno obilazi desetke javnih okupljališta i trguje. Kao što ga ja znam i policija mora znati za njega, ali ništa ne poduzimaju. Pazite, niti njegovi sirevi imaju potvrdu sanitarno-higijenske inspekcije, niti je on (koliko znam) registrirani proizvođač koji plaća porez, niti izdaje račune za ono što utrži, a vjerojatno usput krši još nekoliko zakonskih propisa koji mi ni ne padaju na pamet, ali policija – ništa. Kako to?

Policije svih zemalja i svih režima u svom redovnom poslovanje imaju i neke iste metode. Gotovo sigurno je netko u policiji porazmislio, procijenio da je društvena šteta koju radi starac sa sirevima nikakva, možda je i probao sir i ocijenio da je ukusan, pa je dao nalog operativcima na terenu da “zažmire” kada starac prolazi. Istina da se to ne uklapa u pojam striktne pravne države, ali zažmirimo. Za uzvrat, kada se dogodi nešto na području koji starac obilazi što policiju zanima, on je vjerojatno jedan od prvih do kojega svrate da ga priupitaju je li štogod primijetio. To ne znači niti da su ga oni zaposlili, niti da je na policijskom platnom spisku, niti da se starac sam gura da bi im dojavio sve što zamijeti.

Vratimo se sad na Nedjeljkov slučaj. Milicija je očigledno dobila dojavu nekog svog “izvora”, a kako ju je zaprimio neki pametan milicajac, a ne priglupi pisac pamfleta, odmah je znao gdje se dalje raspitati da provjeri. Otišao je do fotografa koji redovno dokumentira vjenčanja, sprovode, mise i slične prigode. Iz samog dokumenta se vidi da je taj “izvor” netko drugi, a ne fotograf od kojega su kasnije uzeli fotografiju. Uostalom, da je sam fotograf ujedno i “izvor”, potrudio bi se jasno fotografirati obje svijeće o kojima se govori, što je već samo po sebi dokaz da Neđo Galić nije bio milicijski doušnik.

U dokumentu jasno piše da je Neđo Galić “ustupio” fotografiju. Nije je ni “poslao” ni “dostavio”. “Ustupiti” znači da te netko nešto traži, pa mu to ustupiš. Osim toga, fotografi (naročito u manjim mjestima) imaju običaj najefektnije ili najnovije fotografije izlagati u izlozima. Ako je izložena fotografija privukla milicajca koji je prolazio, te je ušao u radnju i rekao “Na fotografiji u izlogu je ubojica, razbojnik i silovatelj kojeg upravo tražimo…” što je vlasnik radnje mogao učiniti osim da je ustupi? Što je po Filipčiću trebao napraviti? Pojesti fotografiju pred milicajcem koji je došao po nju? I tako nekoliko puta, svaki put kad su došli? Na isti način policajci razgovaraju s konobarima u restoranima i muzičarima koji sviraju na svadbama, kondukterima u vozilima javnog prometa i svima za koje misle da im mogu reći ono što ih zanima. Dokument govori upravo to, ni više ni manje.

Ukoliko je dokument istinit, dokazuje upravo suprotno od onoga što tvrde oni koji su ga prikazali. Ukoliko je falsifikat, tvrdi isto, te je u oba slučaja izvjesno jedino da su onaj tko ga je slavodobitno iznio kao i oni koji ga zlonamjerno isčitavaju samo gomila budaletina predvođena najglupljim.

Ad hominem

I tako dalje, i tako dalje, sve u istom stilu Ivan Filipčić pokušava zanijekati herojsko Neđino djelo, a što ne može zanijekati barem nipodaštavati, gradeći konstrukciju podinteligentnih izmišljotina i vlastitih prikaza, egzemplirajući jedino ono što je logika dijagnosticirala kao grešku u miljenju, argumentum ad hominem. To je školski primjer zablude u mišljenju, a kako kod Ivana Filipčića ničega drugog ni nema, čitavo njegovo mišljenje pokazuje se samo kao velika, i to mentalno otrovna zabluda. Nije to pred nama primjer mišljenja u kojem su se potkrale greške, nego rijedak primjer mišljenja koje je u cjelini greška. Utoliko ja, kad izričem da je Ivan Filipčić gnjida i budala ne koristim metodu ad hominem. Filipčić je ocrnjivanje Galića argument za blaćenje onoga što je uradio, ja gledam samo ono što je Filipčić uradio i iz toga izvlačim zaključke o autoru. Ocjena njegova djela ostala bi ista i da sam se suspregnuo ocjenjivanja autora. Kad kažem da je Ivan Filipčić gnjida i budala to je naprosto konstatacija.

(work in progres - nastavlja se)

 

Pero Kvesić l poskok.info

 

IVAN FILIPČIĆ: Neđo daleko od Ljubuškoga

PERO KVESIĆ: Ljubuški od Neđe

- Advertisement -

1 KOMENTAR

guest

1 Reakcija
Najstariji
Najnovije Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последняя новост

I TAKO JE NASTALA IZREKA “BJEŽIŠ KO AMERIKANAC” Dopustili Ukrajincima napade američkim raketama, pa pobjegli iz Kijeva

Tako  to ide s Amerikancima – dođu, zapale vatru, podijele drva, bace koju raketu na šefove susjedne parcele, pa...
- Advertisement -
- Advertisement -

More Articles Like This

- Advertisement -