Nepravda je povezana s čitavim nizom neugodnih pojava kao što su hladnoća, neosjetljivost, nerazumijevanje, put koji svakodnevno utabavamo, put s kojeg se ne damo lako nerijetko pronalazeći i izvjestan užitak u trpljenju, pogotovo kad smo jednom pronašli krivca.
O čemu razmišlja nadbiskup osječko-đakovački dok se vozi svojim privatnim liftom od prizemlja pa skroz do prvog i posljednjeg kata velebnog kompleksa Vikarijata. Dok leži u kadi izrađenoj od najfinijeg porculana u koju iz slavina s pozlaćenim elementima teče umjereno topla voda i krijepi iznureno ljudsko tijelo. Dok mu pogled luta među ručno izrađenim pločicama po narudžbi, rezanima tzv. vodenom pilom, nježno ružičaste nijanse, lagano orošenima parom.
Piše: Ivana Simić Bodrožić
Ne sumnjam da se bavi važnim i uzvišenim pitanjima pokušavajući pronaći najbolja rješenja za ljudskog crva koji plazi po ovo grešnoj zemlji, za njegove potrebe koje, na žalost, nisu samo duhovne naravi.
Vjerojatno se, dok uranja malo dublje u toplu vodu, kad mu postane hladno za nožne prste ili koljena koja vire izvan nje, zapita i o nepravdi. Nepravda je povezana s čitavim nizom neugodnih pojava kao što su hladnoća, neosjetljivost, nerazumijevanje, put koji svakodnevno utabavamo, put s kojeg se ne damo lako nerijetko pronalazeći i izvjestan užitak u trpljenju, pogotovo kad smo jednom pronašli krivca. Kad više ne možemo ono što smo mogli nekad, kad nas netko u našim nastojanjima namjerno želi spriječiti, kad nadbiskup, gotovo se zagrcnuvši od vode i ideje, sam za sebe, a onda na konferenciji za novinare i svima nama, uzvikne: Diskriminacija! Braćo i sestre, vrši se nad nama.
Isusov žar na jezik
Ogrnut u sigurnu toplinu tromog školskog sustava, godišnjem pritoku gotovo čitavih generacija, a shodno tome i proporcionalnoj količini novca, vjeronauk već čitava dva desetljeća, uz pokoju neozbiljnu pobunu (da upotrijebim taj precizan izraz narodskog Keruma) roditelja urbanih Jugoslavena ili nekih druge vjere (ali oni i nisu toliko naša briga, najopasnije je tkivo koje organizam nagriza iznutra), zdravo za gotovo sjedi u školskim klupama.
Osiguravši tamo svoje mjesto Ugovorom nad Ugovorima, Ugovorom sa Svetom Stolicom, puni malene glavice vjerom i naukom, spretno premošćujući zjapeći oksimoron između dvaju korijena jedne riječi. Znanosti, koja je po definiciji ukupnost posebnih i specijaliziranih znanja do kojih se dolazi istraživačkom metodom, i vjere, kao vjerovanja u jedno ili više nadzemaljskih bića ili sila, i objašnjavanje svijeta tom vjerom kao i kultno štovanje takvih nadzemaljskih bića. Samo jednostavnim ogoljenjem tih pojmova kroz općeprihvaćene definicije, ako ništa drugo, jasno je da vjeronauku mjesto baš i nije u svjetovnoj školi čiji bi se odgojno-obrazovni program trebao temeljiti na znanosti.
Župnik koji je nekada održavao vjeronaučnu nastavu u maloj seoskoj školi, zanemarivši istraživačke metode i rezultate, tvrdio je s neupitnim autoritetom da će Isus onome tko bude lagao staviti žar na jezik. Također, vjeronaučna nastava koju sam sama pohađala precizno me je naučila što je to diskriminacija.
Diskriminacija je bila Aida na praznom školskom hodniku osnovne škole Josip Broz u Kumrovcu. Diskriminacija je bila to što smo već, dok je sjedila i čekala da završi sat, svi znali da je muslićka, jer nije išla na vjeronauk, a župnik je govorio da tko voli Hrvatsku, voli i Boga. Diskriminacija je bila to što tada, ama baš nitko tom problemu nije posvećivao nikakvu pozornost, a Aida je samo čekala i čekala, iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu, dokle god je trajalo njezino izbjeglištvo iz Bosne u Hrvatsku. Slika nje kako se igra s vrećicom za školske papuče dok sjedi na klupi pred učionicom ostala je živa nakon toliko godina. Nisam tada znala kako se to zove, ali danas sam sigurna da je tu sliku živom očuvao upravo intuitivan osjećaj diskriminacije proizašle iz nje. Uz tu nastavu ostalo je vezano još mnogo, po atmosferi sličnih slika.
Župnik koji za vrijeme nastave pije sok na slamku i jede čokoladice, dok mnogi učenici u razredu primaju naknadu za socijalne slučajeve. Žive slike neosjetljivosti i nepravde. Njegov gnjev i bijes koji je znao završiti takvom vikom i bacanjem kreda po razredu, strah koji u blizini dragoga Boga nikako ne bismo smjeli osjetiti.
U procesu usvajanja nauka o vjeri, sreća ili nesreća jest to da djecu mahom podcjenjuju. Ipak, mozak se ne ispire toliko lako, do osmog razreda, većina njih ima dobar materijal za zafrkanciju. Međutim, s nepravdom stvari stoje drugačije. Ona čini to da slike ostaju žive još mnogo godina.
Manjina koja diskriminira
Treba reći i to da je osjećaj nepravde često subjektivan, ali objektivno diskriminirani su samo oni koji su u manjini i koji nemaju moć. U odmjeravanju institucije Crkve te vjeroučitelja čiji autoritet ne proizlazi samo iz stručnosti nego je direktno povezan i s nadahnućem Duhom Svetim, i djece koju ionako roditelji upisuju na vjeronauk, a tek onda one koja su za vrijeme te nastave prepuštena sama sebi, teško da možemo govoriti o diskriminaciji Crkve i vjeronaučne nastave samo zato što joj se želi promijeniti termin.
Osim ako ne okrećemo (vodenu) pilu naopako. Uzevši u obzir moć kojom Crkva raspolaže pa si uzima za pravo miješati se u raspored sati za izborni predmet, i to proglašavati diskriminacijom, i s druge strane tu nezgodnu djecu s kojima nitko ne zna što bi, a sama nemaju nikakav utjecaj na raspolaganje svojim vremenom, ne znam tko bi razuman rekao da je Crkva tu diskriminirana. Odnos snaga ipak je neumoljiv.
Pritom, čuju se i glasovi onih koji tvrde da manjina diskriminira većinu, po sljedećem principu, budući da je 85% posto katolika u Hrvatskoj, većina želi vjeronauk u školi. Ali metodom korištenja zdravog razuma (bez puno vjere i nauke) možemo doći do drugih zaključaka.
Prebacivanje vjeronaučne nastave na prvi ili zadnji sat moglo bi dovesti do sljedećeg – mnogo djece tradicionalnih vjernika spavalo bi dulje ili kući otišlo ranije. To opet dovodi do manje nastave vjeronauka, manje straha od različitosti i diskriminacije onih koji na tu nastavu danas idu linijom manjeg otpora, i proporcionalno, manje novca za potrebe Crkve. Potom smanjivanja zajednice od čak 85% katolika od kojih su mnogi vjeru spoznali devedesetih, a do tada isto tako linijom manjeg otpora bili ateisti, na realan broj koji čine praktični vjernici.
I na kraju: stepenice umjesto lifta, konfekcijske umjesto ručno izrađenih pločica, srednje kvalitetan porculan umjesto vrhunskog. Više istine iz crkvenih redova, manje iracionalnog straha od viših sila i svijet u kojem žar na jeziku više ne prolazi.
wpDiscuz