Žana Merkus, žena koju su danas podjednako svojatali Hrvati i Srbi iz Hercegovine, rođena je 1839. u tadašnjoj nizozemskoj koloniji Istočna Indija (današnja Indonezija). Bila je kći guvernera, a rano je ostala siroče – otac joj je umro 1844., a majka, bogata Vilhemina Kransen, četiri godine kasnije.
Brigu o Žani i njezinoj braći preuzeo je stric Charles Guillaume Merkus, protestantski svećenik. Upravo će taj religijski i slobodarski protestantski duh kasnije oblikovati Žanu u ono što će postati – revolucionarku u srcu Balkana.
U mladosti se oduševljavala likom Ivane Orleanske. Odbacila je udaju i obiteljski život, izabravši put žrtve i borbe. Nakon boravka u Njemačkoj, Italiji i Francuskoj, zatekla ju je 1871. opsada Pariza. Tamo je volontirala u Crvenom križu, zbrinjavajući ranjenike.
Dvije godine kasnije krenula je u Svetu zemlju s idejom da sagradi hram Kristu za njegov drugi dolazak. No ljeto 1875. donosi glas o hercegovačkom ustanku – i tu započinje najvažnije poglavlje njezina života.
Hercegovačka vatra
Žana dolazi među ustanike početkom 1876. godine. Borila se rame uz rame s hajducima, obučena u narodnu mušku hercegovačku nošnju, s opancima i kapom zavratom. Bila je uvijek uz barjaktara, prva na udaru turskih pušaka.
Bila je zaljubljena u ustaničkog vojvodu Mića Ljubibratića, što otkrivaju njezina pisma prijateljici Mary Ulenspiegel:
“On je zadivljujući izdanak svijeta o kome mi u Nizozemskoj ništa ne znamo… savršen, lijep kao Herkul i Apolon.”
Organizirala je pomoć ustanicima, donosila novac za oružje, vodila dobrovoljce iz Dubrovnika, sudjelovala u napadu na Ljubinje. U turskim redovima bila je poznata i omražena pod imenom “Crveni đavo” – zbog riđe kose i neustrašive borbe.
Na pitanje je li došla kao humanitarka Crvenog križa, odgovorila je:
“Ne. Živi i zdravi Hercegovci draži su mi od bolesnih i ranjenih.”
Beograd, borba i progon
Nakon što su Ljubibratić i ona uhićeni na granici s Dalmacijom, on je interniran u Linz, a Žana je pod nejasnim okolnostima oslobođena. U ožujku 1876. pojavljuje se u Beogradu u narodnoj nošnji, dočekana od 6.000 ljudi. Pjesnik Đura Jakšić piše joj pjesmu dobrodošlice, a ona s balkona hotela poručuje:
“Radujem se što ću s vama vojevati za oslobođenje naroda koji stenje pod porobljivačem!”
Prvi srpsko-turski rat ju je opet odvukao na bojišnicu. Na Drini dolazi u sukob s generalom Alimpićem – i biva protjerana kao “strani špijun”.
Zaborav i smrt
Ponižena, bolesna i razočarana, vraća se u Jeruzalem, gdje njezin san o hramu Krista ostaje nedovršen. Posljednje dane života provodi u sirotištu u Parizu, gdje umire 1897. – sama, siromašna, zaboravljena.
Trideset godina kasnije, grob joj obnavlja konzul Kraljevine SHS u Nizozemskoj. No danas – ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji, ni u Hercegovini – Žana Merkus nema ni ulicu, ni spomenik.
Zaslužuje da se pamti
Žana Merkus nije bila obična strankinja koja je zalutala u balkanske ratove. Bila je simbol nade, prkosne slobode i ženskog junaštva u društvu gdje to nije bilo predviđeno. U borbama koje su mijenjale povijest regije, ona je odabrala – boriti se bez domovine, iz ljubavi.
Hercegovina je u 19. stoljeću dala mnogo junaka. Ali samo jednu amazonku.