Poraženi Peristil

Prije nešto više od pola stoljeća, u noći s 10. na 11. siječnja 1968. godine, skupina muškaraca metlama je premazala splitski Peristil crvenom bojom. Slobodna Dalmacija sutradan je izvijestila kako su izgled centralnog trga Dioklecijanove palače izmijenila “osmorica mladića koji su još prije dva mjeseca donijeli plan o tome. To su: 21-godišnji Slaven Sumić, student pedagoške akademije, likovnog smjera, Pavle Dulčić, pok. Krste, student likovnog smjera iste akademije, Radovan Kegej (sic!), bez zaposlenja, te još petorica mladića od kojih su trojica učenici Škole za primijenjenu umjetnost, a dvojica studenti pedagoške akademije”. Policija je uskoro pronašla počinitelje koji su kažnjeni novčanim kaznama od tadašnjih 5000 dinara. Ostalo je legenda, ali i predmet brojnih interpretacija pa i neslaganja.

Piše: Petra Dražić l kulturpunkt.hr

Ispočetka doživljena kao akt vandalizma, intervencija je kolokvijalno nazvana Crveni Peristil te pod tim imenom do danas poprimila kultni status i izvan granica bivše republike. Crveni Peristil bio je jedna od akcija istoimene grupe umjetnika koja je uz Dulčića, Sumića i Kogeja uključivala i Denisa Dokića, Tomu Čaletu i druge fluktuirajuće članove. Grupa nije sustavno dokumentirala svoj rad, nešto dokumentacije sačuvao je Vladimir Dodig Trokut, a iza intervencije po kojoj je dobila ime ostala su samo četiri dijapozitiva fotografa Zvonimira Buljevića snimljena u jutarnjim satima prije nego što je boja isprana. Neki izvori kažu da su boju isprali komunalni redari, drugi da su sami počinitelji prisiljeni ukloniti djelo, neki kažu da je jedna od ideja bila Peristil obojati u crveno-bijeli uzorak šahovnice.

Božidar Jelenić kao idejne autore navodi sebe, Dulčića i arhitekta Nevena Šegvića te kaže kako je Dulčiću rekao da akcija ne mora ni biti izvedena, dok izvođače posprdno naziva “asistentima” i “piturima”. “Pitur” Sumić pak izjavljuje kako je Vladimir Dodig Trokut “u maniri promućurnog Imoćanina” iskoristio akciju za vlastiti interes; Jelenić kaže da je Trokut bio dio “intelektualnog laboratorija” uključenog u “to”, Trokut intervenciju naziva jasnim političkim činom i negira da se radi o umjetničkoj akciji, dok Jelenić ističe političku komponentu, ali i “vjerodostojnu autorsku art-podlogu”. U splitskom časopisu Vidik objavljen je 1968. tekst Filipa Roje pod naslovom Šest stranica Crvenog Peristila u kojem se traži demokratizacija umjetnosti, naglašava važnost uronjenosti umjetnosti u društvenu stvarnost i istupa protiv “posthumne buržoazije”: Roje je, prema navodima Vladimira Dodiga Trokuta, uz Čaletu, Jelenića, samog Trokuta i druge činio frakciju grupe Crveni Peristil nastalu nakon akcije, no u njoj nije sudjelovao. Djelo je postalo utjecajno, a igre moći bezgranične: čije je vlasništvo, patent, tko je imao ideju, koja je prava svrha akcije, tko je tek manualac, a tko umjetnik?

Na koncu, na koji su način ova pitanja povezana s 30 litara crvene boje razlivene po drevnom trgu? Možda je najgenijalniji (namjeran ili slučajan) potez grupe izostanak službenog manifesta ili objašnjenja akcije: svaka interpretacija obznanjuje stoga optiku interpretatora. Nadmetanja oko autorstva i zasluga ilustriraju dinamiku interesnih relacija u umjetničkom svijetu, barem jednako prljavu kod artističke kreme kao i kod običnog puka. Tumačenja su, pak, ponekad radikalna kao u Šest stranica ili Jelenićevom tekstu za Zarez, no često se svode na neelaborirane kovanice poput “šezdesetosmaškog umjetničkog otpora” ili reakcije protiv “crvenog mraka SKJ”; Zlatko Gall govori o “hipijevštini i buntu”; Idis Turato na Vizkulturi piše: “jasan politički čin, ostat će trajna inspiracija za brojne umjetnike i aktiviste te jasna poruka o odnosu ideologije i građana”.

Što se to prema takvim interpretacijama točno subvertira i protiv čega se točno buni ostaje ipak nejasno i kao takvo lišeno potencijala za otvorenu politizaciju čina, no podložno pritajenim ideološkim manipulacijama. Biramo li Crveni Peristil tumačiti kao otpor ondašnjem društvenom uređenju, tada je i naše tumačenje tog otpora kroz neodređene i nedorečene opise “bunta” i “subverzije” političko pozicioniranje. Nije li građanin politički subjekt, samim postojanjem nedjeljivo vezan uz konkretno društveno uređenje? Ne poprima li subverzija sasvim različite oblike vezane uz okolnosti određenog historijskog trenutka? Je li za tumače otpor “crvenom mraku” pobuna protiv režimskog nasilja i perverzije socijalističkih vrednota, poziv na istinski egalitarizam ili puka želja za većom dostupnošću sadržaja za  konzumaciju?

Sumnji ove prirode nije ostavio Igor Grubić koji je 1998. obilježio 30. obljetnicu Crvenog Peristila naslikavši na trg crni krug te zalijepivši na vrata obližnje turističke agencije poruku: “U čast grupi Crveni Peristil 30 godina poslije. Peristil poput magičnog zrcala reflektira stanje društvene svijesti”. Poruku je potpisao s “Crni Peristil”. Grubić ističe kako je čin bio prvenstveno provokacija, rezultat njegove ogorčenosti pasivnošću intelektualaca u Hrvatskoj devedesetih godina pred HDZ-ovim homogeniziranjem kulture kao alata za nacionalističku propagandu i izostankom institucionalne podrške za suvremenu umjetnost.

Grubić nije stao na “pituravanju”: provokaciju je nakon originalne akcije nastavio kontaktiranjem medija kojima je svoj čin objašnjavao u anonimnim intervjuima. Medijsku reakciju na rad zatim je poslao na Zagrebački salon, gdje je u ime fiktivne grupe Crni Peristil primio nagradu, ali i ubrzo dobio poziv Odjela za ratne zločine i terorizam, a kasnije i optužnicu za uništavanje društvenog vlasništva. Za Grubića je jasno: njegov je obojani trg prosvjed protiv nacionalističke represije, ali i protiv pasivnosti promatrača koji znaju bolje, a ništa ne poduzimaju. Njegova je crna rupa očito dirnula u žicu: država je reagirala disciplinski i, naravno, pretjerano, ali valja naglasiti: odjel za terorizam uzbunio se tek onda kad je Grubić odglumio da iza njega stoji grupa neposlušnika. Izgleda da pojedinac treba makar i izmišljenu grupu da bi uzdrmao sistem.

Tuđman je umro, no trećesiječanjske nade s vremenom su izblijedile, a Peristil je bio prekrivan i nakon što liberalna demokracija nije uspjela zapjevati kako su sužnji pjevali o njoj: Torcida ga je prekrivala u dva navrata, imitacijom plastične vrećice iz Kerumovih dućana i članskom iskaznicom Hajduka, protiv ulaska u EU prosvjedovalo se crnim najlonskim pokrovom, obložen je travom kao upozorenje na klimatske promjene; ove akcije nisu izravno vezivane uz Crveni Peristil, ali su očito s većom ili manjom uspješnošću baštinile njen politički potencijal.

Dolazimo napokon i do sadašnjeg trenutka: recentna pedeseta obljetnica Crvenog Peristilaobilježena je dvodnevnim programom rasprava i tribina u organizaciji splitskog umjetnika Petra Grimanija. “Mi smo djeca Crvenog Peristila”, izjavio je Grimani na obljetnici: pa ako i jesmo, onda nas je Crveni Peristil po svemu sudeći pojeo. Nakon pola stoljeća od akcije dobili smo dvodnevne razgovore intelektualaca u kavani Lvxor i hommage djelu: Peristil je osvijetljen crvenim svjetlima pod kojima je Nenad Đapić, jedan od osmorice sudionika originalnog čina, zaplesao tango s partnericom uz glazbu Astora Piazzolle, tako da cijela stvar izgleda poput nekog zakašnjelog adventa u Splitu.

Svaka veza crvenila sa sadašnjošću je slučajna: program je tek površno posvećen uspomeni na Predraga Lucića. Nedovoljno. Sve to 2018. godine na svitu, u gradu šampionu hrvatskog turizma, u Dioklecijanovoj palači koja je danas primarno scenografija za još jednu dobru sezonu, čiji se dijelovi rasprodaju u turističke svrhe dok stanovništvo odlazi iz grada zbog apartmanizacije. U gradu koji je ljetos gorio, a premijer požar nazvao “atraktivnim”, praveći se da klimatske promjene ne postoje te da neoliberalna ekonomska politika države nema veze sa zakazivanjem javnih službi poput one vatrogasne. Sve to u gradu (možda i državi!) u kojem najrelevantnija kritika kapitalizma dolazi od skupine navijača koja na tribinama kliče “Ubij Srbina” i “Za dom spremni”, u kojem je ispred mučilišta Lore postavljeno ogromno slovo H u čast mučiteljima: evo, tu mi uz svjetla plešemo tango i prikazujemo Rane radove Želimira Žilnika, u Jugoslaviji zabranjene, danas slobodne.

Čini se da je Peristil zbilja ono Grubićevo ogledalo, a ono što odražava danas nije ništa svjetlije od njegovog crnila 1998.: hommage je pripitomljen, građanski pristojan – HRT izvještava: ovog puta u skladu sa zakonom. Tito i Tuđman su amateri: kapital je jedini zbilja pobijedio. Kapitalizmu nije potrebna kazna od 5000 dinara niti sudska tužba: on subverziju proždire, uklapa je u sebe, čini ju svojim ukrasom. Umjesto sankcija, deklarira se sloboda izričaja, dok se javni prostor pedalj po pedalj privatizira, tako da umjetnosti s vremenom postane nemoguće intervenirati u njega, naprosto zato što ga više nema. Ima li većeg totalitarizma? Ne bi li upravo problematiziranje ovih tema bilo nastavljanje duha Crvenog Peristila u najboljem mogućem tonu?

Umjesto toga, uvidjeli smo kako je na svojih pola stoljeća Crveni Peristil tek materijal za postmoderni pastiš, roba za komodifikaciju, prilika za event koji će se upisati u turističke brošure grada Splita. I sama boja ovog je puta simulakrum: tango staje, u času se crvena svjetla gase, a mi i dalje sigurno te sukladno zakonu tonemo u kapitalistički mrak.