Kočerin dobiva Aleju arvacke ćirlice

Aleja hrvatske ćirilice – Šef turističkog ureda Grgo Mikulić svoji ideju o spomeniku ćirilici provodi u djelo.
Cilj nam je da hrvatska ćirilica u UNESCO-u dobije status nematerijalne svjetske kulturne baštine, naveo je Mikulić. Do Petrovdana, zaštitnika župe, na Kočerinu će biti završen jedinstveni projekt „Aleja hrvatske ćirilice“. Na pet stajališta bit će postavljeno svih 27 slova, visokih 1,4 metra, a debelih 50 centimetara od kamena rujan, od kojeg je rađena i Kočerinska ploča.
Slova oko škole, sasvim normalna pojava. Doda li se da su ta slova isklesana od tvrdog hercegovačkog kamena, visoka koliko i pučkoškolci škole Kočerin, na čijoj su se ogradi nedavno pojavila slova, moglo bi se konstatirati kao zanimljiva ideja. Ali to su ćirilična slova u Kočerinu, mjestu u kojem žive samo Hrvati, e to je već nešto drugo.
Dok je lokalno stanovništvo nicanje zanimljivih znakova gledalo s nevjericom, postavljajući tisuće pitanja, žestoke reakcije stigle su od srpskih lingvista, a tiskovine i elektronski mediji komentirali su ovu pojavu, reagirajući na nju uglavnom negativno.
Kritike iz Srbije
Najžešća kritika stigla je od vodećeg srpskog lingvista profesora Miloša Kovačevića koji kaže da „Hrvati Srbima otimaju ćirilicu“.
– Ne mogu prihvatiti da netko može misliti kako samo oni imaju pravo na pojam ćirilice, makar se to radilo i o Srbima. Naprosto zato jer osim srpske postoji i ruska ćirilica i bugarska ćirilica itd. Zašto ne prigovaraju i njima da su i oni oteli njihovu srpsku ćirilicu, neka i Rusima kažu da su kleptomani, poručuje Grgo Mikulić, jedan od glavnih „krivaca“ koji je probudio strasti susjeda, ali i odlučio da svoju zamisao provede do kraja.
Prema njegovoj zamisli, do Petrovdana, zaštitnika župe, na Kočerinu će biti završen jedinstveni projekt „Aleje hrvatske ćirilice“. Na pet stajališta bit će postavljeno svih 27 slova, visokih 1,4 metra, a debelih 50 centimetara od kamena „rujan“, od kojeg je rađena i Kočerinska ploča, spomenik nulte kategorije iz 14. i 15. stoljeća, a sva će biti osvijetljena.
Kraj njih će biti zasađeno drveće, tako da budu vidljiva i čitljiva putnicima koji se kreću putem Mostar – Split i Mostar – Tomislavgrad – Livno, a vodit će putnika namjernika od mjesta Kočerin do vječnog počivališta Vignja Miloševića, na lokaciji Lipovci.
Grgo je već isklesao u kamenu i postavio 12 ćiriličnih slova koji su postavljeni na dvije lokacije kod osnovne škole, a u tijeku je izrada ostalih 12, koji će naći svoje mjesto na još tri lokacije. Zadnja lokacija je na nekropoli Lipovci, mjestu gdje se nalazi grob Vignja Miloševića i replika Kočerinske ploče iz 1404. godine. Original Kočerinske ploče najduljeg kamenog natpisa na nadgrobnim spomenicima u srednjem vijeku u BiH čuva se u crkvi sv. Petra i Pavla na Kočerinu.
‘Arvacka ćirilica’
Mikulića, direktora Turističkog ureda Široki Brijeg, koji je uz to i pjesnik, književnik, klesar, etnolog i ljubitelj starina, zatekao sam kako, unatoč hladnom vremenu, tvrdom hercegovačkom kamenu pokušava dlijetom i čekićem dati oblik okruglastog slova „arvacke ćirilice“, kako se ona nazivala u povijesti. Dok prof. Kovačević to naziva „hrvatskim šminkanjem prošlosti“ tvrdeći da su se Hrvati tek u 2012. godini sjetili „svojeg“ pisma ćirilice zbog njihova puta prema EU, jer u Bruxellesu žele imati pravo prvenstva nad jezikom i pismom s Balkana, Mikulić ima drugačiju poruku.
„Izgleda da se Srbi pale na sve što je hrvatsko, pa tako i na hrvatsku ćirilicu. No, ja se ne palim, a i ne ljutim čak ni na to što se oni pale i ljute. Predlažem im, da i oni naprave `Aleju srpske latinice` u Beogradu i ja se nimalo neću ljutiti na to, štoviše, čestitati ću im na tome. Jednoga dana, kada se i mi i oni oslobodimo vlastitih predrasuda o međusobnom ‘prirodnom’ neprijateljstvu i spoznamo da su nas uvijek zavadili, neki izvana koji su imali određene političke i gospodarske interese na ovim prostorima i neki iznutra koji su ovima služili, jednostavno će nestati tog tzv. ‘prirodnog’ neprijateljstva i mi ćemo biti opet, ali tada i stvarno prirodni prijatelji, te se zajednički boriti protiv ovih vanjskih i onih unutarnjih, kao one davne 1389. i puno puta prije te godine. Naš je cilj da hrvatska ćirilica u UNESCO-u dobije status nematerijalne svjetske kulturne baštine“, naveo je Grgo, poručuje Mikulić.
Projekt je napravilo Udruženje Stećak, podržale su ga i vlade RH i županija, a neprocjenjivu pomoć pružila je i dr. Marinka Šimić s Instituta za kroatistiku i slavistiku u Zagrebu.
Riječ struke
ĆIRILICA NIJE SAMO SRPSKA
Otac ćirilice Konstantin Filozof, kada se zaredio, uzeo je ime Ćiril, te je tako po njemu pismo i dobilo ime ćirilica. Svaki narod koji je prihvatio izvornu ćirilicu razvijao ju je u svojim specifičnim uvjetima, te je prilagođavao svojim jezičnim i kulturnim tradicijama. Tako su nastale različite, ali su sve one opet bile ćirilice: ruska, bugarska, hrvatska, srpska i dr.
Hrvatskom ćirilicom je pisana Povelja Kulina Bana iz 1189. godine, Humačka ploča iz 1198., Povaljska listina na Braču iz 1250. godine, Supetarski ulomak iz XII. st., Poljički statut koji je imao četiri redakcije od 1322. -1485. godine, Kočerinska ploča iz 1404.
Ime hrvatska ćirilica dobila je još u srednjem vijeku. U dodatku Poljičkog statuta stoji kako je on pisan ‘arvackom ćirilicom’, no najčešći naziv je: hrvatsko pismo i hrvatska ćirilica.
Ponekad se govorilo i zapadna ćirilica. Hrvatska ćirilica se koristila od Boke Kotorske do Istre i od otoka do Save, a nerijetko i preko Save. Pojam bosančica prvi put je upotrijebljen tek 1850. godine, a upotrijebio ga je fra Mato Mikić. Kasnije ga je prihvatio i Ćiro Truhelka, te se nakon njega sve češće koristio, čak i u stručnoj terminologiji, iako on nije bio adekvatan pojam.
http://www.hercegbosna.org