Zašto je potpuno pogrešno uspoređivati Deklaraciju o nezavisnosti Katalonije sa stvaranjem narodnih republika u Donbasu, iako su se proteklih dana mogle čuti i takve usporedbe?
Naime, dio Katalonaca predvođenih Carlesom Puigdemontom traži odvajanje Katalonije od Španjolske, dok je početni zahtjev rusofonskih regija bio ostvarivanje autonomije u okviru ukrajinske države. Ovdje treba precizirati i da su nacionalisti Ukrajine u dogovoru s Jeljcinom i nakon njegovog preuzimanja vlasti, prekršili odluku referenduma na kojem se velika većina tadašnje Ukrajinske SSSR u ožujku 1991. odlučila za federaciju s bivšim sovjetskim republikama, a onda je u prosincu iste godine održan drugi referendum na kojem se konačno izglasala Deklaracija o nezavisnosti.
Međutim, na zanemarenom referendumu iz ožujka 1991. su Ukrajincima postavljena dva pitanja.
“Smatrate li nužnim očuvanje Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika kao obnovljene federacije jednakih suverenih republika u kojima će prava i sloboda pojedinca bilo koje nacionalnosti biti potpuno zajamčena?”
Na glasanje je izašlo 31 465 091 ili 83,5% birača, a na ovo je pitanje njih 71% odgovorilo ”da”, a 28,52% je bilo protiv.
Drugo pitanje je bilo: “Slažete li se da Ukrajina treba biti dio Saveza Sovjetskih Suverenih Država na temelju Deklaracije o državnom suverenitetu Ukrajine?”
Ovdje je 81% Ukrajinaca bilo za, a samo 18,7% protiv. Na glasanje je izašlo skoro 31,5 milijuna ljudi, od ukupno upisanih 37,6 milijuna birača. Samo šest mjeseci poslije je održan referendum o neovisnosti, na kojem je opet velika većina, njih 92% os 28,8 milijuna koji su izašli na glasanje, potvrdilo nezavisnost za de facto suverenu zemlju.
Regije Donbasa su posebno tražile autonomiju u pogledu poštivanja jezika, kulture i identiteta svih svojih naroda, iako su većina Ukrajinci ruskog govornog područja i Rusi. Njihovi zahtjevi su bili posljedica prvih radikalnih mjera prevratničke vlade, koja je predložila da se spriječi uporaba ruskog jezika.
Uz odbijanje njihovih zahtjeva je pokrenuta neprihvatljiva vojna represija, koju je Kijev provodio uz potporu SAD-a i NATO pakta. Vojni napadi protiv naroda Donbasa su pokrenuli proces koji je doveo do proklamiranja narodnih republika putem referenduma. Danas se samo KP Ukrajine još uvijek bori protiv vlasti u Kijevu kako bi se uspostavila federalna vlada, poštujući sve autonomije, kulture i identitete, a da se ruskom jeziku u autonomnim regijama dodijeli službeni status. Možda je previše kasno da se ovo ostvari, ali je ovo službeni stav i program članova KP Ukrajine.
Osim toga, podsjetimo da Ruska Federacija nikada nije razmatrala pitanje pripojenja narodnih republika i ta područja smatra istokom Ukrajine. Ovaj je stav dijametralno suprotan onome na Krimu, povijesnoj ruskoj regiji koju je Hruščov ’50-ih poklonio Kijevu, ali u Ukrajinskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici i to sa statusom autonomne republike.
Vodeći se mišlju da su u Kataloniji proces odcjepljenja pokrenule narodne i ljevičarske snage, mnogi mijenjaju kruške i jabuke i smatraju da će neovisna Katalonija biti neka vrsta bolivarske Venezuele u zapadnoj Europi. Svatko ima pravi misliti što hoće, ali prije nego poistovjeti Donbas i Kataloniju neka barem malo prouči stvari.
Na primjer, 22. veljače 2014. su stanovnici Donbasa organizirali obranu spomenika Vladimira Lenjina, simbola radnika Donjecka, mahom rudara i radnika u crnoj metalurgiji. Jednostavno su izašli na trg i nisu dopustili kijevskim neonacistima da demoliraju spomenik. Među okupljenima je bilo i članova KP Ukrajine, koji su predložili Kijevu da se osigura vanjska politika temeljena na suradnji sa Zajednicom Nezavisnih Država, u prvom redu s Ruskom Federacijom. No, još uvijek je sve bilo relativno mirno. Kada Kijev i novoformirana vlast Donjecke regije nisu htjeli poslušati zahtjeve naroda, ljudi su se organizirali, zauzeli institucije, održali referendum i proglasili Donjecku i Lugansku Narodnu Republiku. Morali su ih obraniti oružjem, ali su one još uvijek tamo. Međunarodno nepriznate, ali de facto postojeće.
Katalonija je imala sve što Donbas još uvijek traži, a narod Donjecka i Luganska su u otporu Kijevu vodili i ljudi poput Alekseja Mozgovoja, možda posljednjeg europskog revolucionara i marksista-lenjinista, ubijenog u atentatu u svibnju 2015. Potom Mihail Tolstič-Givi, tvornički radnik i ratni zapovjednik bojne ”Somali”, Arsen Pavlov-Motorola, zapovjednik bojne ”Sparta”, obojica ubijeni kasnije u atentatima u Donjecku, Zaharčenko i mnoge druge vojne i političke vođe koje nikakve veze nemaju s Carlesom Puigdemontom i njegovom vizijom Republike Katalonije.
wpDiscuz