Što je danas muškarac s JNA tetovažom?

Tisuće muškaraca koji su iglama na svoja tijela nanosili vidljive podsjetnike na služenje vojnog roka, prošlo je kroz salto povijesnih zbivanja. U njima je ta vojska najprije postala neprijateljskom, a potom nestala, pa ih znakovi s podlaktica ili ramena ponekad više zbunjuju nego što bistre njihova sjećanja, objašnjavaju stručnjaci. Osim medija i brojnih foruma, tema već duže vrijeme pobuđuje zanimanje antropologa, koji su o njoj zadnjih godina objavili nekoliko znanstvenih rasprava. Ističu se tekstovi Sandija Abrama iz Ljubljane u hrvatskom časopisu “Etnološka tribina” i mlađeg kolege iz Splita Duje Dorotke u posljednjem broju časopisa “Ethnologica Dalmatica”, piše Ivo Lučić za Hinu a prenosi Večernji.ba

Mnoštvo specijalnih znakova

Popularnost JNA tetoviranja bila je različita od kasarne do kasarne i ovisila je o vremenu nastanka. Dok je najstariji Dorotkin svjedok iz 1950. godine bio jedini u svojoj četi koji se tada tetovirao, šezdesetih i sedamdesetih godina se od 30 do čak 90 posto ročnika, prema neslužbenim procjenama, podvrgavalo toj tehnici trajnog samooznačavanja. Vojnici su se najčešće tetovirali ručno, iglom koju je imao svaki od njih. Ona bi bila omotana koncem umočenim u neki tekući pigment. Boja bi potjecala iz kemijske olovke, od tinte ili najčešće crnog tuša, koji se u tadašnjoj vojsci mogao posvuda naći. Likovni motivi najviše su obuhvaćali napis JNA, godinu početka i mjesto odsluženja roka, zatim eventualno oznaku jedinice, roda vojske i sl. Potom su dodavali imena djevojaka, omiljenih klubova, likove sirena – osobito mornari – orlove, oružje, strip-junake, političke motive, imena bendova itd. Radilo se o mnoštvu specijalnih znakova – na tijelo nije doslovno preslikana tadašnja dominantna ideologija, nego su se u toj eklektičnoj cjelini često našli zajedno politički likovi, simboli sreće, razna fauna, ljubavno-empatični znakovi i mitološka bića, ističe Abram.

Sličan kontekst, različiti doživljaji

Kontekst u kojem su se vojnici tetovirali bio je u velikom broju slučajeva sličan. Činilo se to u slobodno vrijeme podalje od očiju pretpostavljenih. Naime, u JNA je tetoviranje bilo formalno zabranjeno, no zabrana se nije strogo poštivala, osobito ako motivi nisu bili previše subverzivni. Ionako, većina je “starešina” imala pod uniformom slične oznake, objašnjava Abram i napominje da je mnogo njegovih sugovornika bilo socijaliziralo s vojničkim tetovažama preko tijela svojih očeva. No, tetovaže su za svakog imale osobni doživljaj i bile dio intimne životne priče. Iza one najstarije, iz 1950., krije se priča o nalivperu koje je siromašni dječak izronio s potonule talijanske brodice za vrijeme rata i ponio ga sa sobom u vojsku, piše Dorotka. Drugi, inače uzoran vojnik, tetovirao se nakon što mu je zbog izbijanja sukoba na Kosovu produžen vojni rok. Treći primjer je Slovenac koji je služio “mrtvu stražu”, gdje su psihološke napetosti uobičajena stvar, a odnosi među ljudima specifični. Jednom je shvatio da je jedni od vojnika koji nema tetovažu pa je zaključio kako je bolje da sam sebi nešto istetovira nego da to nekome od njih padne na pamet.

JNA kao velika tattoo konvencija

Ta napeta situacija upućuje na sličnost vojničkih tetovaža sa zatvorskim. Prema literaturi, zatvorenici, ljudi kojima je u zatvoru sve oduzeto, tetoviranjem se inate vladajućem režimu. Tetoviranje je u zatvorima subverzivni tjelesni akt kojim zatvorenik preuzima vlast nad svojim tijelom i izaziva sistem koji ga pokušava kontrolirati, ističu autori. Tijekom prve polovice 20. stoljeća tetovirali su se uglavnom mornari, zatvorenici i još neke marginalne skupine. Potom tetoviranje vjerno slijede pripadnici triju civilnih pokreta iz druge polovice dvadesetog stoljeća: feminističkog, gay i New age pokreta. Oni su tetovažama izražavali bunt protiv nekih ustaljenih društvenih konvencija, osobito kako bi izrazili otpor protiv socijalne kontrole nametnute općeprihvaćenim pojmom lijepog, ističe Dorotka i dodaje: uzimajući tijelo “u svoje ruke” oni su namjerno prkosili nekim patrijarhalnim i konzervativnim društvenim normama. Na to se nadovezalo doba preispitivanja ustaljenih normi, tijekom kojeg se tetoviranje proširilo na pripadnike srednje i gornje klase. Širenju tetoviranja na Zapadu sedamdesetih godina uvelike su doprinijele slavne ličnosti poput Janis Joplin, podsjeća Abram u jednom intervjuu. Ta “renesansa tetovaže” utjecala je i na njezinu masovnost u JNA, smatra Dorotka. Kod nas je JNA nehotice preuzela ulogu glavnog promotora moderne tetovaža, objasnio je Abram podsjetivši da je to bilo “zlatno razdoblje” Jugoslavije, sve do smrti Josipa Broza, pa se taj ponos prenio i na kožu. Tako, JNA nije bila samo “kovačnica bratstva i jedinstva”, nego zapravo i velika tattoo konvencija, dodaje Abram.

Tradicija katolkinja u Srednjoj Bosni

No, u Hrvatskoj i susjednim zemljama postoji znatno starija povijest toga rituala. Pored suvremenog tetoviranja, koja naziv posuđuje od polinezijske riječi “ta-tu”, što izvorno znači “obilježiti”, postoji još nevelik broj onih koji su “bocanje”, “bockanje” ili “sicanje” primili kao ostatak drevnog običaja svoje zajednice. U Dalmatinskoj zagori etnologija je zabilježila pojavu “sicanja” križa kod starijih žena, koje se radilo drvenim iglicama, ugljenim prahom i povezom za stezanje, navodi šibenski etnolog Jadran Kale. Tu su granu tetoviranja prethodnih stoljeća donijele migracije iz Bosne. Epicentar tradicionalnih tetoviranja je Srednja Bosna, u kojoj su katolkinje Hrvatice sačuvale taj drevni običaj. Povjesničar Ćiro Truhelka (1865-1942) još zadnjeg desetljeća 19. stoljeća piše o toj pojavi u časopisu “Glasnik zemaljskog muzeja”, koji izlazi i danas. Pojava datira još od pretkršćanskog razdoblja, a nakon osmanskih osvajanja dobila je znak kolektivne identifikacije. “Vele da je taj običaj prije imao svrhu da se prepriječi odmetnuće od vjere, ali se je ipak događalo da se tetoviranjem ta svrha nije postigla, jer i danas još žive neke tetovirane žene, koje su prije kakovih 20 i više godina prešle na islamsku vjeru da se mogu udati za muslimana koji im je bio srcu drag”, piše Truhelka.

Tetoviranje donijeli Tračani

On smatra da su tetoviranje u ove krajeve donijeli Tračani, što je naziv za oko 200-tinjak indoeuropskih plemena koja su tu došla prije oko četiri milenija. S njih je, smatra, običaj prešao na Ilire, pa na Slavene. Tradicijsko tetoviranje nije bilo tako ugodno kao danas. Starije žene su bocale djevojke “dok ruku ne bi oblila krv”. U Srednjoj Bosni i danas se po dernecima mogu sresti žene koje imaju tetovaže križa ili stiliziranog sunca na prstima, šakama, podlakticama, prsima i drugim dijelovima tijela, pa čak i na čelu. Zadnjih desetljeća tetovaža se razvijala kao svojevrsna umjetnosti, ali i biznis koji je preplavio cijeli svijet. Mnoštvo stilova, od plemenskih tradicija iz svih dijelova svijeta, preko keltsko-vikinških dekoracija, do prirodnog realizma, idealiziranih scena i likova iz povijesti na ponudi su svakog boljeg “tattoo art studia”, kao tetovaže iz japanske tradicije, mornarskih, vojničkih i cirkuskih tetovaža, novi stilovi koji okupljaju mješavinu likova iz stripova, crtanih filmova, grafita, izvanzemaljaca, itd.

Kako se nose sa stigmom

JNA tetovaža danas prije svega dokazuje služenje vojnog roka u Jugoslaviji, kaže Abram. Ići u vojsku u ruralnom društvu bila je svojevrsna potvrda da si zdrav, a to je ženicima bila poželjna oznaka. Međutim, u velikom broju slučajeva JNA tetovaža danas znači stigmatizaciju, zato nositelji oznake često preispituju značenja tetovaža. Najčešći je odgovor: “Takva su bila vremena”. Neki nositelji JNA tetovaža ne osjećaju se stigmatizirani. Dorotka je zabilježio sljedeće riječi izvjesnog Milivoja: “Niti bi skida, niti prikriva ni ništa. Neka stoji vako, ko voli neka gleda, a ko ne voli neka ne gleda. Ja san to služia i to je meni ostalo, ne mogu ja od toga uteć, jel tako? A neko se tog srami. Zašto si, govore, napisa JNA? Pa šta ima veze, a di si ti bia? Bia si u JNA i gotovo”. No, Abram je sreo sugovornike koji su odbijali razgovarati o svojim tetovažama, a neki su ga i psovali. To znači priziv, možda i kajanje, odnosno unutarnje odbijanje vanjske vidljivosti toga znaka, objašnjava Abram.

Prekrivanje i uklanjanje tetovaža

Možda više od riječi govore pokušaji bivših vojnika da uklone svoje tetovaža, ističe Abram i navodi dva najčešća načina uklanjanja. To su skarifikacija, odnosno prekrivanje drugom tetovažom, primjerice, da se riječ “JNA” pretvori u “ONA”; te kauterizacija ili spaljivanje, odnosno cjelovito kirurško uklanjanje tetovaže. Tetovaža je obično i uljepšavanje tijela, ali skarifikacija se ne može takvom smatrati, napominje Abram – ona je odraz srama i prikrivanja toga srama, odnosno žaljenje za prošlošću. Tetoviranje i brisanje tetovaže dva su suprotstavljena čina. Kod JNA tetovaže se na tijelo preslikavala tada dominantna ideologija jugoslavenskog socijalizma. Kod uklanjanja se radi o preoblikovanju tijela u postsocijalističkom razdoblju, o uklanjanju toga pečata s očiju javnosti. Brisanje tetovaže je povezano s osjećajem srama i treba ga uzeti kao konstitutivni dio zaborava pojedinaca. Brisanja na tijelu je preduvjet za brisanje u memoriji, zaključuje Abram.    Dorotka, međutim, smatra da tetovaže ne kvalificiraju nužno njihove nositelje kao nostalgične pojedince niti da se oni zbog toga osjećaju stigmatizirani. Tetovaža je, smatra on, figura sjećanja koja pomaže u rekonstrukciji prošlosti koja je preživjela različite historijske lomove.