U Višegradu je 2010-e prikazan dokumentarni film „Drino vodo, oči devojačke“, autora Radoja Tasića i Novaka Knežića, novinara BN televizije, kao svjedočanstvo preživelih o stravičnom zločinu koji ne samo da je ostao nekažnjen već je i prikrivan do današnjih dana, navodno u „interesu očuvanja bratstva i jedinstva“. Zločin je počinila zloglasna „Crna legija“ pod komandom Jure Francetića, u kojoj su kako svjedoče žrtve tog područja bili domaći muslimani.
Opisujući “junačke akcije” Crne Legije, kada su u kanjonu Drine u proljeće 1942. sustigli srpske zbijegove sa područja Sarajeva, Pala, Olova, Kladnja, Sokoca, Han Pijeska, Rogatice i Višegrada – Branko Hadži Nikitović, poznati višegradski slikar i direktor Gradske galerije, poručio je da današnje generacije više nemaju pravo da prikrivaju ove zločine, i da se, iako tek posle 66 godina, mora postaviti trajno znamenje pobijenoj srpskoj djeci. Djeci koja nisu imala šansu da igraju turnir.
2017-e godine, u Kočerinu, u Širokom Brijegu, održan je dječiji nogometni turnir. Na njemu je pobjedila skupina djece koja, pretpostavljamo, posjeduju dar razlikovanja dobra od zla. Tome ih uče njihovi učitelji. Navodno. A trebali bi i roditelji.
No sudeći po fotografiji, teško je da itko od njih zna, da je Crna legija nabijala na noževe djecu njihovog uzrasta 1942-e. Širom BIH. Naročito u Podrinju. Djecu koja nisu imala šansu igrati turnire.
Tko je vizionar , roditelj, ili trener, koji je dječijoj ekipi dao ime po ovoj zloglasnoj ustaškoj postrojbi ne znamo. I bolje je da ne znamo. No u našoj zemlji nema socijalne službe niti autoriteta da pozove roditleje ove djece na psihološko vještačenje. Tiha je i inteligencija koja bi ovakve pojave morala osuđivati. Živimo u torturi huškanja. Gdje netko ima pravo tek ako se osokoli hrvatstvom. Činjenice tu ne prolaze.
Crna legija, kvislinška postrojba, kvislinške vojske, i kvislinškog projekta, koji je ubijao ljude na ideološkoj, i rasnoj osnovi, svih nacija i vjera, tako i Hrvate, uništena je 1945-e godine. Hrvatski narod platio je i plaća godinama nakon tog projekta ogroman ceh zbog toga jer je jedan dio tog naroda bio prigrlio tu fašističku ideju. 2010-e Hrvati u BIH platili su ogromnu cijenu, upravo iz razloga jer nekih 5% Hrvata i danas glasuje za ustaške političke opcije među nama. Ta cijena zvala se Platforma.
Zagovornici ustaštva, kojih među Hrvata, da se ne lažemo, ima, makar u manjini, obmanjuju narod emotivnim ucjenama. Oni tvrde kako su Hrvati bili žrtve, kako je HOS branio Hrvate, i kako je to bila profesionalna vojska koja je samo branila svoju domovinu. Neuki dio naroda doista vjeruje u to. Počesto nasjednu na tu vrstu laži.
Ustaška vojska nije bila super. Bila je odvratna. I loša. Činila je zločine. Ustaše su trgovale dijelovima hrvatske države. Ustaše su ubijale i Hrvate ako je “Hrvatinama” to važniji civilizacijski podatak od ubojstva Srba i Židova. Ubijale su i hrvatsku djecu i žene, jednako kao srpsku i židovsku. Metak Ustaše je bio ideološki. Ustaše su najveća sramota u povijesti hrvatskog naroda. Sramotom se narodi ne diče. Nego ju proklinju. Svugdje. Osim čini se, na Kočerinu.
Prosječan čovjek nije u stanju razdvojiti emociju, koju ima prema svom djedu, pripadniku te vojske i Ustaši ideologu, šefu, lokalnom, kotarskom ili državno, onom koji je sve osmislio, koji ga je regrutirao, na kraju izdao, i izručio. I trajno obilježio. Neki ljudi, srećom u manjini, kada odlaze u Bleiburg i nose ustaške kape, zapravo tamo i nisu došli izražiti počast žrtvi. Jer nositi “U” na mjestu gdje ti je isto to “U” koje ti je uzelo djeda, istog i izručilo znači biti idiot. Ti nisi došao tu da daš počast ubijenom, ma tko on bio, nego da slaviš “U”. A slaviti “U” može samo netko tko ne razumije što je to “U” činilo ne samo svijetu koji je poubijalo, nego i onome kojem je nabilo na glavu to isto “U”.
Ustaše su ostale najvjernija Hitlerova vojska sve do njegove smrti. Ustaše su izručile narod, ne samo vojsku, nego žene i djecu, na klanje komunistima a oni “lideri” i njihova djeca, su pobjegli u Madrid pa u Argentinu. Tito je godinama koristio Pavelićeve emigrantske aktivnosti kako bi ubijao po svijetu “vanjske neprijatelje”. Njega je odradio tek na kraju. Zlo koje su počinili ne samo svom narodu nego i drugima od 41-e do 45-e nije im bilo dovoljno. Nakon 45-e pokušavaju raznim akcijama “srušiti režim”. Režimu su služili za daljnje koljivo unutar države. 90-ih godina Ustaše su izdale HVO, priznavši vlast Alije Izetbegovića kao vrhovnu.
U Dretelju su 92-e hrvatsko muslimanske ustaške postrojbe ubijale hercegovačke Srbe. Posljednja izdaja Hrvata u BIH od strane Ustaša bila je 2010-e godine. Tada Vjekoslav Max Čamber, čovjek koji je izdao zbornik radova o NDH službeno, prema zamisli Bajrovića i Suljagića, danas paradnih kritičara ustaštva, ulazi u Vladu Platforme.
Nakon što je HSP izručio hrvatsku konstitutivnost Sarajevu, Pavelić je u tom gradu aboliran. Komšić je javno slavio Kraljevića Blaža, zločinca i ubojicu iz Dretelja a SDP je amnestirao biste Ante Pavelića iz HSP ureda. Čamber je nakon Vlade Platforme od strane SDP-a nagrađen mjestom šefa federalnog ureda za europske integracije. To su europske vrijednosti koje nam nudi Sarajevo. I to je još jedan primjer kako djeluju Ustaše.
Komunističko Zlo koje je uz pomoć zapadnih saveznika pobijedilo drugo zlo – Pavelića, koristi ostatke ustaškog pokreta po svijetu za puna dva desetljeća masovnih ubojstava širom Jugoslavije. I tu se Hrvati trebaju “zahvaliti” Ustašama. Jednako tako koriste rojalističke srpske pobunjenike za masovna ubojstva Srba u Srbiji. Istovremeno ubijaju i vlastite komuniste odane Staljinu. Ustaše i komunisti u Hrvatskoj početkom 2. svj. rata uopće nisu bili u sukobu. Štoviše surađivali su sve dok nije pukao pakt Stalin Hitler. Ustanici širom Jugoslavije, istinski antifašisti, krenuli su u borbu protiv fašizma znatno prije komunista. Komunisti su naknadno zasluge za ustanak prisvojili sebi.
Ustaše su , za svakog čovjeka, koji poznaje minimum povijesti, mjerna jedinica gluposti. Biti deklarirani Ustaša znači jasno tvrditi da si čovjek smanjene ubrojivosti, slaviti Jasenovac, ubojstva lidera HSS-a, etnička čišćenja, silovanja, ubojstva djece. Govoriti “Za dom spreman” i to pravdati “buntom” znači biti deklarirani debil. Ova djeca, s ove slike nisu kriva što su njihovi roditelji idioti. Nisu ni roditelji krivi što su idioti. Mi kao društvo smo krivi što postoje takvi roditelji kojima je dano pravo da odgajaju djecu. Takvi ljudi ne bi smjeli odgajati djecu. Takva djeca zaslužuju normalne roditelje. Roditelje koje ih uče što je dobro a što zlo.
Isusov nauk i Crna legija, u svemu su suprotni. Francetić je negacija Isusa. Ustaštvo je za nauk Novog zavjeta notorni sotonizam. Jednako kao i komunizam. Nositi krunicu i galamiti “Za dom spreman” znači biti glupan.
Crkva u Hercegovini morala bi biti najradikalnija u osudi tragova ustašofilije. Točno onako kako detaljno rade suočavanje društva s prošlosti kada govore o komunističkim zločinima u Hercegovini, morali bi podučavati djecu i o ustaškim zločinima. I ne samo u Hercegovini. Da djeca shvate kronologiju zla. I mehanizam, prema kojem jedno zlo rađa drugo. I kako to proklestvo balkankse transgeneracijske mržnje ne prestaje. Inzistirati na odvojenim školama, u kojima će naši učiti kako su naši ubojice anđeli, dok će njihovi učiti kako su njihovi ubojice meleci, naprosto je odgajanje društva na doktrini zla.
Evo nekoliko svjedočanstava o tome što je radila Crna legija u Podrinju. Primjetit ćete da svjedoci navode kako su u ustaškim postrojbama bili mahom podrinjski susjedi muslimani, koji su ih ubijali, njih i njihovu djecu. Ti isti muslimani, ubijaju Srbe Podrinja iz osvete, za četničke zločine. Četnici su opet ubijali njih ranije iz nekh drugih osveta iz turskog vakta. I tako se kolo zla vrti.
Ratko Mladić kada je ušao u Srebrenicu 90-ih održao je navodno jedan užasan “motivacijski” govor. Taj govor bilo je gorivo za masovan pokolj Srebreničana. Što je uradio Mladić? Iluzorno je vjerovati da je vojska tek tako poslušala Mladićevu naredbu i krenula s masovnim ubijanjima. Treba naime natjerati toliku vojsku da nekoliko dana bespogovorno ubija tolike tisuće ljudi. Mladić se poslužio autoviktimizacijom. Istim onim gorivom kojim se služi svaki fašizam. Kazao je “Braćo Srbi, ovdje su 45-e , kada smo oslobađali ove krajeve od Ustaša, pronađene bačve srpske krvi, to je bila krv vaših djedova. Spremali su braćo srpsku krv u Zagreb Paveliću, danas ovdje vi ste izabrani, da osvetite žrtvu vaših djedova” Nakon te rečenice, koja se spominje i u haaškim sudnicama, nitko više nije morao tjerati niti jednog Srbina da ubija u Srebrenici. Činili su to s osjećeajem “izabranih”. Huškanje koje je uradio Mladić poslužilo je kao gorivo za ono što danas svijet zove Genocid u Srebrenici.
U BIH je danas na sceni nova masovna autoviktimizacija. Kod sva tri naroda. Kod nekih više, kod nekih manje. Presuđeni zločinci nisu doveli bilo koji narod u BIH do toga da se suoči sa svojom prošlošću. Osuđenik postaje heroj, narod žrtva. Kreće se u novi val plača nad svojo sudbinom. Dvije vojske u BIH su presuđene s kompletnim političkim i vojnim vrhom. Treća nije. Stvara se novi disbalans koji bi BIH mogao stajati takve političke krize koju će teško preživjeti ne pojavi li se konačno u BIH generacija koja bi mogla kazati dosta, i zaustaviti kolo zla koje ne prestaje igrati.
Vratimo se na Kočerin. Učiti djecu, da su “naši” jedini bili ispravni, i da naši nisu ubijali, znači djeci nuditi laž, i doktrinu zločina kao ideal. To znači mrziti vlastitu djecu. Šutjeti o ovom događaju, koji je na površini tek samo jedan turnir, no u suštini nešto daleko gore, bio bi također zločin. U ime sve one djece, koju je Crna legija poubijala, a koja nisu ni dobila šansu igrati turnir u svom selu. Jer su im sela bila spaljena. Roditelji pobijeni, a mnogi od njih skončali su u Drini.
Miloš Bašović 2010-e godine, kada je dao ovaj iskaz imao je 80 godina, iz Brankovića je, Borike kod Rogatice (Istočna Bosna). Ne znamo je li živ danas no 1942-e godine imao je 12 godina. Točno kao dečki s gornje slike. Molimo roditelje i učitelje iz Kočerina da ih natjeraju da pročitaju ove iskaze:
:„… Iz Višegrada narod krene niz Drinu, prema Starom Brodu. Uz mene su bila još tri brata i sestra. Na saonicama smo vukli malo nekih stvari. Uzak put, stadosmo svi kod Puhalove njive. Tako se zove. Za nama neka vojska trči, ali mi ne znamo da su ustaše. Narod poče bježati, a oni uglas: ‘Ne bojte se narode, ovo je srpska i crnogorska vojska…’. Kad su nas opkolili, poznadosmo mnoge muslimane komšije među njima. Jedan ustaša uze moju sestru od tri godine, baci je uvis. U ruci mu puška sa bajonetom, dočeka je i pravo baci u Drinu. Nasta pravo klanje naroda. Mene je negdje između Miloševića i Starog Broda zamjerio jedan pijani ustaša, gađajući me bajonetom. Uteknem mu nekako i šćućurim se među poubijane. Kriomice gledam kako mi ubiše majku i mlađu braću. Svega i svačega je bilo, Mnoge djevojke, gledajući zvjerstva, ne čekajući da im se približe ustaše masovno su skakale u Drinu. A Drina puna leševa, među njima samo vidiš, zaplove ženske kose“…
Milovan Bakmaz (79) je godina imao kad je davao ovaj iskaz 2010-e godine, iz Sokolovića kod Sokoca je, nastanjen u Han Pijesku. Imao je 12. godina kad mu se ovo dogodilo. Nije imao šansu igrati nogometa na lokalnom turniru:
„… Krenula kolona naroda od Olova, Kladnja, Mokrog, Pala, Prače, iz sela oko Sarajeva, Rogatice… To je bio užas, puno je Sjemećko polje srpskih izbjeglica, da baciš šibicu pala bi na insana ili na stoku koju smo poveli sa sobom. Idemo prema Višegradu u koloni, pješice, iznemogli, djeca i stari na volovskim kolima i konjima. Dođemo na ćupriju na Drini kad Talijani ne daju preko Drine. Mi onda u Miloševiće, i zanoćimo po kućama. Sjećam se, dobra imanja, ograde im pletene sa prućem. Odjednom narod poče da vrišti i kuka. Pokojna majka spodbije mene, ostavi kravu i zajedno sa narodom bježimo jednim sokakom dolje prema Starom Brodu. I pored jednog žbuna se šćućurimo, a okolo pucačina, ljudi padaju, skaču u Drinu. Pravi kaos, ljudi moji, stoji vriska žena i djece. Opkolili su nas, dobro se sjećam sve naoružani muslimani sa fesovima na glavama. Mi se izvlačili odatle, i opet bježi. Bježi. Usput mi pogibe stric Joja, i neke komšije… Kad dođosmo do Drine samo jedan pontonski čamac, i to šupalj, a okolo ima nekoliko ‘iljada duša.
Vidimo preko Drine prema nama dvije grupe, posebno Nijemci, a posebno Nedićevci. Kad se smrači, čujemo ustaše kako zovu: „Jovaneee…“. Moj otac nas ubaci na nekakav čamac i pređosmo Drinu. Tu ugledamo Nedićevce i Nijemce kako razgovaraju, a onda sa jednim čamcem krenu patrola preko Drine, među narod, a druga uz Drinu i viču: Curik ustaš, curik ustaš…“. Narod pršte kojekuda, neko pređe Drinu, neko bježi uz one strane. Da nije bilo Nedićevaca i Nijemaca sve bi ono ustaše pobile, ne bi mogla Drina sve primiti, sigurno bi je začepili“.
Risto Borovčanin imao je 10 godina 1942-e godine, nastanjen u Pediši kod Sokoca:„Sjećam se, 3. maja 1942. godine stričevi nam kažu da i mi moramo napustiti selo. Neki pobjegoše na Romaniju u Duboke doline, a mi opet za onim kolonama prema Drini. Stric Jovan kaza, idemo da se prebacimo u Srbiju. Po mraku stignemo u Miloševiće. Ujutro dojaha jedan četnički kurir na konju i onako juri kroz narod pa viče: ‘Bježte ljudi, evo ustaša, poklaće i vas kao juče one u Višegradu…’ Narod se razleti, pokušava da skupi stoku pa da krene ka Starom Brodu, a već nas stiže ustaška konjica. Što osta naroda gore u strani i ostade, a što uhvatiše ono dolje prema Drini počeše ubijati. Prigone nas, prigone Drini. Siluju žene, kolju, odsjecaju ruke, noge, vade oči, bacaju malu djecu uvis i dočekuju na bajonete. Bio je to jedan strašan užas i pakao. Narod zapomaže i jauče. Ljudi sami skaču u Drinu, mlade cure posebno. Mi se oko majki grupirasmo, pokušavajući se nekako spasiti. Odjednom sam pao potrbuške među gomilu pobijenih i unakaženih. Glavni pokolj je bio negdje između 16 i 17 sati po podne. A Drina mutna, nadošla, valovita, puna leševa. Donosilo leševe i od Višegrada. To je bio nevjerovatan i strašan prizor“.
Ljubica Planinčić iz Seljana, živjela u Gučevu kod Rogatice, 1942 godine imala je oko 22 godine i bila mlada majka s dvoje nejake djece:
„…Narod je počeo bježati pred silnom ustaškom vojskom. Bježali, bježali, a u mene mala đeca bila, jedno od pola godine, a drugo od godinu i po. I dvije zaove zajedno sa mnom, i one nosile đecu. Tako stigosmo na Drinu, u Stari Brod. Narod, koji je jači ode… Po cijeli dan skelom prebacuju preko Drine, a Drina velika, iz brda u brdo. Čamci prepuni ljudi, a opet po desetero navaljuje, skače, hoće da prevrnu čamce… E, kad je bilo pred mrak, zaustaviše se čamci, i narod zanoći kraj Drine. Pada kiša, a ja se skrila sa đecom iza neke kolibe. Zbili se i šutimo, a kraj Drine samo začuješ zapomaganje i jauke. Što je naroda otišlo u Miloševiće, niko se nije vratio. Nije ostalo ni pile, sve su pobili. A ostalo je malo na Starom Brodu, zato što su nas malo Nijemci zaštitili.
Bože sačuvaj onog vremena, patnji i zločina. Ko je ono iščekao. Ustaše nema šta nisu radile, Bože ti mili, sakloni i sačuvaj onijeh jada. Te zločine nije zapamtio niko, što je država i ratova. I vjekova. Pobiše onoliki narod, a Drina nosi sve. Mnogi su sami skakali u Drinu, nisu čekali kamu i nož, da im oči i džigerice vade… Eh, kad se sjetim, najgore su prošle mlade cure, žalosti ljuta…
Pohvataju se za ruke i same skaču u Drinu. Bože sačuvaj!
Išla sam kasnije mnogo puta do Drine. Nikad i nigdje nikome spomena… Bože sačuvaj…“.
WIkipedia na hrvatskom ne iznosi podatke o zločinačkom karakteru Crne legije:
Crna legija je bila elitna postrojba Ustaške vojnice nastala za vrijeme Drugog svjetskog rata. Zapovjednik Crne legije je bio Jure Francetić a zamjenik mu je bio Rafael Boban. Legija je bila poznata po uspješnim ali i nemilosrdnim borbama protiv partizana i četnika na prostoru NDH.Nakon stvaranja NDH u istočnoj Bosni buknuo je partizansko-četnički ustanak protiv vlasti NDH. Naročito su se četničke jedinice isticale u zločinima nad muslimanskim (bošnjačkim) stanovništvom. Četnici su planirali istrijebiti muslimane kako bi taj etnički očišćen teritorij kasnije bio pripojen zamišljenoj “Velikoj Srbiji”. Nakon četničkih pokolja i terora u Foči i okolnim muslimanskim selima, mnogo izbjeglica iz tih krajeva, pristiglih u Sarajevo i željnih osvete, Francetić uključuje u svoju postrojbu te ustrojavajući i III. bojnu zajedno s Rafaelom Bobanom osniva Crnu legiju kao pukovnijsku ustašku formaciju. Taj nadimak postrojba dobiva po crnoj odori, jer sukna druge boje, odnosno svjetlozelene koja je bila propisana za odore Ustaške vojnice, tada u skladištima nije bilo.
Crna legija je bila dobro opremljena, naoružana i pokretna, a izobrazbeni centar joj je bio na Koševu u Sarajevu. U početku je brojila 800 do 1200 ljudi da bi kasnije dosegla brojku od 1500 ljudi od kojih su ustrojene tri bojne. Početkom 1942. bila je opskrbljena kamionima, motociklima, s nekoliko talijanskih tenkova i baterijom brdskog topništva.
Satnije Crne legije:
Stožerna satnija Sarajevo, Samovozna satnija Kasindol, Strojopuščana satnija Sarajevo, 6. streljačka satnija, Boljanić, 20. streljačka satnija, Bosansko Petrovo Selo, 23. satnija, Karanovac, 24. satnija, Tuzla, (kasnije Gračanica), 25. satnija, Sočkovac, Topnička bitnica, Gračanica, 32. streljačka satnija, Zenica (kasnije Vlasenica), 33. pohodna satnija, Sarajevo, 34. pohodna satnija, Zvornik, 35. pohodna satnija, Skelani, 36. pohodna satnija, Sarajevo, 39. streljačka satnija, Sokolac, 40. streljačka satnija, Konjic, 41. streljačka satnija, Kasindol
Sjedište:
Koševo
wpDiscuz