Razlika između „desnice“ i „ljevice“ se u poslijeratnoj BiH pokazala veoma važnom. S tim kategorijama, kao i svugdje u svijetu, određuju se mjesta, prije svega političkim strankama, ali i društvenim pokretima i civilnim udrugama (pa čak i istupima pojedinaca), u danom političkom spektru.
Zanimljivo pitanje, pogotovo kod nas, je tko i kako određuje to mjesto: tj. je li se ono deklarativno priznaje samoizjašnjavanjem ili se pripisuje drugima. Ako smo vođeni ovim prvim kriterijem, onda nema „desnice“ u BiH.
Pogotovo one „ekstremne“, osim u rijetkim ekscesima i nekim, nazovimo ih, folklornim smotrama. Izgleda da nijedna stranka neće da bude „desnica“: nema tog stranačkog vođe koji bi se odvažio za takvu opciju u svom političkom programu.
Ugo Vlaisavljević l poskok.info
Ali zato imamo „ljevicu“ koja sebe deklarira kao takvu i svojim političkim protivnicima pripisuje identitet „desnice“.
Tu nema dvojbe koje su stranke „ljevičarske“: SDP, DF, GS, Naša stranka i još neke…
Dakle, čini se da nitko ne želi biti „desnica“, a ne mali broj političkih aktera bi da bude „ljevica“.
Očito da biti „desničar“ nipošto nije poželjno: tako se predstaviti narodu bilo bi promašaj. A ipak nisu sve stranke „ljevičarske“. Sve one koje to nisu se izjašnjavaju kao negdje „blizu centru“: niti hoće da budu „lijevo“ niti „desno“.
Prema tome, da bi uopće govorili o „desnici“ danas u BiH, morate je prozreti ili, radije, denuncirati.
To je očito zadaća koja pripada samoproglašenoj „ljevici“. U stvari, ovi drugi, oni koji nisu „ljevičari“, uglavnom priznaju „ljevičarima“ ovaj njihov status, čak i kada ga s vremena na vrijeme proglašavaju lažnim.
Tako da imamo „ljevičarske stranke“ i one koje to nisu, sve dok ih „ljevica“ ne prepozna kao „desničarske“. Dakle, tko god danas javno govori o „desnici“, već je unaprijed zauzeo poziciju „ljevice“: tada više ili manje otvoreno govori o neprijateljima i velikoj političkoj opasnosti. Ali, važno je napomenuti: o prikrivenim neprijateljima ili o politici koja krije svoje prave (zle) namjere.
Prema tome, „ljevica“ je ta koja u BiH proizvodi ili na svjetlost dana izvlači „desnicu“. A ta i takva „desnica“ nikako neće da bude „desnica“. Ne treba pritom previdjeti da je riječ o proizvodnji (unutarnjih) neprijatelja, tako da je temeljna situacija paranoična.
Netko će primijetiti da „ljevica“ često i nema nekog bitnijeg programskog političkog sadržaja, pa se ispostavlja da je denunciranje političkih protivnika kao „državnih neprijatelja“ njen glavni posao. Usto, prema logici binarne opozicije, „ljevica“ svoj politički identitet duguje „desnici“ i bez nje je nezamisliva. Paradoksalno, iako svojoj „desnici“ pripisuje bavljenje opakom politikom identiteta, upravo je sama „ljevica“ u njoj skroz naskroz angažirana.
Sad je glavno pitanje kako „ljevica“ određuje što je to „desno“ u „desnici“: to je njen „nacionalizam“. Famozni „desničari“ su svi odreda „nacionalisti“. A ako su „ekstremni“, onda su „fašisti“. Tako se približavamo onom što je doista opasno u ovakvoj denuncijaciji: nema „umjerenih nacionalista“ (to je za „ljevicu“ oksimoron); nacionalisti su uvijek „ekstremni“, pa je jalov posao praviti razliku između njih i „fašista“.
Zato već odavno u BiH neće nitko da se izjasni ne samo kao „desničar“ nego ni kao „nacionalista“. Ali nije to veliki uspjeh „ljevičara“ nego se radi o činjenici da se opći politički prostor i dalje, gotovo samorazumljivo, definira u matrici naslijeđenoj od prethodnog režima.
Općeprihvaćena razlika između „ljevice“ i „desnice“ kao razlika između „nacionalista“ i „antinacionalista“, tj. „fašista“ i „antifašista“, ne pripada poretku liberalne demokracije (nažalost, većina će se upitati: a što je to?).
Zaleđeni ili začarani u jednom pređašnjem političkom stanju, danas nitko javno ne problematizira važnu njegovu tekovinu: a to je dehumanizacija političkih protivnika, pa otuda i potreba nasilnog obračuna s njima.
Ostane li i dalje ovakvo opće političko stanje, svaki put kada budemo imali „ljevicu“ na vlasti ili makar dovoljno glasnu, imat ćemo pogoršanje međunacionalnih odnosa.
Takvo što preduhitriti, značilo bi, između ostalog, umjesto podjele na „ljevicu“ i „desnicu“ uvesti druge kategorije iz kojih se vidi po čemu je naše društvo „duboko podijeljeno“.
Inače se ta podjela sakriva „ideološkim prividom“ (ili, u realističkom opisu: kvazi-ratnim stanjem).
*tekst uz dozvolu autora prenosimo iz magazina Start
wpDiscuz