Drugi listopada u Tuzli se slavi kao „Dan oslobođenja“. Polažu se vijenci na spomen-obilježja na Slanoj Banji, dodjeljuju se priznanja i plakete zaslužnim građanima, u Narodnom kazalištu održavaju se svečane sjednice Gradskih vlasti – riječju, slavi se! Međutim, slavljenje toga nadnevka je civilizacijski nedopustivo, jer ono što je Tuzla svojevremeno doživjela može biti samo povod za komemoracije i sjećanje na nedužne žrtve partizanskog terora, nipošto za slavlje! Vrhunac cinizma i ponižavanja nedužnih žrtava je što su na mjestu zločina postavljene biste maršala Tita i dvanaest njegovih “heroja”. Tekst preuzimamo sa komunistickizlocini.net
Pred kraj rujna 1943. godine srpski partizani i četnici Draže Mihailovića izvršili su koordinirani napad na cijelu Sjeveroistočnu Bosnu, a glavni cilj je bio osvajanje važnog industrijskog centra – Tuzle. Iz Srbije su umarširale brojne postrojbe, (najbrojnija je bila „16. Vojvođanska divizija“ s 2700 boraca) potpomognute naravno domaćim, ponajviše majevičkim i ozrenskim četo-partizanima, posebice 15. Majevičkom udarnom brigadom, nastalom upravo te godine uglavnom od prekodrinskih dobrovoljaca i majevičkih četnika, koji su se odlučili „promijeniti stranu“. (Milovan Đilas je govorio: „Lako je šajkaču okrenuti!“) Stoga uopće nije bio preveliki problem što su, iako sada „partizani“, još mjesecima nosili četničke šajkače, jer kako sami kažu, nisu imali mogućnosti sašiti si partizanske „titovke“. (Ista brigada u svibnju 1945. sudjelovala je u masovnom pokolju zarobljenika u Teznom kod Maribora!) Na taj datum, 2. listopada 1943. godine većinom srpski partizani su zauzeli grad Soli-Tuzlu, i držali ga 40 dana, točnije do 11. studenog iste godine, čineći neviđeni teror, u duhu lenjinističko-titoističke doktrine:
„Komunistička vlast ne poznaje ni slobodu ni pravednost. Ova vladavina počiva na uništavanju i potiskivanju svake individualne volje. Bezobzirnost je naša obveza. U ispunjavanju ove obveze, neograničena brutalnost najviša je zasluga!“ (Lenjin), „Neka vam ruka ne zadrhti ni kada budete rođenoga oca klali! (Tito)
U groznoj maniri su najavili što će se dogoditi kada jednoga dana preuzmu vlast na području cijele Jugoslavije. Stotine uglednih i imućnijih Tuzlaka, svih vjeroispovijesti i staleža, bez ikakvog pravno utemeljenog razloga likvidirani su po okolnim prigradskim brdima i šikarama, a veći dio ubijen je upravo na Slanoj Banji, gdje se danas održavaju ceremonije polaganja vijenaca žrtvama fašizma! Prema sjećanju brojnih Tuzlaka, najviše ljudi je likvidirano na tada nenaseljenoj Ilinčici, brdu u neposrednoj blizini. Partizanska promidžba odmah se dala na posao, patetičnim pozivima tražili su od Tuzlaka da im se pridruže, ali prema priznanju samih „antifašista“, očekivanja su im jadno podbacila. Onda su, jasno, prešli na prislilnu mobilizaciju, što je išlo lakše, jer gradom se odmah proširila istina o onome što rade „oslobodioci“! Uspjeli su prijetnjama nagovoriti lokalne, seoske straže, nazivane „Legija“ na suradnju. Ta „suradnja“ je naravno prestala odmah nakon što su u studenom partizani istjerani iz grada, a većina novih „dragovoljaca“ i mobiliziranih Tuzlaka, ubrzo je pobjegla iz partizanskih postrojba. Kako vidimo, odbijanje suradnje s partizanima bio je dovoljan razlog da se izgubi život. Partizani su znali da neće moći dugo ostati u gradu, pa su sustavno pljačkali sve što se dalo odvući, a industrijska i rudarska postrojenja su kompletno devastirana. Rudnici soli i ugljena su tako oštećeni da je prekinuta svaka proizvodnja, i u gradu Soli, uz opću nestašicu, nastala je i nestašica – soli! Prema nekim izvorima, partizani su likvidirali preko tisuću Tuzlaka, a u dokumentu kojeg donosimo u nastavku navodi se brojka od 350 žrtava.
U okolini Tuzle nalazi se veliki broj masovnih grobišta, kako iz vremena partizanskog pogroma 1943. g., tako i pokolja koji su uslijedili nakon „konačnog oslobođenja“ krajem 1944. godine. Samo jedna masovna grobnica je do sada otvorena, i to na Gradovrhu, u ljeto 2012. godine. Otkrivena je slučajno, prigodom radova na okolišu jedne vikendice. Međutim, službenici tuzlanske Policije odnijeli su samo dva kostura, nije se išlo u javnost s tim otkrićem, i nema spoznaja da se po tome pitanju išta dalje radi!
U nastavku donosimo potresan dokument, izjavu tuzlanskog sindikalista iz Hrvatskog Radničkog Saveza, koju je izjavio pred Povjerenstvom koje je prikupljalo dokumentaciju o Bleiburškoj tragediji, objavljenoj 1963. godine na španjolskom jeziku, pod naslovom „La tragedia de Bleiburg“:
Predhodnica Bleiburške tragedije
POKOLJ 350 HRVATA U TUZLI U LISTOPADU 1943.
Gospodin N.N., istaknuti sindikalist u redovima Hrvatskog Radničkog Saveza, pružio je Odboru za istraživanje Bleiburške tragedije u Buenos Airesu potresno svjedočanstvo o pokolju Hrvata u Tuzli prvih dana mjeseca listopada 1943., kada je spomenuti bosanski grad bio prolazno zauzet po srpskim partizanima. Ovaj očevidac jezovitog prizora koji se čudom spasio, želi ostati anoniman, jer se boji represalija protiv svoje obitelji u Hrvatskoj, ali je spreman izjaviti pred bilo kojim sudom, nadleštvom ili organizmom ustanovljenim u tu svrhu.
„Krajem rujna 1943. partizani su osvojili grad Tuzlu nakon ogorčenih borba. Razorili su sva industrijska i rudarska postrojenja, srušili tornjeve i dimnjake. Odmah su uhitili preko 350 istaknutih Hrvata, toli katolika koli muslimana, i ubili ih bez istrage i predhodnog suđenja.
Komunisti su uputili patetičan poziv radnicima ovog rudarskog i industrijskog središta, da uđu u njihove redove. Na njihovo zaprepaštenje, negativni odgovor radnika bio je jednodušan. Potom su počeli silom mobilizirati. Kako se ja nisam prijavio, a odbio sam da potičem radnike da se pridruže partizanima, uhitili su me i mučili kroz 16 dana, unatoč brojnim prosvjedima i posredovanjima stanovnika i radnika Tuzle.
Zbog napredovanja hrvatskih i njemačkih odreda, partizani su se spremili da napuste grad 10. studenog 1943. Na uzmaku, odveli su nas osmoricu i jednu ženu u zatvorenom kamionu. Kad smo stigli na područje planine Majevice nedaleko Tuzle, skinuli su nas, povezali užetom po dvojicu, i odveli na mjesto strijeljanja. Bila je velika zima i puno snijega. Čuvalo nas je šestorica partizana, oboružanih do zubiju.
Na određenom mjestu jedan je Rom kopao grob za nove žrtve, no izgleda da je ispod snijega bilo grobova od prije. Emil Varadi, ravnatelj „Croatie“ u Živinicama, bio je privezan uz moju desnu ruku,i kad je vidio grobara, udario je u plač, a ovaj mu je ponudio posljednju cigaretu. Morali smo se svući, a onda su nas ponovno svezali. Naredili su nam, da kleknemo po dvojica. Varadi i ja nalazili smo se u prvome redu, iza nas bila su još tri reda. Četiri partizana zauzela su položaje iza naših leđa, s puškama namještenim za pucanje.
Na danu zapovijed odjeknula su prva četiri hitca. Moj drug Varadi jaukne i sruši se, povukavši i mene, koji nisam bio pogođen. Zatim drugi hitci. Svi su bili u agoniji i izdisali su, osim mene, zaglušenog od praska pušaka, a još i danas trpim od toga. Sav sam bio namočen još toplom krvlju mojih sunarodnjaka.
Novi nalog strijelcima, da ne pucaju više, i da se odmah vrate u Gornju Tuzlu, gdje su se koncentrirali partizani, da se povuku. Oba šefa ostadoše malko još tragajući po odijelima na hrpi, oduzimajući novac, satove, prstenje i sve dragocjene predmete koje su našli.
Dok su bili u tom poslu, hinio sam da sam mrtav i mislio što trebam raditi, ako me prvog bace u zajednički grob, jer sam se nalazio u prvom redu, i poslije me pokriju s truplima? U tom slučaju htio sam se dignuti i zamoliti ih da mi dadnu smrtni hitac, jer je prvi promašio i još sam živ. Nasreću, ona dva partizana zapovjediše Romu, koji je kopao grob, da se udalji i sljedećeg dana sahrani te bandite. Ubrzo su udarili nizbrdo, i nakon dvadesetak koraka se zaustaviše i pogledaše, dali je tko pokazivao znakove života. Kad su se udaljili, digao sam se i s lijevom rukom i zubima uspio sam razriješiti uže koje me je vezalo za Varadija. Uzeo sam moje odijelo, brzo se obukao, zaboravivši na zimski kaput, koji bi mi one noći bio dobro došao. Volja za životom bila je tako jaka, da sam preskočio jednu ogradu i šćućurio se u plastu sijena, da se stoplim i razmislim što mi je činiti. Micao sam ramenima da se uvjerim da sam još živ, a ne na drugom svijetu, no studen me je upozorila, da se nalazim na zemlji. Kojim putem krenuti? Vratiti se putem u Tuzlu, kojim uzmiču partizani, ili prijeći preko brda, izvrgavajući se opasnosti da padnem u četničke ruke? Izgledalo mi je najsigurnije spustiti se kozjim puteljkom, između brda i ceste. Izgubio sam ga u magli, i tako sam lutao cijelu noć, ne znajući kuda ni kamo,izgladnjeo, iscrpljen, okrvavljen. Na koncu sam nabasao na stog sijena, pa da počinem i stoplim se, počeo sam otvarati rupu u sijenu, kao što ranjena lisica traži sklonište. Na moju nesreću otkrili su me psi i stali lajati. Uto s minareta odjekne jutarnja molitva, znak da je svanulo. Skrio sam se u grmlje i, misleći da sam na sigurnom, začuh teške korake blizu mene. Skupio sam se i počeo brojiti: 20 partizana koji su se povlačili. Da su pogledali na lijevo, mogli su me vidjeti, no Bog me je čuvao.
Već se razdanilo i sunce je bilo visoko. Nisam znao kojim putem vratiti se u Tuzlu te sam se uputio u selo Križani. Jedan seljak na oranju me vidio, zaustavio je volove i pozove me: „Gospodine N., jeste li to Vi, za Boga, uđite u moju kuću“. Kad me je njegova žena vidjela okrvavljenog i blijedog, briznu u plač i smjesta mi skinu cipele, donijela mi presvlaku, tople vode, a malo zatim rakije i objed.
Kad sam se oprao, presvukao i malo oporavio, ispričao sam im što se je dogodilo.Seljak mi reče da me dobro pozna, jer sam mu pribavio posao u solani Simin Han. Dopratio me do Tuzle neizravnim putem, jer je na glavnoj cesti cijeli dan stražario partizan, kad su primijetili da me nema među mrtvima.“
Buenos Aires, 26. svibnja 1963.
(Iz knjige: La tragedia de Bleiburg: documentos sobre las matanzas colectivas de los Croatas en Yugoslavia comunista en 1945 )
Autor: Ladislav Tomkin/komunistickizlocini.net