Balkanse zemlje su se krajem 19. stoljeća oslobodile otomanske okupacije. Armenci su ostali zadnja kršćanska zajednica pod otomanskom okupacijom. Nitko kao zemlje koje jesu bile žrtve Otomana, nemaju toliki moralni imperativ, priznati genocid u Armeniji. Upravo stoga jer su i sami bili žrtve Otomana. Srbi, Bošnjaci, Hrvati i sami stoljetne žrtve otomanske tiranije, danas šute o ovom prvom genocidu u povijesti čovječanstva. Kao da se nikad dogodio nije. I dok se ljevica u BIH divi splitskom teatru, i predstavi koja upravo poziva na to da stvari ne gledamo samo iz vlastite pozicije, unutar BiH nema niti jednog medija koji je popratio 102-u godišnjicu ovog strašnog zločina. Čak i u samoj Turskoj, postoje turske organizacije koje govore o potrebi suočavanja s ovim događajem. I potrebi da se krivica prizna. No kod nas, u zemlji u kojoj se dogodio posljednji genocid na tlu Europe, opća šutnja. Genocid nad Armencima trajao je u više etapa, a najbrutalnija faza bila je u zaleđu prvog svjetskog rata.Armenija je raskomadana, ljudi su razapinjani. Otomanski vladar tog vremena, kazao je da za njih armensko pitanje ne postoji. I da oni moraju biti rješeni. Poprilično slična retorika onoj koju je imao Mladić kad je ušao u Srebrenicu. Stoga čudi potpuna bešćutnost dežurnih “genocid” tematičara, i njihova šutnja o Erdoganovom negiranju istog. Je li nam Erdogan toliko drag, da i BIH , zemlja koja je sama platila, velikom cijenom otomanski zulum, nema snage poslati zajedničku deklaraciju o osudi ovog čina? Ili smo mi fokusirani tek samo na sebe?
Turska i danas niječe da je to bio genocid
Sveti je Otac u 100. obljetnici tog velikog zločina predslavio misno slavlje te je sv. Grgura Nareka, armenskog monaha, pjesnika i mistika iz 10. stoljeća proglasio crkvenim naučiteljem.
Istaknuo je tada drevni kršćanski poziv armenskoga naroda kao prve nacije koja je, 301. godine, prihvatila kršćanstvo te naglasio kako su brojne kušnje i patnje koje su doživjeli u svojoj povijesti, ‘dragocjeni biser, kojim se opća Crkva ponosi’.
Navodeći zajedničku izjavu sv. Ivana Pavla II. i katolikosa Karekina II. Papa je Franjo podsjetio i na posredovanje Svete Stolice za nevine žrtve te na tajni konzistorij koji je Benedikt XV. sazvao 1915. godine, kada je potresen ustvrdio: ‘Jadni je armenski narod doveden na rub uništenja.’
Armenski je genocid započeo 24. travnja 1915. godine, masakrom Armenaca u Istanbulu. Kroz sljedećih osam godina, oko 1,5 milijuna Armenaca je ubijeno ili raseljeno. Prvi svjetski rat iskorišten je za njegovo skrivanje i zatajivanje.
– Dužnost sjećati se tih događaja ne pripada samo armenskome narodu i općoj Crkvi, već i čitavoj ljudskoj obitelji, kako bi se spriječile slične tragedije – naglasio je 2015. Papa, upozoravajući kako se svi čelnici država i međunarodnih organizacija imaju usprotiviti takvim zločinima, ‘bez povlačenja u nejasnoće ili kompromise’.
Podsjećajući na primjer sv. Grgura iz Nareka, koji je u svojim spisima izražavao volju optužiti samoga sebe za sve grijehe čovječanstva i koji je molio da njegovi progonitelji ne budu uništeni, već da se obrate, Papa je izrazio nadu da će armenski i turski narod poći putem pomirenja.
Papa je u lipnju 2016. godine pohodio Armeniju i time iskazao veliku blizinu i potporu armenskom narodu.
O Armenskom genocidu iz dokumenata Svete Stolice
Uoči mise kojom je Papa u travnju 2015. obilježio stogodišnjicu Armenskog genocida, objavljeni su novi dokumenti koji potvrđuju zauzimanje Svete Stolice za armenski narod, dok je međunarodna zajednica šutjela o zločinu protiv čovječnosti, piše Andrea Gagliarducci za National Catholic Register.
Većina dokumenata Svete Stolice iz arhiva Zbora za istočne Crkve, a isusovački časopis La Civiltà Cattolica donio je njihov sažetak. Skup dokumenata uključuje papinska pisma osmanskim sultanima, dokumente Papinskog državnog tajništva, izvještaje apostolskih poslanika, kao i pisma armenskih patrijarha, biskupa s mjesta događanja te izvještaje svjedoka.
Ovi dokumenti, prema isusovačkom časopisu La Civiltà Cattolica, ‘dokazuju da Sveta Stolica – uvijek informirana o događajima – nije ostala pasivna, već se vrlo odlučno suočila s pitanjem [Armenskog genocida].’ Benedikt XV. bio je jedini vladar ili vjerski vođa koji je prosvjedovao protiv tog velikog zločina, istaknuto je u isusovačkom časopisu.
Osim toga, Sveta je Stolica ‘pokrenula neprekidan dotok novčane pomoći i zaliha u razdoblju kad nije bilo ni jedne druge međunarodne humanitarne organizacije osim Crvenoga križa i Bliskoistočne zaklade’. Osobita se pomoć pružala siročadi, te je Sveta Stolica osnovala brojna sirotišta otvorena osobama svih religijskih uvjerenja. Armenska je siročad bila smještena i u apostolskoj palači Castel Gandolfo, u blizini Rima, piše Civiltà Cattolica.
Dokumenti također pružaju uvid zašto je međunarodna zajednica dopustila da se Genocid dogodi. Nadbiskup Augusto Bonetti, apostolski poslanik u Carigradu od 1887. do 1904. godine, ovako je sažeo stanje: Francuska i Rusija težile su očuvati ‘integritet Turske’, jer je Francuska uložila značajna sredstva u to područje, a Rusija je htjela da odnosi s Turskom budu mirni kako bi se mogla usredotočiti na Daleki istok. Prema nadbiskupu Bonettiju, Njemačka je imala interese da se nastavi rat između Grka i Turaka, dok je Engleska imala ‘važnih političkih interesa u Turskoj’.
wpDiscuz