AZU BIH: Apel o sudbini institucija kulture

Donosimo vam apel o sudbini institucija kulture koju nam je u svom priopćenju poslala Akademija znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Priopćenje prenosimo u cijelosti:
Dok se ministri kulture u Skoplju dogovaraju o uspostavljanju mreže nacionalnih muzeja jugoistočne Evrope radi intenziviranja njihove suradnje i realizacije zajedničkih projekata na regionalnom i međunarodnom nivou, Zemaljski muzej u Sarajevu već duže vrijeme ne radi, a u medijima se vodi polemika oko pitanja odgovornosti za takvo stanje.
U podjednako teškoj situaciji nalaze se gotovo sve kulturne i umjetničke institucije u našoj zemlji čiji je osnivač svojevremeno bila Skupština SR BiH. Aktualna država prihvatila je kao svoju obvezu jedino financiranje Državnog arhiva, a Županija Sarajevo preuzela je obveze prema Narodnom kazalištu i Filharmoniji kao ustanovama županijskog značaja. Zemaljski muzej, Povijesni muzej, Narodna i sveučilišna biblioteka, Umjetnička galerija BiH, Kinoteka i Biblioteka za slijepe i slabovidne osobe godinama djeluju bez financiranja, pa se danas nalaze na rubu opstanka. Drastičan je primjer upravo Zemaljski muzej, koji je tijekom prethodnih zima u nekoliko navrata obustavljao djelovanje pošto u nedostatku grijanja nisu bili ostvareni niti najosnovniji radni uvjeti, dok muzejski radnici više od godinu dana nisu primili plaće. Zbog takve situacije vrata Muzeja danas su zatvorena, a znanstveni radnici koji su u njegovim prostorima godinama stvarali duhovnu povijest ove zemlje našli su se na ulici. A riječ je o najstarijoj znanstvenoj instituciji, koja se s pravom smatra bitnim atributom bosanskohercegovačke državnosti. Naravno, ovakva sramotna situacija je u civiliziranim
državama nezamisliva.
Nad tom činjenicom moraju se duboko zamisliti politički lideri koji su dobili mandat da vode ovu zemlju, ali i oni koji su im na izborima taj mandat dali. Pokušaj da se krivcima za takvo stanje proglase uprave Muzeja i ostalih spomenutih institucija zbog njihove neprilagođenosti ekonomskim zakonitostima tržišne privrede, čak i kada bi bili više ili manje utemeljeni, ne bi mogli osloboditi državne vlasti obveze stvaranja uvjeta za njihovo djelovanje. Uostalom, kao legitimni nasljednici njihovih osnivača, te su vlasti odgovorne i za kadrovska rješenja u rukovođenju ustanovama od državnog značaja, koje nigdje u civiliziranom svijetu nisu prepuštene nekontroliranom djelovanju tržišta.
Jasno je da se u „dejtonskoj“ Bosni i Hercegovini na području kulture u najzaoštrenijem obliku ispoljavaju proturječja koja prate ovu tvorevinu od njenih početaka. Takva situacija je logična posljedica djelovanja one političke koncepcije koja se sistematski suprotstavlja svakom pokušaju da se država uspostavi u svom punom opsegu, kako bi na tome gradila argumentaciju da je, kao takva, i sama država BiH neodrživa. Simptomatično je, međutim, da i one političke opcije koje državnost BiH stavljaju u središte svojih programa ne pokazuju stvarnu zainteresiranost za rješavanje statusa kulture i njenih institucija. Je li riječ o primitivnom shvaćanju kulture kao suvišnog balasta u jednoj siromašnoj državi, ili, pak, o činjenici da nijedna od spomenutih ustanova nema niti može imati jednonacionalni etnički karakter, pa zbog toga nema ni podršku nacionalnih elita?