Prije trinaest godina napustio nas je jedan od najvećih komičara bivše Jugoslavije – Miodrag Petrović zvan Čkalja.
Posljednji velikan jugoslavenskog glumišta bio je nacionalni junak, čovjek iz naroda kojeg su ljudi jednostavno obožavali. Kako i ne bi kad im je sve brige i probleme barem na tren otjerao svojim ulogama koje su publici podarile toliko smijeha i zabave. Pamtit ćemo ga kao Paju Jaru, Gvozdena, Mitu, Blagoja, Srećka Napast, Jovanča Micića…
Iako je svojim humorom zadužio Jugoslaviju, ona mu nije vratila onako kako je zaslužilo. Legendarni Čkalja umro je u samoći i bijedi, zaboravljen od svih i više gladan nego sit, davne 2003. godine.
Posebno upečatljiv ostat će njegov govor nakon što je 2002. godine primio nagradu za životno djelo ‘Car
Konstantin’. U govoru je istaknuo da već dugo živi kao da je sahranjen.
“Hvala vam što jedem kosti“, izjavio je Čkalja i posramio zemlju u kojoj je živio.
“Da sam u Americi i da sam primio ovako veliku nagradu zahvalio bih se prvo svojoj ženi, pa djeci, rodbini, zatim producentu i redatelju. Ali, s obzirom da sam, srećom, u svojoj dragoj zemlji Srbiji , zahvaljujem se prvo svom šefu samoposluge što mi ponekad odvoji penzionersku kost, pa susjedi u baraci koja mi ostavi mlijeko, pa mom poštaru koji mi uvijek, na vrijeme, sa zakašnjenjem donese mirovinu. Da nije bilo njih, ne bi bih bio ovdje”, otkrila je tada zaboravljena ikona.
https://www.youtube.com/watch?v=exM2ljTryW4
Nitko te neće izbaciti iz moje duše!
Njegova tužna priča rastužila je Čkaljinu kolegicu Nelu Eržišnik koja je Petroviću napisala dirljivo pismo podrške koje vam prenosimo u cijelosti.
“Dragi Čkalja, pročitala sam u novinama vijest koja me se tužno dojmila: “Čkalja gladuje”. Znam da novine pretjeruju, iskrivljuju pa i lažu, ali ponekad i objave istinu, radi koje ih ljudi inače kupuju i čitaju. Svjesna svih mogućih i nemogućih interpretacija ovog pisma, ipak se odlučih da ti se javim. Ni po babi ni po djedovima, već po onoj žici-šaljivici, koja nam je od Boga podarena kao da nas je ista majka rodila.
Neću nikada zaboraviti naše susrete na snimanju dječje TV-serije “Koliko je sati”, za koju je scenarij napisao prerano preminuli pjesnik Dušan Radović, a režirao ju je Englez kojem sam zaboravila ime. Da režiju nije preuzeo Englez, možda ja nikada ne bih bila tvoja partnerica, kao što bi ti, htjela bih vjerovati, u Hrvatskoj bio moj partner, bez obzira na režiju. Ali to već spada u politiku i tebe s tim ne želim opterećivati.
Možda si čuo da sam ja devedesete ušla u politiku, ali, vjeruj mi, nikada u politikante, pa ni u političare. Moje histrionsko srce gonilo me da se svrstam u one nesvrstane koji su vapili za slobodnom Hrvatskom. I to je sve. Poprilično velika fotografija tvoja i moja, glava do glave, obje nekako nalik na tužnog harlekina, visi na zidu moje glavne sobe, na najuočljivijem mjestu, i, nemoj se naljutiti, prijatelju, uz Franju Tuđmana koji je kriv samo zato što je Hrvatskoj donio slobodu. Gotovo.
O politici više ni riječi, jer mi se ogadila, razočarala me i razočarana ću umrijeti. Odnijet ću svoj smijeh u zemlju znajući da će se i dalje smijati ptice na mome grobu. Dragi Miodraže Petroviću, je li itko od tvojih poklonika u Srbiji (ovdje nije, to znam) reagirao na tvoj S.O.S.? Ili barem napisao ovakvo pismo, jer dok ga ja pišem, oni zloćudni, a i drugi, više se ne smiju, nego ismijavaju mene “ludu” koja piše drugoj “ludi” i tješi je.
Ja tebe ne tješim, prijatelju iz našeg žalosnog zabavljačkog ceha, znajući da isto tako duboko poznaješ čovjeka u njegovoj biti, kao slabića, prevrtljivca, pohlepnika, beskičmenjaka, kao i onoga od hrabrosti, od ljudskosti i duše. No, ti se potonji na prste izbrojiti mogu, bilo gdje, bilo u koje doba, bilo koje vjere i nacionalnosti bili. Znam da se osjećaš kao i ja. Od muke sam u osamdesetoj knjigu napisala, da barem na papiru ostane nešto lijepo, a i ružno, što se događalo u “moja tri života”, kako se ta knjiga i zove.
Ne mogu pojmiti da te je tvoj narod “ostavio da gladuješ”, kako to piše u novinama, da životariš od mizerne penzije, zajedno s kćerkom i zetom, koji su oboje glumci i oboje bez posla. Mislila sam da Srbi imaju više sluha i ljubavi za svoje nekada omiljene. Ali slična sudbina stigla je i mene: bijedna mirovina dostojna sudopere! A oko mene pretili političari svih boja i vrsta. Nekoliko godina ponosa i radosti zbog slobode protutnjalo je, prijatelju moj smiješni, i zaigralo je vrzino kolo borbe za fotelje, dok narod trepće očima i pita se: Što je ovo? Našu zajedničku fotografiju sa zida velike sobe mnogobrojni su posjetnici u ovih petnaest godina svakovrsno ocjenjivali, a oni najpokvareniji zbog nje me i napadali po novinama. Uvijek sam im ponavljala, pa to činim i danas: ljude kakav je Čkalja, ovakve bogomdane umjetnike, ovakve Srbe, vi mizerije, nećete izbaciti iz moje kuće! Ni iz moje duše.
U Beograd, na skori sajam knjiga dolazi i moj nakladnik, a možda i moja knjiga. Javi im se i ako je to iz tiska istina, oni će u moje i svoje ime učiniti što treba. Jedna knjiga s posvetom te čeka svakako.
Ovo pismo mogla sam nadušak napisati, jer ti, Miodraže, nisi u onim danima osamostaljenja Hrvatske i krvave agresije na nju ponižavao, vrijeđao i napadao moju Domovinu. Sigurna sam da ti izraz lica u to vrijeme nije bio vragolast kao nekad, nego pomalo nalik na ovaj s moje fotografije, začuđen kao i moj! Ovo bi pismo htjelo izbjeći svaku “političku notu” i daleko je od nekog pokušaja umjetnog zbližavanja, kao što čine Rade Šerbedžija i njegova svita, pa i naš Vitez, bivši hrvatski ministar kulture, koji me nikada nije pitao kako živim.
Štuje te i divi ti se do smrti,
Nela”.
Bile su to riječi koje je te 2002. godine, godinu dana prije njegove smrti legendarna Nela Eržišnik uputila legendarnom Čkalji.
wpDiscuz