Potpredsjednik Federacije BiH, Milan Dunović, rekao je da ništa neće poremetiti vjekovni suživot u Sarajevu. Baš ga nešto i ne vidimo, sve ga se nejasnije i sjećamo.
Ali, Milan je tu, izabran od Bošnjaka da bude suživotan i da se pobrine da ni na jednu funkciju u Federaciji ne dođe Srbin koji nije po mjeri Bošnjaka. Nesretni Nedjeljko je potpalio crkvu u Sarajevu i dao Milanu priliku da pomene suživot i pozove se na njega. Da li u Sarajevo u turski vaklat, da li pod Austrijom, da li pod NDH ili pod Njemačkom, ili prije dvadeset i nešto godina.
Svaki put je okupator srdačno dočekan a sugrađani vješani, ubijani, protjerivani i trpani u logore. Crkva Svetog Preobraženja u Pofalićima je skrnavljena na desetine puta, valjda da se dokaže suživot. Ne znam kako je nesretni Nedjeljko došao na tu ideju, ali se ne bih čudio da je htio da dokaže svoje ne-srpstvo i da se umili čaršiji. Službenih izjava o motivu nema, ali Međuregilijsko vijeće je pričalo o suživotu. Čak i njen bivši član u svjetskoj islamističkoj šuri, pominjao je suživot. Kao i obično. Inače, o suživotu se u BiH najviše priča tamo gdje ga najmanje ima.
Suživot Bošnjaka i stranaca kulminira zadnjih mjeseci, s referendumom u RS-u. Najviša zakonska instanca u BiH, Ustavni sud, nema potrebu za sucima Srbima i Hrvatima. Stranci i Bošnjaci imaju pet glasova, Srbi i Hrvati, skupa i zajedno, tek četiri. Prosto i legalno, i, kažu, obvezujuće. Mogu donijeti odluku kakvu hoće. Da su Srbi bosanski bogumili a Hrvati Bošnjaci katolici. Srbi i Hrvati ne bi mogli ništa da urade, jer su odluke suda, kažu, obvezujuće i obvezatne, i tu nema priče. Kad bi taj isti sud odlučio da se Nova godina u BiH slavi kad i kineska, to bi također bilo obvezujuće. Dan Srpske ne smije biti 9.1. jer je tada sveti Stefan koji vrijeđa ostale naroda na nacionalnoj osnovi. Nisam siguran da se osnivačka skupština održala zbog Sveca, ali Ustavni sud, to jest stranci i Bošnjaci, znaju bolje.
Ne znam koliki je Hrvatima prag tolerancije, ali Srbima se prelila čaša. Ne vjerujem da je Milan Dunović sretan zbog toga, ali ni stranci ni čaršija s kojom su se saživili, nisu sretni. Bakir Izetbegović je mislio da je pametniji od oca a da na Srbe pritisak izvana djeluje kao na Bošnjake. Inače, niz loših procjena je doveo zemlju koja je i nastala nelegalno (nedovoljan broj birača je izišao na referendum pa su opet stranci natezali matematiku) na rub nestanka. Bošnjački lideri čak govore o ratu, iako znaju da je teško mobilizirati one koji su rat izbliza vidjeli.
Osim, možda… Pa da. Neki su spremni za rat. Sveti rat. Pa, ako je tako, onaj koji se ne boji treba da počne umirati od straha.