Kada čovjek traži nešto što mu pripada, za njega možemo reći kako je racionalan. Kada čovjek pak traži nešto što mu ne pripada, možemo ga nazvati iracionalnim. S druge strane, kada čovjek ne traži nešto što mu ni ne pripada – on je opet racionalan. No, kada netko ne traži ono što mu neupitno pripada on nije niti racionalan, niti iracionalan. On je, ako je „običan građanin“ tek nevješt i neobjašnjiv, a ako je političar koji zajedno s kolegama kroji budućnosti milijuna – onda je, da se ne lažemo, izdajica. Prestane se čovjek nadati kada vidi da nitko ne traži ono što mu pripada, dok s druge strane mnogi traže ono što im ne pripada.
_______________ piše: Marijan Knezović l marijanknezovic.com
Grof Ugolino, bogati gospodar posjeda iz Pise, prvo je pripadao Gibelinima, ali se onda se priklonio Gvelfima kako bi postao poglavar grada. Izdao je tako svoje Gibeline, a usrećio gvelfski tabor svojim dolaskom. Njega je Dante u svom antologijskom „Paklu“ naselio u deveti, najgori i najmučniji krug pakla – onaj koji je rezerviran za izdajice. Neugledni grof u to vrijeme bio je iznimka, a ne pravilo. To je jedina razlika između njega i današnjih izdajica, koji uklopljeni u svoje vlažne snove o fotelji, moći i ugledu izdaju one koji im svojim poslušnim ručicama daju glasove.
Grofovi su oduvijek voljeli Hrvate u Bosni i Hercegovini. Oni su vam, ako ste zemljoposjednik i feudalac – izvrsni kmetovi. Politički nezrela nacija ili politički razočarana nacija, ne može se sigurno ustvrditi. Istina je vjerojatno negdje između, što Hrvate u Bosni i Hercegovini čini idealnim poslušnicima koji nisu skloni kritizirati ni drugoga, a kamoli sebe. Okriviti samo političare zbog nesnosnog položaja Hrvata u BiH bilo bi u najmanju ruku nekorektno. Okriviti, ne daj Bože, medije i medijske djelatnike jer nisu uradili ili ne rade dovoljno, bilo bi neispravno. Okriviti pravnike, ekonomiste, državne službenike ili nekog četvrtog – također bi bilo neumjesno. Sve njih je proizveo upravo narod, stoga bi prvo trebali okriviti sebe kao kolektiv. Proizvodimo mi štošta novoga i drugačijega, ali naši proizvodi nemaju upute za korištenje. Za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama – Hrvati u Bosni i Hercegovini nemaju se kome obratiti.
Tako su saborske zastupnike u Hrvatskoj koji ne znaju kako je ustrojena susjedna Bosna i Hercegovina proizveli upravo hrvatski građani, odnosno narod. Novinari i televizijski voditelji u Zagrebu koji ne znaju kako graniče s državom Bosnom i Hercegovinom već misle da graniče s „Bosnom“ također su uglavnom pripadnici hrvatskog naroda. Kao i bivši predsjednici koji su o toj susjednoj državi govorili „sve najgore,“ a i sadašnji vladajući sloj čija se potpora vlastitom narodu manifestira namigivanjem i tek kojim „diplomatskim posjetom“ jadnoj, napaćenoj i nažalost susjednoj „Bosni.“ Postali smo tako trofej kojeg se u ponekom govoru može spomenuti ili s nekom našom nagradom uslikati.
Hrvati su, više ili manje, i svi oni koji u bosanskohercegovačkom parlamentu već godinama šute kao da su cijepljeni od govora i ideja. Sjećam se još kako mi je jedan bošnjački političar u parlamentu BiH rekao da mu je najlakše prepoznati Hrvata u tom zastupničkom tijelu. Kaže, odbij ove koji dižu ruke i govore te ove s bradama i ostati će Hrvati. U toj šali je bilo barem pola istine. Nesnošljiva nakupnina hipokrizije javlja se kada upravo bosanskohercegovački parlamentarci prigovaraju hrvatskim saborskim zastupnicima za šutnju, a i sami šute ondje gdje im je posao govoriti. Ponašaju se kao primitivni šovinisti koji žele da im žena kuha, čisti, pere i bude vjerna, a da njezine shopping ekspedicije financira susjed. Takav idelan susjed, za neke vjerojatno i budala, nije se rodio. Među njima postoje, naravno, i oni koji svoj posao obavljaju dostojanstveno. Njihov problem je usamljenost i potrošnost.
Kasije, Brut ili Juda nisu samo povijesni likovi, oni su i matrica po kojoj funkcioniraju svi oni koji omalovažavaju vlastiti narod svojim pasivnim istupima. Samo, navedeni trojac je izdao svoje najbliže prijatelje, a trojac na nepoznatu potenciju u Bosni i Hercegovini, a dijelom i u Hrvatskoj izdaje budućnost cijelog naroda. Onog naroda koji ih je stvorio. Svede se sve na kraju na tucet glasnih političara, tucet aktivista i tucet novinara.
Tucet, kada se sukobi s uigranim brigadama, nije suočen samo s porazom i eventualnom prilikom za revanš. On je nema, suočen je s nestankom, baš kao i Hrvati u Bosni i Hercegovini ako se ne dogodi kopernikanski obrat, priznali mi to sebi ili ne. Često se događalo kroz povijest da netko ubije kravu radi jedne šnicle. No, danas neki pokušavaju smaknuti cijelo stado kako bi pojeli zalogaj. Nekad je ispaštala krava, a danas ispašta stado. Vjerojatno će se i za deset godina u Bosni i Hercegovini govoriti o istim stvarima. Kažu nam da treba polako, taktično i smireno. Kažu kako ideje neće pobjeći. I ne lažu. Slične ideje će se javljati, slični ekscesi događati. Sve će, otprilike, biti manje ili više isto kao danas. Osim što bi se jedan već prepolovljeni narod mogao prepoloviti još jednom. U domovini bi nam u tom slučaju ostali tek oni koji imaju osobnu kartu s adresom u „Danteovom“ devetom krugu. Upravo će se oni, u tom slučaju, pozvati na Arhimeda i narediti vam da njihove krugove – ne dirate.
wpDiscuz