Nekad nisam znao imena glavonja, ovakvih i onakvih, ovih i onih, te guste mreže krvopija, ništa o njima nisam znao, nisu mi bili važni.
I nisu uopće važni.
Sve što nešto znači, i sve što mi nešto znači, izvan njihova je domašaja. Smreka pod snijegom u parku, Rožanski kukovi, Majerovo vrilo, kanjon Krupe, Prosenjak i Puča, Garyjevi i Genetovi romani (onaj usrani Google kad upišeš Genet izbaci jebenu genetiku),Shobogenzo, Čuang ceovo učenje, poezija, glazba… sve je to izvan dosega prljavih ruku i prljavih poslova krvopija.
Pa ipak sam dopustio da me uvuku u svoju mrežu, da razmišljam o njima, da im znadem imena. Dopustio sam da mi kradu vrijeme. Jedan nepoznat pisac s kraja 20. stoljeća napisao je: “Nekad smo bili bezimeni, imena stvari i mjesta ništa nam nisu značila, sve izgovoreno bilo je glazba, muziciranje…”
Vrijeme je da potražim taj osjećaj.
Alternativa je truljenje.
wpDiscuz