Pruga podsjeća na socijalizam. Zato su kolodvori pusti i zapušteni, a vlakovi rijetki i umorni. Sve što umre gomila se na nebesima. Želim postati religiozan, jer trebam jednostavnu utjehu zato što na osmrtnicama sve češće viđam poznata lica. Trebam Boga zbog tih ljudi, trebam ga zbog sebe, ne mogu prihvatiti da je baš sve prepušteno ljudima, da ovisi o njima, jer ako smo u stanju spoznati pravdu ona bi morala i postojati. Ljudi su za spoznaju sposobni ali nisu u stanju provesti ideju pravde.
Ideju slobode ne mogu ni spoznati jer ona podrazumijeva prethodnu provedbu ideje pravde. Pravda, jasno mi je odavno, ne može biti u ljudskim rukama. Zato razumijem zašto bilo tko treba Boga. Razumijem zašto ga ja trebam dok prestravljen gledam poznato i drago lice na osmrtnici zalijepljenoj na jednoj poznatoj kapiji u susjedstvu.
Kupi stav. Nađi ga u supermarketu među zaleđenim programom hrane. Gurni ga u mikrovalnu. Podgrij. Konzumiraj. Gledaj kako se naočigled gojiš i pretvaraš u vlastiti strah. Gledaj kako postaješ savršen vojnik, glup i spreman da pogine, da se rasprsne kao žaba kojoj su djeca gurnula zapaljenu petardu u usta. Odgoji istu takvu djecu. Umnažaj ih kao kineske suvenire. Ponudi ih po niskoj cijeni. Okreni ih u istom vrtuljku u kojem se tebi zamantalo. Obrni ih kao kapital. Skroji im uniformu. Odredi im koeficijent za preživljavanje. Pretvori ih u robu. Na svoju sliku i priliku. Ti si mali, sasvim mali bog.
Začešljaj kosu, obrij se, budi lijep idiot. Na ponos svojoj naciji i programu štednje. Uključi se u sustav novog ropstva. Maštaj o podijeli plijena. Uloži svoju energiju. Umri razočaran. Konačno otvorenih očiju. A mogao si toliko toga naučiti od psa kojeg si svaki dan izvodio u šetnju pustom prugom na kojoj si proveo djetinjstvo na putu od sebe ka sebi.
Ne smiješ psovati u eteru. Psovke na javnoj televiziji su zabranjene, ali je sasvim u redu da ih se prekine reklamom s polugolim ženama. Nitko se ne pita da li je normalno da se na ulicama naših gradova organiziraju vojne parade, ali nam nije normalno da na ulicama tog istog grada ugostimo paradu ponosa. Oružje da, ali šarene zastave, ples i glazba ne.
Urnebesno smiješne paradne uniforme koje nose ozbiljni, namrgođeni tipovi da, a raspjevani u šarene krpice odjeveni zajebanti ne. Dok god je tako nemamo se što čuditi. Jer lažemo sami sebe kako smo napredni. A samo su igračke promijenjene, ljudi su isti lijepi paradni idioti. Ponos svoje nacije i programa štednje. Heroji pohlepe. Uzdanice. Golgeteri. Artiljerci. Mi smo ti kojima suponižavanje i nasilje normalni, ili barem servirani kao takvi. Mi smo militantna civilizacija, vojna kultura koja često zaboravlja na tu činjenicu jer su im pažnju odvukli banalni medijski spektakli.
Uopće ne obraćamo pažnju na to da nam po ulicama idu tenkovi, nebo nad našim gradovima paraju lovci, djeca pružaju strojev korak pred uobraženim krvoločnim muškarcima obučenim u ridikulozne uniforme. To je normalno. Ponosimo se vojnom silom. Ona će nas braniti od istih jadnika poput nas. Potpuno je jasno što se događa. Bog nam pokazuje srednji prst. Pruga je pusta. Mi putujemo samotno svatko u svom automobilu. Idemo na sprovod.
lupiga.com