Četrnaestogodišnji Mahir Rakovac skočio je u smrt 14. decembra u Sarajevu. Dječak je bio žrtva vršnjačkog nasilja, a pritisak nije izdržao.
Prije nekoliko dana javnosti se putem pisma obratila dječakova majka, pismom nakon kojeg je “ustala” domaća javnost sa pitanjem – koliko još Denisa, Ammara, Mahira, koliko još slučajeva pa da se u BiH na vršnjačko nasilje adekvatno odgovori.
U našoj regionalnoj i temi jutra razgovarali smo o vršnjačkom nasilju sa Sanjom Vlaisavljević, direktorica Centra za kulturu dijaloga.
“Nema mnogo pomaka da bi se ovaj problem riješio, još od ubistva Denisa Mrnjavca. Mahir Rakovac je, nažalost, samo jedna u nizu žrtava nasilja svojih vršnjaka, koliko god ovo grubo zvučalo. Svaki dan u crnim hornikama možemo čitati o samubistvima, da su djeca pod stresom ili da je učinjeno brutalno vršnjačko nasilje”, istakla je Vlaisavljević.
Vršnjačko nasilje i maloljetničko prestupništvo je skoro identično, mišljenja je gošća Novog dana.
“Najviše tereta pada pod slovo zakona, ali i odgojno obrazovne institucije. Psiholozi i pedagozi rade sve osim brige o djeci, radeći statistike koliko učenici izostaju sa nastave i kažnjavaju učenike. Mislim da profesore treba kažnjavati, jer njihovo je da djecu obrazuju, motivišu i drže na nastavi”, rekla je Vlaisavljević.
Gošća jutarnjeg programa N1 televizije je rekla da želi vjerovati kako će nakon ove tragedije, koja nije samo tragedija ove porodice, već i grada Sarajeva pokrenuti i probuditi svijest. Ona je dodala da u školama nema tema o nenasilnoj komunikaciji, a i ako ima to obuhvaća djecu kojima te radionice nisu nužno potrebne.
Recite učenicima da nabroje pet ljudi s Farme, pet ljudi iz kriminalnog miljea i pet književnika. On će prije znati ovih prvih deset, nego pet književnika.
“Političari, oni koji sjede u poslaničkim klupama, moraju čuti glas javnosti”, poručila je Vlaisavljević.
Građani traže “Mahirov Zakon” po osnovu na “Aleksin zakon”, koji je u Srbiji prije par godina usvojen nakon tragične sudbine dječaka Alekse Jankovića, koji je također bio žrtva vršnjačkog nasilja.
Vršnjačkog nasilja u našoj zemlji je, nažalost, sve više. U 2013. godini bh. javnost je potresla brutalnost koja se desila u srednjoj mješovitoj školi u Tuzli kada su tri učenice izvele svoju školsku drugaricu ispred škole, bacile je na pod, šutirale i udarale iz sve snage.
U jednom trenutku su počele da joj sijeku i kosu. Da stvar bude gora, sve se odvijalo pred očima mnogobrojnih učenika, koji su to snimali, a videosnimak kasnije objavili i na Youtubeu.
Vlaisavljević je istakla i realiziraciju projekta “Zaustavimo nasilje”.
“Priče djece nisu bitno drugačije iz bilo kojeg dijela BiH dolaze. Često vidimo krajnji proizvod vršnjačkog nasilja, a o je najbrutalniji proizvod. Ali desetine su oblika na koje se ispoljava vršnjačko nasilje, kao što je vrijeđanje, uzimanje novca, seksualno uznemiravanje i mnogi drugi slučajevi.”
Na pitanje da li smo zakazali kao društvo direktorica Centra za kulturu dijaloga je kazala da je činjenica da smo zakazali kao društvo u mnogim segmentima.
“Najveći broj snimaka je pojavljuje na YouTubeu, što znači da veliki dio ljudi uživa u nasilju.”
Ona ne misli da je porodica najodgovornija, jer i škola mora nositi teret s obzirom da dijete veći dio dana provede u školi, a ne u kući.
Posao škole je da prati ponašanje djece.
“Televizije nemaju obrazovnog programa, zabavnog programa, ali i onog programa koji je “dosadan” ali koji će možda pozvati mladu osobu da ga pogleda. Ovo je doba digitalne tehnologije”, rekla je Vlaisavljević i dodala: “Često govorimo protiv društvenih mreža, ali to je realnost. Iako je to najveći zadatak za društvo, tu bi se mogao uvesti neki red, jer se ne može zabraniti. Zabrana neće donijeti nikakvo dobro, jer ako kući nema Facebook profil, napravit će ga na mobitelu ili kada ode kod prijatelja.”
Ukoliko roditelj primjeti da je njihovo dijete žrtva vršnjačkog nasilja potrebno je da slučaj prijave školi, poručila je direktorica Centra za kulturu Dijaloga.