Ponedjeljak, 18 studenoga, 2024

DAMIR IMAMOVIĆ Želja mi je predstaviti svijet kojeg smo na silu naučili da zaboravljamo

Vrlo
- Advertisement -

Čak i za vrijeme socijalizma konzervativni stav je bio vrlo živahan. On se sastoji u tome da se vrlo brzo zaboravlja sve što se nije uklapalo u malograđansku, nacionalnu idilu srednje struje.
Muzičar Damir Imamović autor je prve izložbe posvećene sevdahu pod nazivom „Sevdah, umjetnost slobode“, koja je nedavno otvorena u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, a možete ju pogledati do kraja decembra.
Multimedijalna postavka „Sevdah, umjetnost slobode“ prva je izložba posvećena sevdahu kao žanru, te ga predstavlja u svim njegovim segmentima: tekstovima, muzici, popularnom životu, fotografijama, razgovorima, činjenicama, ali i željama i nadanjima. Sa Damirom smo za BUKU razgovarali o izložbi, sevdahu, muzici i drugim temama.
Damire, recite nam nešto više o izložbi “Sevdah, umjetnost slobode”? Kakvi su utisci nakon otvaranja izložbe?
Izložbu sam spremao od proljeća 2015. Ona vjerovatno ne bi bila moguća bez prethodnog desetogodišnjeg rada, ali i oslanjanja na rad nekoliko vrlo vrijednih istraživača kao što su Risto Pekka Pennanen, Semir Vranić, Milan Milovanović i drugi. Organizator je Udruženje FOTON koje vodim zajedno sa Imranom Kapetanović, a cijela stvar se vjerovatno ne bi dogodila u ovom obimu da nije bilo holandske fondacije Prince Claus koja je zaista nesebično podržala našu ideju.
Veoma sam sretan i zahvalan svima koji su dolaskom na otvorenje izložbe pomogli da cijela stvar dobije super buzz u medijima. Ono što me još više raduje je da je većina pronašla vremena da dođe i nakon otvorenja i pogleda izložbu na miru. Pored fotografija Imrane Kapetanović i ilustracija Edite Gazibare, važno mi je istaći u pripremi izložbe ulogu Amera Kapetanovića, Ahmeda Burića i dizajnera Sandina Međedovića.
Sevdah i sloboda. Ima li sevdah granica ili je za njega sloboda imperativ?
Kao umjetnička forme koja veže poeziju i muziku sevdah je vezan jedino svojom tradicijom i izvedbenom kulturom. Zato mislim da ga moramo dobro propitati svaki put kad hoćemo napraviti nešto novo. Mogu se itekako raditi nove stvari u sevdahu, ali one podrazumijevaju jedno obrazovanje uha u ovom žanru. Ova izložba zaoštrava stvari oko ideje slobode: slobode sevdaha kao zanata, njegove slobode u javnom prostoru, njegove slobode da izgradi jedan vrijednosni aparat, njegove slobode da govori o ljubavi i, na kraju, da ima budućnost. Sve te teme bile bi nemoguće bez da se dotaknemo ideje slobode. Tako da vam ne znam baš da li je za sevdah sloboda imperativ, ali za nas koji o sevdahu danas govorimo – sigurno jeste.
Kad se kaže sevdah većinom se misli na tekst i muziku, ali kroz izložbu predstavljate sevdah i u njegovim drugim segmentima: popularnom životu, fotografijama, razgovorima, činjenicama, ali i željama i nadanjima. Možete li nam reći nešto više o tom segmentu sevdaha?
Kulturnu historiju BiH, ali i većine bivše Jugoslavije, gotovo bez ostatka su pisali konzervativci. Čak i za vrijeme socijalizma konzervativni stav je bio vrlo živahan. On se sastoji u tome da se vrlo brzo zaboravlja sve što se nije uklapalo u malograđansku, nacionalnu idilu srednje struje. Sve nepoćudne ideje, ponašanja, kafane, seksualnost, sve je to ostalo u zapećku i gotovo da nije nigdje zapisano. Više je postalo stvar navike, kad govorimo o sevdahu, da ospemo protiv kafane. Pri tome je malo onih koji su se ozbiljno zapitali da li je ta kafana zaista donosila samo loše toj muzici?! Npr. kafana s početka vijeka ili između dva svjetska rata bila je nešto potpuno drugačije od današnje kafane. Nekada je ona bila mjesto susreta, čitanja novina, trgovačkih dogovora, dočekivanja putnika, pa tek onda pijanstva i hvatanja konobarica za sisu. Konzervativci su nas naučili da je glavni stav naše kulture prema takvim mjestima prezir. Čak i najprogresivniji neprestano pametuju o tome kako su “kafana” ili “harmonika” upropastili stvar, ponavljajući tako nešto što su samo čuli. Moja želja je, kao što to činim u muzici koju izvodim, da i na ovoj izložbi predstavim jedan svijet kojeg smo na silu učili da zaboravljamo kako bi nam se prodala priča da u ovoj zemlji stotinama godina niko ništa drugo nije radio do išao u crkve i džamije, i sanjao o tome da komšiji zagorča život.
Koliko je važno danas zbog novih trendova, mas medija i popularne kulture sačuvati sevdah, tradicionalnu muziku sa ovih prostora?
Ne znam. Meni su bitne određene vrijednosti koje se jasno mogu iščitati iz mog muzičkog angažmana. Ja mislim da je sevdah kao muzika i tekst važan, ali mu, kao zanatu pričanja priča, ne ide vrijeme na ruku. Ipak, ima nešto od te logike usmenosti iz čega treba učiti. Pogotovo danas kada se uz sveprisustvo video-audio komunikacije sve više vraćamo dobu usmenosti: puno prije ćemo poslušati/pogledati youtube video o nečemu nego što ćemo o tome kupiti knjigu.
Rekli ste da je došlo vrijeme drugačijeg promišljanja istorije i estetike sevdaha. Možete li nam reći o čemu je riječ?
Kao prvo, mislim da je došlo vrijeme da sevdah shvatimo kao cjelovit žanr. Njega se uglavnom proučavalo kao pjesnički ili muzički fenomen, i to odvojeno. Iz perspektive izvođača, tekst i muzika spojeni su tako da moramo pokrenuti potpuno novo promišljanje odnosa između njih. Siguran sam da će onda i historija sevdaha izgledati drugačije.
Šta je ono što biste izdvojili iz izložbe kao posebno važno, a zaboravljeno i potisnuto, što bi ljudi u BiH trebali znati?
Zaista mi je teško izdvojiti bilo šta posebno. Izložba se sastoji iz pet cjelina: intima, vrijednost, zaboravljeni, ljubav i budućnost. Šta god od toga istaknem, sigurno ću pogriješiti.
Sevdah danas i prije stotinu godina. Sličnosti i razlike?
Na izložbi ćemo po prvi put u javnosti prezentirati snimke sevdaha s početka vijeka, tačnije iz 1907. i 1908. godine. Njih je načinila njemačka kuća Zonophone, kasnije Gramophone i bili su jedno vrijeme komercijalno iskorištavani. Mene je prvog zaprepastilo koliko je ono što se tada pjevalo na tekstove koje i danas pamtimo (npr. “Snijeg pade na behar na voće” ili “Na Obhođi prema Bakijama”) potpuno drugačije od onog što danas smatramo “sevdalinkama”.
Koja je Vaša omiljena sevdalinka i zašto?
Nemam omiljene pjesme. Kada ste izvođač sevdaha, pjesme dolaze u naletima, u grupama, nanizane oko tema, mekama, tekstualnih figura. Svaka pjesma vodi prema cijelom nizu drugih. Za nas koji to pjevamo, pjesme su čvorišta. One nisu nezavisne cjeline. Zato ovo pitanje pripada svijetu pop kulture i mislim da je teško primjenjivo na sevdah, koliko god da on ima i svoju pop historiju.
Možete li nam reći nešto o planovima za narednu godinu?
U aprilu mi izlazi novi CD sa mojim bendom “Sevdah Takht Damira Imamovića”, i to za jednog od najboljih svjetskih izdavača, Glitterbeat Records. CD je producirao Chris Eckman (ex-Walkabouts) i mnogo sam zadovoljan onim što smo nedavno snimili.
Razgovarala Maja Isović l byka.com 
 

- Advertisement -

14656 KOMENTARI

guest

14.7K Mišljenja
Najstariji
Najnovije Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последняя новост

Čović: Herceg Bosna je sačuvala hrvatski narod u BiH, žrtva je bila ogromna

U Mostaru je svečano obilježena 33. obljetnica osnivanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZ HB), ključnog povijesnog trenutka za očuvanje identiteta...
- Advertisement -
- Advertisement -

More Articles Like This

- Advertisement -