DAŠA DRNDIĆ: Laku noć, Croatia!

Većina današnjih čitalaca, pogotovo nažalost onih ženskih, jer žene čitaju više negoli muškarci, dakle, većina današnjih čitalaca najvećma voli površinsko (dramatično) razmazivanje stvarnosti – ljubavne romančiće. Ali takva se ljubavna stvarnost s vremenom nepogrešivo pretvara u gomilu krša i otpada, u sluzavi niz besmislenih malih pokreta, ritmičkih trzaja nalik jedva čujnom disanju, da ne kažem nagonskoj kopulaciji.

Može se govoriti ili pisati o tuđim ljubavnim vezama, to mnogi obožavaju kako bi ispunjavali svoje potrošene, memljive prostore, može se govoriti i pisati o vlastitim ljubavnim vezama koje onda drugima, a najčešće onima koji o tim ljubavnim vezama pišu, služe ili kao utjeha ili kao razonoda, a opet, kako bi se unijelo malo (neonske) svjetlosti u mrak koji nam bubnja iza očnih duplji, kao što radi onaj NorvežaninKnausgård koji je već napisao šest autobiografskih tomova (a ne pada mu na pamet stati), koje ljudi gutaju kao da već mjesecima bauljaju usred zažarene pustinje, i u kojima se sve odvija u realnom vremenu, tako polako i blijedo, jer realno vrijeme nikakvo je vrijeme, jer ne postoji.
Čitala sam neke odlomke tih Knausgårdovih budalaština, apsolutno nepodnošljivo, ako osoba koja to čita nije iznutra sva rupičasta, puna ustajalog zraka pa joj uzgajanje perverznih voajerističkih nagona služi za popunjavanje tih njegovih / njenih bušotina. Bolje bi tom Knausgårdu bilo da vodi dnevnik, iako su i dnevnici pisaca, čak i velikih pisaca, prilično narcisoidno i zapravo dosadno štivo, možda s izuzetkom onihKafkinih, Musilovih i Gombrowiczevih. (Baš nedavno pitao me je, nekako konspirativno, jedan poznati pisac, Vodiš li dnevnik? – i on, pored još nekih koje poznajem, čeka Nobelovu nagradu koju, naravno, neće dobiti, ali tko zna, danas tu nagradu dobivaju i loši pisci.) Rekoh, dnevnici pisaca dosadno su, narcisoidno štivo, jer u njemu pisci pišu uglavnom o sebi i svojim umotvorinama kako ih povijest (književnosti, premda oni računaju na onu opću, svjetsku, sveobuhvatnu povijest), kako ih povijest ne bi zaboravila, kako bi se čuvari civilizacije imali na što referirati kad njih više ne bude. Čisti omnipotentni delirij, grandomanijapar excellence.

Ljudi previše govore. Dodatno, svoje izgovorene idiotluke neumorno ponavljaju, katkada u varijantama uz skalu intonacija, katkada ujednačenim tonom i ritmom, pa se slušalac osjeća kao da ga čekićaju. Upoznaj samoga sebe, kažu, upoznaj nesamoga sebe, drugoga sebe, upoznaj kolektivnog sebe, get to know yourself, get to know your own self.

Prije neki dan jedan tip udario je čekićem u glavu svog dugogodišnjeg bliskog prijatelja jer ovaj nikako da se ugasi, mlio je i mlio, a večer je krasno započela, uz muziku, kobasice i pivo. Jučer sam na trgu čula kako neka žena kaže, Tko ste vi uopće da se, i s kojim pravom, raspitujete o mojim političkim preferencijama? Mogla je reći, Tko ste vi uopće? ili još bolje, Tko ste vi? odnosno, Tko ste?, mogla je reći i Fuck off. Postoji kamara mogućnosti za skraćenja.

Najbolje je ne izlaziti. Prije svakog izlaska sebi kažem, čepiće, ne zaboravi čepiće, onda ih zaboravim. To mi je savjetovala i jedna šmizla kad sam se međugradski vozila busom, tri sata, jer ona nikako da stane, iza mojih leđa baljezgala je u svoj mobitel od početka do kraja putovanja, pa sam je pitala, Hoćeš li prestati torokati?, a ona je rekla, U DM-u imate čepiće za uši, koštaju samo trideset kuna. Drugog jednog pitala sam, Kad ćeš se ugasiti? – rekao je, Kad mi se isprazni baterija. 

Sad su se u jeziku izgubili ‘č’, ‘ž’ i ‘š’, riječi se smekšavaju do ljigavosti, svaka druga picmilka kaže moźe i to više puta u istoj rečenici, moźe moźe, uz tupavi osmijeh pomodno śuśkajući tim izmišljenim polu-suglasnicima ź i ś. Šišanje se pretvara u śiśanje, šuma u śumu, štakor uśtakora, čaša u ćaśu, čovjek u ćovjeka – što je od svih tih degeneracija možda najprikladnija. Poput djece, ovi poluartikulirani praznorječivi infantilni oratori muljaju riječi kao da muljaju vrući krumpir, kao da su krezubi, vrte ih, gnječe, otvaraju usta iz kojih izlazi kaša, gnjecava prežvakana kaša i slijeva im se niz bradu. Ali zato kuća, postaje kuča, doviđenja – dovidženja i laku noć – laku noč, laku noć Croatia.

Ima sijaset nelogičnosti koje frcaju iz karikiranih, karikaturalno patvorenih, falš iskaza, od kojih mi se i usta i želudac skupljaju kako ne bih povraćala. Svaki put kad čujem “preselili smo tamo i tamo”, pitam se, koji su kurac preselili. Knjige? Namještaj? Snove? Pa, kad se sjednu, sjeo sam se, sjela sam se, kažu, ili ti narede, sjedni se, kao da ću se počešljati (poćeśljati), kao da će to sjedenje nešto uraditi, promijeniti na meni, kao kad se obujem, uredim ili uneredim, kao kad se preselim. Pa mi pišu, jeli bilo? dali si došla, doživjela? Tko jede, tko daje? Jel źelimo znati, kažu. Jer u njihovim glavama tako velika konfuzija burgija, toliko rovari da proždire svaku suvislu misao, svaku sliku razmazuje u brljotinu, u govna. Nepismena jedna, bahata, napuhana nacija. Onda, smeta ih, to me smeta, kažu, i pišu, to me strašno smeta, kao da im ta smetnja nešto radi, kao da je ta smetnja bol.

Na Facebooku jedna kozmetička firma reklamirala je nekakav losion, bezobrazno je upala na moju stranicu i viknula: Losion kojeg kupite vratit će vašem tijelu jedrost i svježinu. Napisala sam im da se kaže koji kupite, jer taj losion nije živ, nego samo tečan, a oni mi odmah odgovorili da njihov oglas nisam shvatila, pa su mi ga još jednom natakarili na monitor.

Možda je od svih komunikacijskih grozota koje me ovdje snalaze, najgora ona kad nekome pokušavam nešto reći. Uopće ne slušaju. Dok pričam, upadaju mi u riječ i ponavljaju da, da, da, da, to kažu uglavnom pet, a često i šest puta (u sebi brojim). Općenito, izgleda, zakoračili smo u eru bjesomučne repeticije. Kao da je ljudski mozak totalno degenerirao (možda jest), pa mu sve treba nekoliko puta reći kako bi se bar nešto u njega utisnulo.

Moje nervoze ne smanjuju se, što me čudi. Sad me nervira i šuškanje jakni koje mi hodaju za petama. Zimi, ljudi u šuškavim jaknama jako klate rukama, pa dok hodaju izbezumljeno šuškaju. Mašu rukama i ljeti, ali ljetna garderoba ne šuška kao ona zimska, pa se ljeti to šuškanje ne čuje. I nervira me udaranje ženskih potpetica o pločnik, to su jeftine cipele koje me prate, koje mi udaraju u mozak, pa stanem i pustim sve te bučne hodače, njihove šuškave jakne i njihove tvrde potpetice da prođu. Kad se nađu ispred mene uopće ih ne čujem, uopće se ne nerviram.

Da odem?

Neću.

Katkada svanu lijepe scene, od njih se odmah uspravim. Poskočim i drmnem konjak. Pored mene je tako, onomad, projurio veliki neki muškarac, jedva da mu je bilo trideset, krupan, mišićav, tetoviran, obrijane glave, pomislio bi čovjek, snagator, razbijač, izbacivač, hita on tako i prijatelju s druge strane ulice dovikuje, Kasnije, moram piškiti, strašno mi se piški. Kakva nježnost, gotovo poetska. Onda se sjetim male Dolores iz onog groznog vrtića hrvatsko-američkog prijateljstva, koja bi viknula, moram pišat! a ja bih se stresla. Zato sebi kažem, vanjština je katkada varljiva, naprosto da bih obuzdala ove svoje negativne strasti.

Lijepo je i kad svratim na moju malu tržnicu iza ugla, svu nekako skvrčenu, poleglu, uleglu među oronule i mračne austrougarske petokatnice bez lifta i grijanja. Na toj mojoj tržnici nalazi se kafić pod tendom, pa svaki put sjednem (iako je moj kućni espresso bolji), jer tu dolazi neki siromašan, pohaban svijet noseći poluprazne vrećice povrća ili voća kupljenog na sniženju i začudo, njihov me govor uopće ne iritira, iako je taj govor skroz hrapav i štucav, često preglasan, pa me podsjeća na pse lutalice, koje obožavam, za razliku od onih pasa s rodoslovom koji su mi odbojni, onako ušminkani a degenerirani.

Obožavam croissante. Danas ih ovdje ima prvoklasnih, kad sam prije dvadeset i kusur godina doputovala, nisu bili prvoklasni nego gusti i teški i gnjecavi. Ponekad se spustim u centar i u jednoj bočnoj uličici sjedim na terasi, popijem kratak espresso i naručim dva topla croissanta. Tišina je svud naokolo, ona ranojutarnja, ljekovita tišina koja istovremeno razbuđuje i uspavljuje. Tada, jedino tada, čujem more, jer nitko ga ni svojim kriještanjem ni svojom besmislenom dernjavom ni histeričnim krivudavim koracima ne tjera na povlačenje (kao što tjera i mene), i more se izvlači iz svog pokrova i prelijeva u grad. Jedino tada more ne šuti.
Nestaje moja astma, dišem duboko i ravnomjerno, a za kavanski stolić odnekud, iz neke memljive, potrošene prošlosti, sjedaju mi davna buđenja udvoje, uz Seinu, kad je nakon ljubavnih zagrljaja i besmislenih šaputanja za mir dovoljan doticaj, i u tom bezglasju mi se gledamo, moje proteklo vrijeme i ja, i pitamo se što se to dogodilo da od nas ostade sve sami škart. Onda se trgnem i sebi kažem, kakva glupa bolećivost, kakav plitak patetično dirljiv zanos. I odšepesam u svoj brlog.