Ne znam je li neki ili neka od vas došao ili došla na ideju naprosto nestati. Ignorirati sve, osamiti se i zatvoriti. Ne odgovarati na mejlove, ignorirati telefon, ne družiti se. Mislio sam da se to meni ne može dogoditi, da poželim takvo što. Vidio sam nekada moćne i utjecajne ljude koji su svoj radijus kretanja sveli na dvadesetak koraka, do prve pečenjare ili tržnog centra. Pitao sam se kako sami sa sobom provedu dan a da ne polude. Nedavno sam im, priznajem, počeo zavidjeti na tom fetalnom načinu života, na njihovoj neranjivosti u njihovoj samoći. Kad je to kolektivna dijagnoza društva, onda to više nije pojedinačna dijagnoza.
Veselin Gatalo l Pogled.ba
Možda jednom pronađu lijek za psihosomatske smetnje, nauče organizam da ne registrira bol izazvanu nečijim bolom. Pokušaj osame je neuspio, vidim da mi nedostaju ljudi. Volim ih, samo mi je žao što ništa ne mogu promijeniti i nikako ne mogu pomoći. To je gore nego ne htjeti pomoći ili nešto promijeniti. Valjda sam htio doći u stadij kad to doista ne mogu i znam da ne mogu, kad već hoću a ne mogu…
Čak i ovako, nakon polumjesečne samoizolacije, čini mi se da ponovno učim kako se ophoditi s ljudima. Neki koje sam ignorirao, možda mene nastave ignorirati. S punim pravom. Ne moraju svi pratiti moje pokušaje društvenog suicida.
Buđenje iz svijeta kakav poznajemo, sličan je tom osjećaju. Hoćemo li, nakon buđenja iz snova 20. stoljeća, opet pronaći sebe? Dvadeseto stoljeće ostavilo je pospani trag na licima ispod kojih su marke „La costa“, „Prada“, „Gucci“ i brandovi – simboli društva baziranog na svijesti koja nestaje skupa s američkim snom.
Oni koji se prvi probude, najgore će proći. Kolumnist Jutarnjeg lista izgubio je posao zato što je pisao o europskom buđenju iz američkog sna. Buđenja su opasna. Solženjicin je u gulazima Rusije okajavao svoje buđenje iz sovjetskog sna. Američki san nikad nije uspio usnuti, nije više htio sanjati. Nijednu američku nagradu, premda je izbjegao u tu istu Ameriku, nije htio primiti. Ni ruske nagrade nije htio ni od Gorbačova ni od Jeljcina. Kad nekoga mučno budite iz sna, ne želi više ni zaspati ni sanjati. Nobelovu nagradu, kanda, nije ni primijetio. Nije to bio njegov san. Od Putina je primio nagradu, davno, valjda je osjetio da je došao kraj snova, da je Vladimir Putin stvarniji od onih prije njega.
Ipak, sanjati treba. Nekad san postane stvarnost, nekad od stvarnosti ostane samo san. U stvarnosti se ljudi razbolijevaju i umiru, u snovima ozdrave i uskrsnu. Pobjeći od ljudi ne znači pobjeći od noćnih mora i snova. Ljudi su tu negdje, gledaju našu sebičnost i pokušaje bijega. Pravo im budi ako sude i osuđuju, imaju pravo. Pobjeći se ne može. A svi ćemo jednog dana ionako pobjeći iz ovog svijeta. Neki od nas na javi a neki usred nekog nedosanjanog sna.
wpDiscuz