Poznato nam je svima da je The Professor from the USA Ivo Banac, nekadašnji drug Ivice Račana (pokoj mu duši), pomalo ljigav profesor. Baš ono plaho. Banac je lik koji se kofol kuži u sve, pa tako i u “ove prostore”. Da, ekstra se kuži, zna da se ovdje može lako preskakat iz jedne u drugu stranu. Tako je The Professor from the USA jednom pljuvao (čitaj: kakio!) po predsjedniku dr. Franji Tuđmanu.
U doba kad su likovi poput Parage uzdizali Ustašluk i stvorili de facto državu u državi, kad je RH bila pod medijskom blokadom, pod embargom, dok se srpska vojska premještala iz sela u sela s krvavom čakijom, Banac je o Tuđmanu govorio kao fašisti, autokratu, prepreci, i slično. Pisao je raznim Ambasadama (kao Žbalička) da se zaustavi Tuđman i puste pravaši.
Voli Banac pravaše. Baš ono… Pali se na njih. Podržavo je pravaše u BiH za vrijeme Platforme. Sjetimo se samo kako nije htio prihvatiti i priznati da je Komšić bio nelegitiman predstavnik bh. Hrvata! The Professor zna! Plaši nas danas jugokomunizmom i velikosrpstvom. Proučio je Banac i Memorandum II. Ali, izgleda, nije čuo za onaj pravi Memorandum iz 1986! Njega se nije bojao, ali ga se boji 2015!
Tako se, nagrađeni The Professor from the USA Banac from Sarajevo danas ulizuje Tomici. On je tatica, nekad je to bio Mesić. Jel on to želi potvrditi onu liniju, u koju mnogi sumnjaju, Mesić-Tomica? Hoće li se Tomislav Karamarko ograditi od Banca i odbaciti ga, posebno kad su u pitanju bh. Hrvati, ili će ga slušati i nagraditi nekim savjetničkim mjestom?
Hrabri Kabanac je čovjek od riječi… Prosudite sami:
O HDZ-u nekad:
“Kako smatram da je najminimalniji preduvjet za hrvatsku budućnost upravo nestajanje HDZ-a, mogu se samo nadati da će sve stranke osim HDZ-a biti i ostati posve ‘nedržavotvorne’, štoviše, da će se čuvati hadezeovskih krtica u svojim redovima.” (1997.)
“Ja sam za svaku protuhadezeovsku koaliciju, u prvom redu onu između liberala i seljaka, ali i protiv svake formule koja bi amnestirala čak i ‘dobre’ hadezeovce, kojih uostalom nema.” (1997.)
“Velika bi greška bila amnestirati korupcionaše i lopove iz tzv. tehnomanadžerske frakcije HDZ-a. To su vampiri koji su se napili hrvatske krvi, banditi koji su prodavali naftu i oružje Karadžiću dok su djeca sirotinje umirala na ratištima, gulikože koji su na ulicu bacili bezbroj hrvatskih radnika.” (1997.)
O HDZ-u danas:
“Optužnica protiv HDZ-a bila je apsurdna, da vam odmah kažem, ne razumijem kako je moguće optužiti kolektiv. To je kao da optužite Akademiju ili Sveučilište, postoji netko tko je nešto napravio ili nije, krivnja je individualna.” (Direktno.hr)
“Ali ne može se tvrditi što je jedna od ključnih patki SDP-a, da je HDZ neka razbojnička stranka, a oni su čisti kao ljiljan. To nije točno. Teško je reći na što bi spali kada bi se stvari izvagale.” (Direktno.hr)
“Sadašnja vlast se u svojoj potpunoj neuspješnosti vadi na HDZ i svjetsku krizu. Kažu da je HDZ opljačkao, poručuju ‘nismo baš nekakvi, ali, vjerujte, HDZ je gori’. Riječ je o demagogiji.” (24sata)
O Franji Tuđmanu nekad:
“Tuđman je glavna prepreka bilo kakvom poboljšanju. To još ne znači da ga se ne može ukrotiti.” (1994.)
“Logika tuđmanizma ima svoj tijek. Pokazalo se da je opjevani zapovjednik Puma, koji je hrvatski stijeg podigao na kninsku tvrđavu, tek običan nasilnik, pa obljetnicu Oluje provodi u državnim uzama. Stoga nije potrebno tražiti nove dokaze kako je državna politika od Oluje do danas osramotila sva naša domoljubna očekivanja. Sve je to bjelodano. No, ako nas Tuđman i njegova politika uopće ne iznenađuju, moramo i ovom zgodom pribilježiti osjećaj strepnje u pogledu stanja hrvatskog društva. Pljačke i ubojstva što su se umnožila poslije Oluje, dio su degradiranja cijelog našeg prostora, miniranjima kuća i ubojstvima u bivšoj Krajini legalizirana su ubojstva usred Splita i Zagreba.” (1997.)
“Njemu treba pružiti posve otvoreni otpor. Treba zauzeti prostor na kojemu je on već nelegitiman. No, to je još uvijek teško učiniti u ozračju jednoga konsenzualnog iluzionizma i nadmoći onih utjecaja koji su formirali i Tuđmana. Tko može dokazati da je Tuđman neznalica kad su se njegove žrtve jagmile da ga uguraju u Akademiju?” (1999.)
“Ideologija apsolutnog jedinstva, koju je Tuđman koristio da bi vladao autokratski, nikada zapravo nije ni bila recept za pozitivne promjene.” (2000.)
“Ovaj naoko mali ustupak žrtvama Tuđmanove vlasti vrlo je važan korak za HDZ.” (2002.)
O Franji Tuđmanu danas:
“Hrvatska je, u smislu da je nezavisna zemlja, sigurno na tragu onoga što je Tuđman zacrtao. Ono što je važno jest da je on doista bio za hrvatsku nezavisnost.” (Glas Slavonije)
“Nakon svih političkih sukoba i strasti iz 1990-ih, Tuđman mi se danas čini sve više apstraktnim. Kako tvrditi da je bio autoritaran i da se protivio izbornim rezultatima kad danas oni koji su ga zbog toga optuživali traže ostavku zagrebačkog gradonačelnika? Kako tvrditi da je njegov model privatizacije bio kriminalan, kad se među onima koji tako govore još nije našao nitko tko bi vratio bagatelno otkupljen stan? Tuđmanov lik sve više prikriva povijesna magla, onaj veliki relativizator koji će stvoriti još nepoznata tumačenja Tuđmanova razdoblja, relevantnija za neka buduća vremena.” (Kolo, časopis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu).
O Anti Gotovini nekad:
“A sv. Ante Gotovina? Nećemo reći što ćemo s tim vrućim krumpirom iz vremena kad baš i nismo pazili tko nam vodi vojsku.” (2003.)
“Slučaj Gotovina dosadio je i Bogu i čovjeku ne zato što je heroja pariških draguljarnica i južnoameričkih drogaških kanala teško uhititi, nego zato što nam hrvatske vlasti, stare i nove, neuspjeh u tom neizbježnom zadatku opetovano serviraju kao nešto posve normalno i unaprijed prihvatljivo… Zato je pravo pitanje zašto hrvatska policija i tajne službe ne mogu privesti Gotovinu. Jesu li loše opskrbljene? Možda nemaju podataka o Gotovininim prijateljima, članovima obitelji? Možda su nesposobne? Ili možda neće? Bit će najprije ovo posljednje. Ako je tako, ima i tomu lijeka. Vlada ih može osposobiti za tu dužnost – provjerom i čišćenjem od Gotovininih jataka.” (2004.)
“Jer dok samo rijetki čitatelji Ferala, Le Mondea (ili Vjesnika!), znaju da je Gotovina bio tek običan kriminalac, u javnosti ne može zaživjeti ono drugo pravo pitanje: kako je takav jedan egzemplar mogao ući u HV i na čiji se poticaj to uopće dogodilo? Haaški poučak je da rat nije isprika. Nekomu je trebalo da upravo takvi tipovi postanu mjerodavni u našoj obrani. To je ključni podatak o Domovinskom ratu, koji je legitimirao – što god o tomu Gotovina subjektivno mislio – upravo vlast ‘najnovije klase’. Ali o tomu
građani moraju dobiti uvjerljive podatke i to ne putem nekog tajnog govora na XX. kongresu HDZ-a.” (2004.)
O Anti Gotovini danas:
“Oslobođenje Gotovine i Markača poraz je za jugoslavensku ljevicu.” (matica.hr)
O Oluji nekad:
“Uostalom, odgovornost i planski aspekt operacije jasni su i iz činjenice da su zločine počinili pripadnici biranih postrojbi. Kako je moguće da se stječe dojam kako su dvije sasvim različite hrvatske vojske djelovale u sektorima Jug i Sjever?” (1999.)
“Ako su Bljesak i Oluja bili isključivo obrambene operacije, onda su likvidacije i pljačke nužno marginalne pojave. Ne moramo biti vojni stratezi da bismo shvatili kako to uopće nisu bile slučajne pojave. Takvih slučajnosti u ratu i ne može biti, ako je riječ o djelatnosti redovne vojne strukture, na čemu se obično inzistira kad se govori o Bljesku i Oluji. Apologeti zločina zato i falsificiraju učinke planiranog terora, koji je bio u funkciji ‘etničkog čišćenja’.” (2000.)
“Zdravko Tomac veli (Vjesnik, 28. srpnja) da zločini počinjeni u Oluji ‘nisu planirani s ciljem etničkog čišćenja, nego su eksces’. (U ušima mi još zvoni apologetska izjava Slavka Komara da je Bleiburg bio eksces.) U povijesti, međutim, masovnih ekscesa nema. Postoje samo vrlo određeni rezultati vrlo određenih politika.” (2001.)
O Oluji danas:
“Obljetnica Oluje u njezinim raznim podnaslovima kristalno je jasna, bez obzira je li to Dan domovinske zahvalnosti, Dan pobjede ili Dan hrvatskih branitelja. Peti kolovoza ne zahtijeva nikakvo dodatno tumačenje. On živi u svijesti naroda kao obljetnica okončanja najopasnije prijetnje hrvatskom teritorijalnom integritetu nakon skoro osam desetljeća jugoslavenskih presizanja.” (Jutarnji list)
“Zato je za Hrvate i sve one koji su dio hrvatske političke nacije Oluja neupitno postignuće; bez obzira hoće li slavlje Oluje uprskati megalomanija pojedinih hrvatskih lidera ili stranaka, kao što se dogodilo upravo ove godine.” (Jutarnji list)
“Dio povučenih 125.000 hrvatskih Srba (upola manje od 250.000, broja kojim se danas barata) naseljen je u Srbiji i na Kosovu, gdje se kod Dečana gradio cijeli jedan ‘settlement’. Unatoč tome, Srbija do nedavno nije ustrajala na kriminalizaciji Oluje.” (Jutarnji list)
“Za onu ljevicu koja nije odustala od jugoslavenskog projekta, kriminaliziranje Oluje politički je obvezatno… Ljevica koja nije odustala od Jugoslavije i zavjetovana je povijesnom jugokomunističkom pokretu, oslobođenje okupiranih hrvatskih prostora u operaciji Oluja nužno vidi kao svoj poraz.” (matica.hr)
O Dariju Kordiću prije pravomoćne presude za ratni zločin:
“Naravno da će suđenje Dariju Kordiću tek razotkriti sve aspekte lanca kontrole nad lokalnim izvršiteljima Tuđmanove bosanske politike.” (1999.)
O Dariju Kordiću nakon što je odslužio kaznu zbog ratnih zločina:
“Čak i da Kordić nije kriv o čemu postoje i neke informacije, ali Kordić nije izrazio sućut onima koji su stradali u Ahmićima.” (na promociji knjige “Bogozaborav – Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve” dominikanca Frane Prcele u Splitu).
O Stjepanu Mesiću nekad:
“Stipe Mesić demistificirao je jedan ‘smrtno ozbiljni’ politički model, koji od Augustinčićeva mrkog i pognutog Tita, s rukama iza leđa, do još neubrončanog Tuđmana, izigrava Rodinova ‘Mislioca’, ne naravno au naturel, nego u šinjelu. Jer misliti velike misli, onako kako to radi Budiša, znači biti u grču. To je ona ‘politička težina’ koja po politički izuzetno lakim ljudima nedostaje Mesiću. Nedostaje mu postolje za brončanu laž.”
O Stjepanu Mesiću u zadnjem broju Jutarnjeg lista:
“Milanović se u zadnji čas maknuo od ‘soft jugonacionalizma’ – ključne sastavnice Mesićeve i Josipovićeve politike kontinuiteta, koja je Hrvatsku postojano vezivala uz komunističku Jugoslaviju.”
poskok.info
wpDiscuz