Tišina. Bol. Nijemost. Riječi su jeftine i prazne. Bile su takve još prije dvadeset godina, a danas imaju cijenu jeftine robe. Da li se o boli, nepreboli može glasno govoriti? Da li se možemo svrstavati u one koji govore i ne govore. Šta donosi glasan govor? Vraća mrtve u žive? Da li se išta može reći što će biti mjerljivo? Čime? Možda ljudskim životima? Kostima novorođenčadi? Kostima rasutim po raznim jamama? Da li je danas ijedan živi čovjek dovoljno dobar da govori o patnji paćenika? U ime patnje paćenika? Da li ijedan čovjek ima taj kredibilitet? Da li su dobri oni koji govore, a zli oni koji šute? Ljudi u plitkoći svojih razmišljanja uistinu vjeruju da je razlika između dobrih i zlih u govoru. Govor je privilegija ponekih. Pojedinih. Majki, djece, braće i sestara. Svaki drugi govor, govor koji je čin razlikovanja od onih koji šute, je artikl koji se prodaje. Empatija. Da li se ona publicira? Da li se njome manipulira? Da li se njome licitira? Da li treba provjeravati stupanj empatije? Tko će provjeravati? Policajci za moral? Možda.
________piše: Sanja Vlaisavljević l poskok.info
Ali kako će oživjeti mrtve? Kako će vratiti djecu majkama? Oni koji vjeruju da dobri govore, a zli šute su ubojice. Ubojice empatije. Oni je urušavaju u njenoj suštini. Bol i patnja su čista nijemost. Bez ostatka koji se dijeli. Kojim se raspolaže. Za provjeravanje podobnosti. Gledala sam na hladnom i mračnom zidu prizore. Stravične. Bilo nas je stotinu. Sve riječi koje sam do tada znala sam pozaboravljala. Govoru nije bilo mjesta. Tišina je odjekivala hladnim, mračnim zidovima. Bio je samo mimohod. Mokar od suza. Onda nas je zabljesnulo svjetlo. Čaroban i sunčan dan. Ljetni. Pun života u beživotnosti. Sunčan. Okupan toplinom i ljubavlju. Nakon svjetla, bjelilo. Ogromno, nepregledno bjelilo. Jedno i isto. Na lijevoj. Na desnoj strani. Ispred. Svukuda. Stopilo se u jednu boju i jedan oblik. Nikoga nije bilo da ljudskim narušava vječno. Godišta.1992. 1994. 1995, 1986. 1974. 1955. 1943… Brojevi su govorili sami od sebe. Nikoga nije bilo da ih opominje i ispravlja. Šumili su brojevi prekrivajući bjelinu. Nizali se. Nikoga nije bilo da im govori kako da šume. A njihov šum je bio grlat i jasan. Glasniji od svih riječi živa čovjeka.
Govoriti o neizrecivom je bogohuljenje. Da je izrecivo, bilo bi ljudsko. Ne bi bilo pod svodom vječnosti. Ne bi se opiralo svakom ljudskom obličju. Tijela u ljudskom obličju ne poznaju neizrecivo. Za njih je sve, ama baš sve, izrecivo. U tome je suštinska razlika. Ljudi mogu sve. Izrecivo činiti neizrecivim. Glasne govore pretvarati u nijemost. Nijemošću govoriti više od grlatih recitatora. Praznih naratora. Ali vječnost ne mogu uhvatiti i njome manipulirati. Vječnost je tamo gdje nema dućana, pijaca i trgovine. Ona je s onu stranu ljudskoga. Neka tamo i ostane. Dosezati vječnost iz kaljuže prolaznog znači prljati je. A ona je čista i netaknuta.
Tišina u danima najburnijih govora je najbliža vječnosti. Pustimo je da odjekuje njome.
wpDiscuz