TONINO PICULA ‘Nisam još odlučio hoću li u novu bitku s Milanovićem’

Tonino Picula rođen je u Malom Lošinju, školovan u Šibeniku, diplomirao u Zagrebu, bio ministar vanjskih poslova u Račanovoj Vladi. Već godinama je zastupnik Hrvatske u Europskom parlamentu. Sociolog je po struci. Gospodin bez afera. Živi u Bruxellesu i Zagrebu. Sa suprugom Marijanom ima šestogodišnju kćerkicu Petru.

Član je Socijaldemokratske partije. Na stranačkim izborima prije osam godina bio je kandidat za predsjednika stranke. Pobijedio je gospodin Zoran Milanović. U Europskom parlamentu ističe se lucidnim prijedlozima i govorima. Svakih petnaestak dana je u Zagrebu, dostupan građanima u svom uredu na Zrinjevcu…

U Bruxellesu ste naš – pučki tribun…

– Predstavljam hrvatske interese, široko shvaćene, u sučeljavanju s interesima iz drugih država članica EU. Zaista, u mnogome postajem pučki tribun u Europskom parlamentu. Puno mi je u tome pomogla važna karika koja se mi dogodila između dužnosti ministra, gdje smo vi i ja zajedno radili, i – zastupnika: bio sam gradonačelnik Velike Gorice. To držim gotovo najsloženijim poslom koji sam radio u politici. Kad si gradonačelnik moraš odmah reagirati, nemaš ‘buffera’, osobno si između problema i rješenja. Od najobičnije rupe u asfaltu glavne ulice do mnogo težih boljki lokalne administracije. To mi je bila sjajna škola. Kao ministar pripremaš neki međudržavni ugovor deset godina, a i ne moraš ga na kraju ni potpisati. Rupu na cesti u Velikoj Gorici jednostavno moraš odmah srediti. Jako mi je drago što sam u svom Šibeniku i u svojoj Velikoj Gorici dobio najveći broj preferencijalnih glasova na oba izbora za Europski parlament…

Kako vidite Hrvatsku iz daljine od 1355 kilometara?

– Hrvatsku, naravno, doživljavam racionalno i emocionalno. Imam snažan emocionalni odnos, ali nastojim ju analizirati racionalno, kao sociolog i političar. Moram priznati da nisam zadovoljan ni s jednim ni s drugim pristupom. Nakon četvrt stoljeća postojanja suverene i samostalne hrvatske države zaslužili smo osjećati se u njoj puno zadovoljnijim nego što to sada jesmo. Ali moram vam reći da je jako važna činjenica što smo u Europskoj uniji. Ona nam pruža alat i instrumente da izmijenimo na bolje te naše arhaizme i neriješene unutarnje probleme.

Vidite li nove ljude?

– Nadam se da će tu uskoro stasati neka nova generacija koja neće biti preopterećena ratom i raspadom kao što su to sadašnje generacije, bez obzira na to je li riječ o političarima koji upravljaju događajima ili onima koji nas ocjenjuju – građanima na izborima. Ta ‘nova djeca’ imaju danas tek oko deset godina. Oni rastu kao građani Europske unije, putuju bez putovnica Europom, na ‘ti’ su s IT tehnologijom. Znat će kombinirati nova, bolja rješenja. Treba proći barem još jedno desetljeće pa će naša nova djeca uspjeti realizirati svoje vrline i potencijale.

Samo deset godina…

– Da, mislim da sam optimist s razlogom.

Želim vam vjerovati, no mi imamo premalen broj visokoobrazovanih ljudi…

– Svakako, od te točke sve kreće. Bez potpuno drukčijeg odnosa prema obrazovanju, prema učenicima i studentima, školama i fakultetima, učiteljima i profesorima, ne možemo očekivati ni socijalne ni gospodarske ni političke promjene. Ni napredak.

Je li lakši zadatak biti na vlasti ili u oporbi? Imate oba ta iskustva…

– Jednom je neki Englez rekao kako je najbolji posao na svijetu – biti oporba u demokratskom sustavu. Pravi ukupan dojam o nekoj zemlji stječe se kad se procijeni kvaliteta vlasti, ali i kvaliteta oporbe. Ne znam što je lošije: otići s vlasti, a ne realizirati dobar program ili doći na vlast bez ikakvog programa…

Sada u Hrvatskoj imamo 147 stranaka… a samo dvije se, zapravo, bore za vlast… Usput, postoje jaka previranja unutar njih samih, SDP-a i HDZ-a…

– Kod nas je to zanimljivije nego u drugim državama. Očito, Hrvatska je jedina tranzicijska zemlja koja od 1990-te godine ima faktički cementirano dvovlašće. Političke stranke sa strane ili pak pojedinci rijetko uspijevaju. Naša politička scena je izrazito statična. A, ukoliko nema dinamike na međustranačkoj pozornici, onda se ta dinamika seli u – stranke. Događanja unutar HDZ-a i SDP-a postaju zanimljivija negoli naša ukupna politička scena od čak 147 stranaka! To jest fenomen.

Prije osam godina bili ste kandidat za predsjednika SDP-a… Hoćete li opet u borbu za šefa stranke?

– Prije osam godina bio sam predsjednik Glavnog odbora stranke, uz to gradonačelnik Velike Gorice i tada, pa sve do sada, jedini SDP-ov ministar vanjskih poslova. Doživljavao sam SDP kao svoju ‘matičnu kuću’ koju moram pokušati popravljati, obogatiti i otvarati. Nakon, meni stresnog, odlaska Ivice Račana, svog političkog mentora zbog kojega sam se aktivirao 1990. u politici – donio sam brzu odluku: moram se kandidirati. Drago mi je što sam to napravio. Bila je to 2007. godina. Jesam li sada jači? Iskusniji svakako. Sada radim posao koji obvezuje na specifičan način. Zato će svaka moja buduća politička odluka biti usko vezana uz procjenu koliko će to utjecati na dužnost na koju me izravno izabralo 135.000 ljudi – i to dva puta zaredom. Ali, sada još nije vrijeme otvarati te teme kad očekujemo da, prije svega, birači uskoro kažu što misle o učinku sadašnje stranke na vlasti, moje stranke.

Smatrate li da SDP ili HDZ mogu, samo sa svojim članovima, sastaviti kompetentnu Vladu? Treba tehnička Vlada?

– Je li situacija doista toliko loša? Ako i jest, još ne postoji masovan zahtjev javnosti u tom pravcu. Međutim, možda će uskoro okolnosti sastaviti hrvatsku Vladu koja će morati riješiti očite probleme što ih stranačke koalicijske vlade ne uspijevaju svladati ili ih jako teško svladavaju…

Predizborno vrijeme je već započelo…

– Meni se čini da ovo predizborno vrijeme, s obzirom na snagu sučeljavanja, čak nadilazi oštrinu rutinskih političkih kampanja. Stoga mislim da nije moguće sastaviti koalicijsku vladu HDZ-a i SDP-a – pod sadašnjim uvjetima. Stranke se udaljavaju jedna od druge umjesto da ih priroda problema s kojima se politička zajednica susreće – približava. Te razlike mogu biti osobne, jasno, a mogu biti i šire interesne. Moj izravan odgovor na vaše prethodno pitanje je: siguran sam da ima vrlo sposobnih i kompetentnih ljudi i u SDP-u i u HDZ-u. Ključno je – kako se strankama upravlja? Osnovni politički ‘timbar’ daju čelni ljudi stranaka.

Spomenuli ste interesne razlike. U bitnim ciljevima ne bi ih smjelo biti…

– Pravo je pitanje: koliko su političke stranke danas povezane s ‘tvrdom’ realnošću ili egzistiraju kao neki ‘duh iznad voda’? Mislim da se u Europi događa velika tranzicija i ‘resetiranje’ političkih stranaka. Vrijeme afirmira neke nove političke opcije. Vidimo to u Škotskoj, Grčkoj, Španjolskoj, ali to ne znači da je vrijeme klasičnih političkih stranaka, konzervativnih i socijaldemokratskih – gotovo. Eto, britanski je premijer Cameron, vodeći jednu staru tradicionalnu političku organizaciju, zabilježio uvjerljivu pobjedu. Hrvatska ne može biti promatrana izvan tog europskog konteksta.

Što ustvari žele naši branitelji?

– Ovi koji su se smjestili u šator pa organiziraju političke izlete po Zagrebu su tipična ‘veto skupina’. Dok se zemlja suočavala s materijalnim razaranjem zbog vanjske agresije, dogodilo se i unutarnje razaranje u obliku pretvorbe i privatizacije, a što je bilo politički programirano. Radi se o manifestiranju novih društvenih pozicija ovisno o tome gdje se tko našao u poratnom periodu. Uvijek je HDZ, neovisno kao vlast ili oporba, kad bi posumnjao da ne može proći na izborima – posezao za dodatnim legitimacijskim alatima: to su ili Crkva ili branitelji. Rijetki su oni iz krila Crkve, kao i oni iz braniteljskih udruga koji su se oduprli takvom zovu politike. Kao i u socijalizmu kada je postojao pakt između partije i radničke klase uz obećanje: mi vam dajemo neotuđivo pravo na stalno radno mjesto do penzije, vikendicu i socijalne benefite, a vi nama političku identifikaciju – tako su uspostavljeni i neki slični ‘društveni ugovori’ u demokratskoj i samostalnoj Hrvatskoj. Članica smo Europske unije u koju smo ušli s nekim ‘madežima’ i s nekim našim kroničnim bolestima. To sve, ipak, nije bilo presudno da ne dobijemo ‘zeleni pečat’ za članstvo. No, sad su te ‘bolesti’ ozbiljna prepreka za pozitivno reformiranje društva. Imamo našu surovo realnu ekonomiju, koja se sučeljava s izdacima iz fonda javnog novca za koje postoji navika da se usmjerava prema određenim skupinama. Nije to samo dio branitelja u pitanju, niti samo Crkva koja ima Vatikanske ugovore. Tu su i sindikati koji su za status quo, ne žele da se prava i odnosi u državnim i javnim službama mijenjaju. Ljudi su još itekako traumatizirani tim ‘rastavljanjem’, 90-ih godina, radničke klase od (su)vlasništva u zamjenu za – što? ‘Veto skupina’ ima dosta u Hrvatskoj. Prosvjed dijela branitelja vidim kao pokušaj jedne od njih da zadrži svoje pozicije. I što je najvažnije, branitelji ne šalju poruku samo Vladi SDP-a, nego i HDZ-u. Njihova podrška HDZ-u će biti upitna ukoliko im se, prije izbora, ne obvežu da će biti ‘business as usual’, i ako pobijede na izborima… Ovo govorim kao sociolog. Politika reformiranja hrvatskog društva se više ne može unedogled odgađati. EU nas promatra i mjeri…

I vi ste bili branitelj…

– Jesam. No, to me apsolutno ne izdvaja od stotina tisuća ljudi koji su u danom trenutku osjetili da se moraju odazvati, ne samo pozivu regrutnog centra nego unutarnjem pozivu da brane svoju zemlju. Nemam stoga nikakva prava mimo onih koje zakon određuje. Mi imamo i velikih problema s funkcioniranjem javne administracije. To je naša ‘kisela jabuka’ jer se nijedna politika ne usuđuje u nju zagristi. Radi se o svojevrsnoj ‘ekonomiji političkih stranaka’. I nakon lokalnih i nakon nacionalnih izbora uvijek se nađe previše prostora za stranačka zapošljavanja. No hrvatska proračunska ‘klepsidra’, pješčani sat, ostaje bez zrnaca, vrijeme je iscurilo… Svakoj idućoj garnituri na vlasti se sve više sužava mogućnost da okreće glavu od te pojave.

Kada se samozatajni sociolog Picula počeo baviti politikom? I – zašto?

– Godine 1986., kad sam prvi put vidio Slobodana Miloševića na televiziji. Radio sam tada kao stručni suradnik Kulturno-prosvjetnog sabora Hrvatske. Bilo je rano popodne, TV prijenos neke sjednice, u po bijela dana. Milošević je rušio Stambolića. Prvi put sam čuo onaj njegov prijeteći glas i, bogami, naježio sam se. Shvatio sam da takvog tipa ne želim imati u susjedstvu. Hrvatska je Partija tada bila oslabljena posljedicama ‘71. i tek je fingirala da se bavi ozbiljnom politikom.

Politika je vrhunsko umijeće?

– Trebala bi to biti, ali…

Da, to ‘ali’ je bitno: naš narod baš i nema neko jako povjerenje u političare…

– U srži zapadne demokracije je potreba građana da javno djeluju. Da artikuliraju svoje interese. Višestranačka demokracija je još uvijek najprihvatljiviji medij političkog ponašanja, jer se tu javno sučeljavaju različiti interesi. Mi se politički razvijamo, vjerujem kako će novoj generaciji političara naš narod više vjerovati.

Vaš način rada u Europskom parlamentu, suradnja s vrsnim političarima oporbe, Plenkovićem i Stierom je dojmljiv. Zajedno predstavljate Hrvatsku…

– Odlazeći u Europski parlament, nas 11 izabranih, donijeli smo sa sobom i naše političke razlike. Međutim, ubrzo shvatiš da je dionik u EU država, Hrvatska, a njezine interese, u principu, mora braniti Europsko vijeće, koje okuplja premijere. Nas 11, uz još 750 ostalih zastupnika smo tamo kako bismo branili interese – građana Hrvatske, jer oni su nas za to izabrali. Zlatna riječ u Parlamentu je – kompromis. Cijeli sustav je postavljen tako da te tjera da razgovaraš. I to ne samo s istomišljenikom. Da bi neki moj prijedlog prošao – ja razgovaram s čovjekom iz druge političke skupine. On nije neprijatelj, on je partner i ja sam njemu partner. Istina nikad nije samo na jednoj strani stola… Tako se ponašam i takvu suradnju s kolegama iz drugih stranaka namjeravam širiti.

Tako što se tu, doma, ne događa…

– Ovdje vlada mentorstvo drugačije političke kulture, no i to će mladi promijeniti, nabolje.

Tri godine niste uspjeli razgovarati sa šefom svoje stranke, s premijerom?

– Sporadično sam razgovarao s njim barem jednom godišnje…

Kako vaši strani kolege zastupnici doživljavaju Hrvatsku?

– Većina kao prekrasnu zemlju za odmor i turizam. Manji optimizam vlada kad se govori o Hrvatskoj kao poslovnom partneru. Europski mediji često prenose ocjenu kako nismo dovoljno napravili da bi se investitor osjećao sigurnim. Politički nas doživljavaju kao novu članicu koja bi mogla posredovati europske vrijednosti turbulentnom Zapadnom Balkanu.

Govorite li hrvatski u Europskom parlamentu?

– Na plenarnim sjednicama – uvijek. Hrvatski je 24. službeni jezik. U pripremnim razgovorima najčešće, ipak, engleski.

Predložili ste osnivanje Međuskupine parlamenta za – europske otoke…

– Jesam. Nikada prije nije postojala. Ujedinili smo se s međuskupinom za europska mora i priobalja. Ja sam potpredsjednik za europske otoke. Pa, imamo ih gotovo 1300.

Neobičan je kod nas odnos premijera i predsjednice Republike. Vidi se to vani?

– Ne baš. Unutarnje političke odnose u Hrvatskoj tamo gotovo nitko ne primjećuje. To je nama važan problem, ne i Bruxellesu. Primijećeno je da je jedan europarlamentarac Andrej Duda postao predsjednik Poljske. I to je sve…

Vidite li sebe kao predsjednika SDP-a, pa jednom i kao premijera?

– Donijet ću odluku ovisno o tome koliko ću osjećati da koristim našim ljudima na poslu koji sada radim. Ovaj posao u Bruxellesu i Strasbourgu znam raditi. Ne želim se ovog trenutka prepustiti spekulacijama… ali, nisam se nikada izbjegavao sučeliti s novim odgovornostima i obvezama. Neću to ni ubuduće izbjegavati.