Hrvatska radiotelevizija je u utorak 26. svibnja nakon održane tribine ‘Lustracija u Hrvatskoj – nužnost ili ne?’ na Fakultetu političkih znanosti istu večer u Dnevniku 3 emitirala prilog o njoj. Uvod u prilog dao je Stipe Alfier, koji je pročitao kako svakodnevno svjedočimo da nam je „zemlja polarizirana“ i da „ni akademci nisu imuni na to“. Naslov priloga je ‘Verbalni obračuni na tribini o lustraciji’, a naslov vijesti na web stranici HRT-a bio je ‘Akademici se posvađali zbog lustracije’. U prilogu se vidi kako gost dr. Ivo Lučić viče na nekog, bez da se pokaže na koga.
_____piše: Ivan Pepić l blog.vecernji.hr
U publici se nalazio aktivist iz A-HSP, Dražen Keleminec, čovjek koji svoj aktivizam temelji na uzurpiranju javnih tribina diljem Zagreba. Neprofesionalnost i senzacionalistički pristup urednika trećeg Dnevnika prikazuje Ivu Lučića kao netolerantnog čovjeka koji je izgubio kontrolu i prijeti publici, bez da prikaže kako je upravo on ušutkao Keleminca i omogućio nastavak tribine uz veliki pljesak i podršku publike. Nakon toga slijedi kadar u kojemu smireni docent Hrvoje Klasić dobiva pljesak jer je spomenuo kako problem nisu obavještajne službe iz Jugoslavije, nego pljačka iz 1990-ih. Da stvar bude gora, HRT stavlja naglasak na od urednika izmišljenoj svađi među intelektualcima koje nije bilo, što gledatelju pruža potpuno krivu sliku realnog događaja.
U srijedu, 27. svibnja Dnevnik 3 pod palicom glavnog urednika Olivera Dražića vijesti opet čita Stipe Alfier. U razgovoru s bivšim veleposlanikom u Vatikanu Ivom Livljanićem prije pitanja Alfier konstatira „kako smo jako podijeljeno društvo“. Zanimljivo je da je upravo on 29. ožujka 2014. u središnjem Dnevniku čitao kako je „Hrvatska na dva sata leta od Engleske, a tisuću svjetlosnih godina od njih, u što smo se na nedavnom referendumu [o braku] imali priliku uvjeriti“. Tako je valjda Alfier htio zauzeti svoju stranu ‘u polariziranoj Hrvatskoj’. Nadalje, u četvrtak navečer HRT je emitirao izravan prijenos s Markovog trga o prosvjedima branitelja, a novinar Petar Vlahov nije propustio spomenuti par puta kako će „TZ Zagreb imati štete zbog prosvjeda i zbog polarizacije Hrvatske“. U petak i u subotu, u središnjem Dnevniku opet: na samom početku emisije urednici daju čitati svojim novinarima kako „podijele nikad nisu bile izraženije“, a urednici javno po svojim stranicama pišu da je tužno gledati „dvije Hrvatske“.
HRT-ovi urednici ne samo da montiraju priloge onako kako im odgovara, nego skrivaju istinite događaje od javnosti, ali i uzimaju si za pravo da gledateljima tumače jesu li znanstvenici ‘podijeljeni’ ili ne. Što je najgore, HRT je postalo mjerilo koje će odlučivati jesu li znanstvenici dobri ili zli po tome govore li o temama iz prošlosti ili o budućnosti! Kako si jedan urednik javne televizije može priuštiti takav luksuz? Otkud pravo HRT-u da odlučuje o čemu će se u akademskoj zajednici raspravljati? Možda slijedi HRT-ova lista zabranjenih tema koju ćemo morati svaki put konzultirati prije nego što izađemo iz kuće.
Upravo takvi prilozi umjetno stvaraju polarizaciju društva. Umjesto da potiče na dijalog, HRT potiče razdor. Još gore, znanstvenici su na taj način izloženi oštroj kritici koja ih potiče na nerad, pasivnost i šutnju, ali i na zaobilaženje istraživanja važnih tema za naše društvo. Dolazimo do točke u kojoj zbog takvih izvješćivanja čovjeku koji aktivno živi društveni život postaje neugodno ići na kavu s osobom koja ne dijeli iste stavove kao i on! Zašto se stalno nameće slika podijele među ljudima, kad se zna da medijske i političke elite pripadaju različitoj kategoriji, daleko od građana? Tako je, nažalost, svugdje u svijetu. U drugim državama su podijele očitije, ali televizijama ne pada na pamet dodavati dramu u izvještajima i senzacionalistički montirati priloge. To je prepušteno komercijalnim televizijama. Italija je iznimno podijeljena zemlja: jug-sjever, selo-grad, radnici-bogati poduzetnici, ljevica-desnica… ali talijanski RAI ni u jednom trenutku ne zauzima stranu skrivajući istinu u montiranim prilozima. Švicarske nacionalne televizije ne dopuštaju da se nametne jedan Stipe Alfier i da u svojim vijestima dramatično izvješćuje o stoljetnim podjelama švicarskog društva.
Senzacionalizam HRT-a potvrđuje ljutnju gledatelja koji glavnom uredniku Goranu Radmanu spočitavaju da se radi o ‘režimskom’ čovjeku koji potiče iz starih nomenklatura i koji ne zaslužuje čelno mjesto Hrvatske radiotelevizije. Pored svih obrazovanih kadrova, HRT vodi osoba čiji je CV uglavnom popunjen rezultatima iz starog režima, od predsjedništva Saveza socijalističke omladine Jugoslavije, preko primanja Titove štafete na stadionu JNA u Beogradu do mjesta direktora u starojRadio Televiziji Zagreb. Strašno bi bilo ako se potvrdi da je Radman bio i dio Kontraobavještajne službe.
Dovoljno je sjesti i guglati kako bi se vidjelo da je Hrvatska jedina postkomunistička srednjoeuropska država gdje je glavni urednik čovjek koji je aktivno služio ondašnjem režimu. I onda se pitamo zašto su programi neatraktivni? Zašto se svake godine ponavljaju jedne te iste stvari, od gužve na granicama do gužve na trajektima? Od Alfierovih do Šprajcovih montaža? Od Božićne do Uskrsne košarice?
Ali ne, politički je nekorektno govoriti o političkom djelovanju glavnog urednika Hrvatske radiotelevizije, Gorana Radmana. Na upit novinara kako je došao do vlasništva nekadašnjeg SKH-ovog hotela u Bohinju u vrijednosti od 650 tisuća eura i zašto to nije prijavio hrvatskim tijelima, Radman je 2013. godine odgovorio nonšalantno „to je moje vlasništvo“. Izgleda kako smo i danas zadovoljni njegovim odgovorom. Iako je Povjerenstvo potvrdilo da se radi o sukobu interesa, nitko ozbiljnije nije doveo u pitanje Radmanovu poziciju, a o ostavci da i ne govorimo.
Zanimljivo: nečija se stjecanja vlasništva preispituju do srži, USKOK uskače na sve strane, svi se kunemo da smo za transparentnost i protiv pljačke Lijepe naše, ali neki i dalje nesmetano mogu obavljati javna posla s „to je moje vlasništvo“. Možda zahvaljujući vezicama i prijateljstvima iz prošlosti?