U sklopu kolegija „Interkulturalno razumijevanje” na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru u ljetnom semestru gostujuća predavanja drži i dr. sc. Karsten Dümmel, ravnatelj Zaklade Konrad Adenauer – Predstavništvo u BiH. Ovaj 55-godišnji njemački pisac i borac za zaštitu ljudskih prava i slobodu riječi je u razgovoru za Dnevnik.ba opširno govorio o svojim tragičnim iskustvima života u jednom zatvorenom totalitarnom sustavu, te se na koncu dotaknuo i pitanja koja svakodnevno dotiču našu državu.
Kako je došlo do popuštanja u zategnutim odnosima između Istočne Njemačke i Savezne Republike Njemačke?
Nakon deset godina narodnjačke vlade u Zapadnoj Njemačkoj (BRD) došlo je do promjene vlasti, i umjesto koalicije socijaldemokrata i narodnjaka, uspostavljena je cijela socijaldemokratska vlada koja je tražila blizinu s Istočnom Njemačkom (DDR). S druge strane, 1971. na čelo DDR-a dolazi Erich Honecker, koji se, za razliku od svojih prethodnika, borio da DDR na međunarodnoj sceni bude priznata kao druga njemačka država, što do tada nije bio slučaj. Međutim, i međunarodna politička scena se mijenjala, ljudi su počeli uviđati kako međusobna konfrontacija ne vodi nigdje.
Njemačka iskustva
Javnost često barata brojkom od 5 milijuna prebjeglih iz Istočne u Zapadnu Njemačku tijekom četrdesetogodišnje totalitarne komunističke vladavine. Kako su uopće bili mogući ti prebjezi iz jednog takvog zatvorenog sustava vlasti?
To je zaokružena brojka i zato postoje oscilacije. U biti se govori o 4 milijuna prebjeglih, dok preostali dio brojke proizlazi iz razlike broja rođenih i umrlih u tom razdoblju. Naime, 3.2 milijuna ljudi je do izgradnje Berlinskog zida prebjeglo u BRD i to preko male rupe koja se zvala Zapadni Berlin. Dakle, tada su postojale relativno slabije granice, dok su u 50-im godinama bile čak i otvorene. Ljudi su najčešće preko šuma i te male rupe prebjegli u BRD. Bez ičega su sjedali u tramvaje i vlakove i bježali u Zapadni Berlin. Ostatak od 800000 je zapravo prebjegao od 1961. do 1989., a od toga je 35000 političkih zatvorenika čija je sloboda otkupljena. Neki su otkupljeni radi spajanja s obiteljima, dok je skoro 560.000 prebjeglo u prvom desetljeću postojanja DDR-a. Oni su najčešće bijeg tražili preko trećih zemalja, poput Češke, Slovačke, Mađarske, Rumunjske, pa čak i Turske i Jugoslavije. Nažalost, 1300 ljudi je svoj pokušaj bijega platilo životom.
I vi ste nakon dvanaest godina provedenih na prisilnom radu otkupljeni u razmjeni stanovnika. Kako su te razmjene bile koncipirane i tko ih je inicirao?
To je zaista jedan kompliciran i kompleksan postupak. Od 1963. svaki su mjesec pravljene liste za otkup ljudi koji trebaju biti prebačeni u Zapadnu Njemačku. Za to je plaćan ogroman novčani iznos. Tada su u obje Njemačke postojali odvjetnički uredi u kojima su odvjetnici zajedno s vladama surađivali i dogovarali za koje osobe može biti dogovoren i potpisan otkup. Kako biste dospjeli na tu listu vaš slučaj je morao biti evidentiran, odnosno netko je morao zapaziti i shvatiti da ste slučaj. Moja rodbina i prijatelji su se od 1983. pokušavali izboriti za moju slobodu, pa su moje papire krijumčarili u Zapadnu Njemačku i doturali ih odvjetnicima. Dakle, punih pet godina se pregovaralo o mome slučaju. U mome slučaju presudna je bila 1987. kada je Erich Honecker, kao prvi visokorangirani istočnonjemački dužnosnik, posjetio Zapadnu Njemačku. Pored redovnog mjesečnog otkupa, on je kao svojevrsni poklon gosta domaćinu donio prijedlog da se otkupi dodatnih tisuću političkih zatvorenika. DDR je uvijek odlučivao koliko će dozvoliti ljudi za otkup, dok je BRD htjela otkupiti što veći mogući broj. Honecker je tom prilikom odlučio da to bude tisuću, a toj brojci je konkuriralo 13000 ljudi koji su željeli prijeći u BRD. Ja sam imao sreću da sam se našao na tom popisu.
Iako se bližio konačni pad Berlinskog zida i ujedinjenje dvije Njemačke, u zatvorenom istočnonjemačkom sustavu je čak 350000 različitih tajnih agenata i vladinih doušnika nadziralo tadašnjih 16 milijuna stanovnika DDR-a. Čini se kako se živjelo u strahu do samoga kraja…
Istočnonjemačka tajna služba STASI je brojala sto tisuća profesionalnih članova, dok su preostalu brojku činili obični ljudi (taksisti, pekari, ugostitelji…), koji su vodili dvostruki život. Takvi su bili svuda oko vas. U društvu je vladalo jedno veliko nepovjerenje. Ljudi su se na javnim mjestima okretali i pazili što govore. To je bilo jedno shizofreno podijeljeno društvo. Zbog toga smo se mi oporbenjaci i protivnici takvog sustava odlučili voditi sljedećim načelom – ukoliko ne znamo tko je STASI, onda ćemo se ponašati kao da su svi STASI. Kasnije smo, prilikom procesa lustracije, mogli vidjeti kako je STASI time bio izrevoltiran.
Zašto bivša Jugoslavija nije mogla slijediti njemački primjer i svoje probleme riješiti mirnim putom?
Moram priznati kako ne poznajem dovoljno situaciju s bivšom Jugoslavijom. Većinu informacija dobio sam putem analiza i istraživanja i dubljeg spoznavanja prilika na ovom prostoru. O tome mogu govoriti samo na osnovu teorija koje razmatran sa svojim kolegama s ovih prostora. Mislim kako jedna od ključnih stvari koja je dovela do takva raspleta leži u činjenici da je Tito već u prvim desetljećima svoga vladanja putem zavedenog terora nacionalna pitanja dao pomesti pod tepih. U 60-im godinama to je bio tabu. Zatim, u Jugoslaviji nije postojala prava i odgovorna oporba ili organizacija, kakve su, recimo, Solidarnost u Poljskoj, Pokret Vaclava Havela i slične. Svaka od tih organizacija je u svome djelovanju razmatrala kako se može doći do mirnog rješenja problema. Iz razgovora s njima možete saznati kako su svi oni poznavali tehniku Mahatme Gandhija. Sve ove grupacije su imale svoje istrenirane interventne skupine koje su brinule kako ne bi došlo do izbijanja nasilja u prosvjedima protiv sustava. Nadalje, može se navesti i specifikum Jugoslavije s različitim religijama koje su ljudi povezali s nacionalnim pitanjima. Na sve se odrazilo i zauzimanje ključnih pozicija od strane srbijanskih oficira u policiji, vojsci i drugim strukturama, koji su imali svoju strukturu linearne lojalnosti. Naravno, tu je još niz drugih problema koji nisu postojali u drugim zemljama.
Decentralizacija BiH
Kao jedan od ključnih problema naveli ste neriješeno nacionalno pitanje. Slična situacija događa se danas i u BiH. Najmalobrojniji konstitutivni narod poziva se na zaštitu svoga nacionalnog pitanja. Kako gledate na problem „hrvatskog pitanja”?
Postojao je taj problem, ali mislim kako se relativizirao ulaskom Hrvatske u EU. Njezinim ulaskom stavljen je snažniji fokus na BiH i rješavanje ovdašnjih problema. Mislim kako će i samim ulaskom BiH u EU ova pitanja postati prošlost. Kada se stanovnicima BiH osiguraju posao i osnovne životne potrebe, neće ih zanimati prvenstveno ova pitanja.
Što predstavlja novi pristup EU prema BiH predstavljen kroz njemačko-britansku inicijativu? Je li možda posrijedi olakšavanje puta za BiH ka EU?
To nije nikakva politika popuštanja. Za BiH ostaju isti uvjeti kao i za sve ostale potencijalne zemlje kandidate. Vidljivo je kako su razgovori o ustavnim reformama i nemogućnost provedbe presude Sejdić Finci BiH i međunarodnu zajednicu dovele do slijepe ulice. Ovi problemi trebaju biti riješeni i bez njihovih rješenja se ne može naprijed. No, izlaz iz aktualne slijepe ulice leži upravo u ovoj njemačko-britanskoj inicijativi. Ona se prije svega treba pozabaviti gospodarskim, socijalnim i ekonomskim problemima, a onda se kasnije pozabaviti ustavnom reformom
Novim pristupom uslijedila je i nova rezolucija. Naime, na prošlotjednom zasjedanju Vanjskopolitičkog odbora Europskog parlamenta rezolucijom je ponovno zatražena decentralizacija i federalizacija BiH. Što vi mislite o tom prijedlogu?
Sigurno je kako se sa sadašnjom strukturom ne može dalje. Podržavam decentralizaciju države, a potencijalno rješenje vidim u formiranju neke vrste kantona koji bi se više oslanjali na jačanje lokalne samouprave i da se onda kroz sljedeća desetljeća ova struktura izmijeni, tj. onda kada nacionalna pitanja na budu imala toliki značaj. Mi smo u Njemačkoj imali nekoliko saveznih pokrajina koje su se kasnije slijedom situacije ujedinile u jednu. To su uradili kako bi smanjili svoju administraciju i troškove. BiH može slijediti taj put. Također, mislim kako je sadašnja podjela FBiH na deset kantona preglomazna. Mislim kako bi za BiH bilo dovoljno pet kantona na razini cijele države kojima bi se moglo lakše upravljati. Ovo bi bio neki međukorak. Dakle, ne možemo imati centraliziranu RS i decentraliziranu FBiH. To je jedna kontradiktornost unutar samog sebe.
wpDiscuz