Europa uporno zatvara oči pred problemom imigranata, a posljedica toga je i vjerojatno najveća tragedija na Sredozemlju u kojem se u nedjelju utopilo između 700 i 900 osoba koje su samo tražile spas. Spas od rata, ubijanja, bijede, gladi.
Jedna od takvih osoba je i Yusuf, 17-godišnjak koji je na svom putu za Europu bio otet, pretučen, zatočen, izgladnjivan.
‘Moja obitelj je iz Gaze. Imam oca, majku i mlađu sestru. Brat mi je poginuo. Otac ima rak i jedva radi. Otišao sam iz Gaze zbog rata, ne možete proći niti 200 metara a da ne čujete eksploziju. Oko mene je bila samo smrt. Želio sam promijeniti svoj život. U školu sam išao samo dva razreda’, ispričao je Yusuf za Independent.
‘Iz Gaze sam odlučio otići s najboljim prijateljem. Došli smo do Libanona gdje smo bili u izbjegličkom kampu. U Libanonu smo oteti. Možda smo bili zatočeni dva tjedna, možda mjesec dana, teško je reći. Od naših obitelji tražili su tisuću dolara. Tukli su nas, vezali lancima i poslali snimke. Obitelj su platile otkupninu. Onda smo pronašli krijumčare koji su nas prebacili u Libiju. Putovali smo na otvorenom kamionu koji je bio pretrpan. Tri Palestinca pala su tijekom vožnje u pustinji, ali kamion nije stao. Jeli smo jednom dnevno. Tanjur za nas 10. Kad bismo bili gladni, mogli smo napraviti kruh, ali smo za brašno plaćali 50 dolara’, opisao je svoje nadljudsko putovanje palestinski 17-godišnjak.
‘Europa je kriva jer nije pomogla osobi u opasnosti. To je naša sramota’
U Libiji su ih pokrali. Ostali su bez svega. Krijumčarima je platio 1000 dolara da ga prebace u Italiju.
‘Morali smo kupiti prsluke za spašavanje. Na brodu je bilo 250 ljudi. Krijumčari su imali puške, a ako im se ne bi svidio, prijetili bi da će te baciti u more. Putovanje je trajalo. Brod je stao dva puta jer je imao problema. Ponekad je voda ulazila u njega pa bismo je bacali golim rukama. Bojali smo se da ćemo potonuti. U jednom trenutku kapetan je zvao Talijansku obalnu stražu.
Put u Italiju ukupno me koštao 4000 dolara (oko 31.000 kuna). Da majka nije prodala sve svoje zlato, ne bih uspio. Želio sam budućnost, želio sam pomoći svojoj obitelji. Moj prijatelj i ja željeli bismo otići u Njemačku ili Švedsku. Ljudi ovdje ne razumiju da u Gazi živite pod mecima. Djeca nemaju igračke. Možete umrijeti bilo kad’, priča Yusuf koji se nalazi u centru za imigrante.
‘Što radim ovdje? Spavam, jeden, spavam, jedem! Osjećam se sigurno. Ne čujem pucnjavu. No, nadam se da nećemo ovdje ostati predugo. Želim svima ispričati svoju priču, da se ne ponovi nikad više. Samo želim živjeti kao čovjek’, poručuje Yusuf.
wpDiscuz