Jedan dio hrvatskih građana sve otvorenije iskazuje takozvanu jugonostalgiju. U korijenu toga ne leži želja za povratkom srušene komunističke ideologije, već egzistencijalna neizvjesnost i galopirajuće siromaštvo.Time se implicira da su ljudi u Jugoslaviji imali jaču ekonomsku sigurnost, lakše su dolazili do posla, imali stavnove, jaču kupovnu moć itd. Međutim i to je još jedan od naknadno produciranih postjugoslavenskih mitova. Današnje generacije otplaćuju dugove Titovog zaduživanja, kupovna moć u Jugoslaviji bila je više nego bijedna, putovati van zemlje mogli su samo povlašteni, stanove su dobivali povlašteni, preko 80% stanovništva u Jugoslaviji nikada nije ostvarilo stambeno pravo, a egzsitencijalna sigurnost bila je takva da je Jugoslavija imala jednu od najvećih ekonomskih emigracija od svih komunističkih zemalja. Osim toga Jugoslavija je bila režim. Ljudi su nestajali. Ljudi su ubijani zbog verbalnog delikta i političke nepoćudnosti čak i u 70-ima. I ne samo oni, nego su kao kolaterarne žrtve životom plaćala i njihova djeca. Pitanje Jugonostalgije nije niti kulturološko, niti političko niti društveno pitanje. Jugonostalgija je pojedinačna mjera inteligencije. Žaliti za balkanskim Staljinom, jednom vrstom balkanske Sjeverne Koreje, mogu samo ljudi smanjene inteligencije ili ljudi koji se ne mogu pomiriti da je ta cijela prenapuhana bajka bila promašaj. Selektivnim promatranjem tog vremena, naravno, mogu se izdvojiti pozitivne stvari i cijelu priču prikazati kao divnu, no ono što prešućuju desetorostruko je veće i pogubnije za tu priču. Naravno to ne znači da Jugoslavija nije mogla i nije trebala opstati, i mirnim putem proći tranziciju iz režima u demokratsku federaciju i danas biti kao cjelina članica EU. Niti je to argument da postjugoslavenske zemlje ne trebaju sutra već načiniti neku novu ekonomsku zajednicu. Naravno na fair play priči i ravnopravnim odnosima.
Iako se propitkivanje dobrih strana propale Jugoslavije u javnom diskursu Hrvatske tabuizira, a jugonostalgija je etiketa koju politička desnica u najljućim okršajima lijepi suparnicima, građani se sve radije prisjećaju života prije Domovinskog rata. Pokazuje to i istraživanje portala MojeVrijeme.hr, a kojega su prenijeli gotovo svi mediji na području bivše SFRJ, prema kojem čak 86% građana starijih od 45 godina misli kako se nekada živjelo bolje. Riječ je, dakle, o onima koji imaju stvarno iskustvo života u bivšem režimu, no pri tome ne treba zanemariti ni ljudsku sklonost romantičnom sagledavanju vlastite mladosti.
Melisa Skender„Ti su ljudi 91. godine kada su referendumom tražili odcjepljenje Hrvatske od Jugoslavije imali drugu predodžbu o demokraciji. Vjerujem da je to stvar razočaranja trenutnom situacijom“, objašnjava u razgovoru za Deutsche Welle novinarka Melisa Skender koja je nedavno za potrebe snimanja televizijske serije Crno-bijeli svijet pretraživala novinske arhive iz osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Moraju li baš svi razumjeti politiku?
No, prvi puta je jasno rečeno i kako bi 74% ispitanika iz skupine građana starijih od 45 godina, pod određenim uvjetima, pristalo na povratak u jednopartijski sustav, popularno zvan „jednoumlje“. To pak ne čudi književnika i uglednog novinskog urednika Peru Kvesića koji je, između ostalog, 1977. ponovno pokrenuo i uređivao utjecajan omladinski list Polet. „Kad se kaže jednopartijski sistem, to je nešto vrlo ogađeno i odbija se bez razmišljanja. Vjerujem da su ljudi to izjavili više iz nostalgije, a s druge strana iskustva. Vidjeli su da se u takvom sustavu može ugodno živjeti“, priča nam Kvesić i ističe prednosti jednopartijskog sustava koje se ne propituju. On je, kaže, naprosto jeftiniji. „Druga stvar jest da jednopartijski sistem ne znači i jednu političku opciju. Dapače. Pri kraju partije koja je ovdje vladala 45 godina, vrlo se ozbiljno razmišljalo o ozakonjenju frakcija unutar partije“, dodaje i nudi objašnjenje za visok broj onih koji bi živjeli u jednoumlju, ukoliko bi ono pružilo blagostanje.
Pero Kvesić„Jedan velik dio ljudi u svakom društvu politika naprosto ne zanima. Njima treba osigurati dobar život, a ne tjerati ih na nešto za što nemaju afiniteta, mogućnosti i znanja. Zašto ih forsirati? To je također neka vrsta demokratskog nasilja. Dajmo im demokratski izbor da ne budu svjesni građani. Jednopartijski sistem to de facto dopušta. Ne kažem da plediram za takav sistem, već da ga se ozbiljno ne promišlja. Odbija ga se kao strašilo, a i strašilo ima korisnu funkciju.“
Nekad radnici, danas kopači po kontejnerima
I dok, zbog spomenute televizijske serije, u Hrvatskoj traju burne rasprave o osamdesetim godinama koje jedni pamte kao vrijeme procvata popularne kulture, a drugi kao doba ideološkog mraka, građani artikuliraju kako su učinjeni koraci unatrag po pitanju društvenih vrijednosti kao što su ekonomska sigurnost, javno zdravstvo i solidarnost. Novinarka Skender pak problem vidi u mladosti hrvatske demokracije, ali i tržišne ekonomije pa čak i neprilagođenosti obrazovnog sustava novoj realnosti. „Tako smo se našli u novom sustavu sa starim načinom razmišljanja. Moja mama je radnica koja je u jednom trenutku ostala samohrana majka. U ovim okolnostima u kojima sada živimo, vjerojatno bi kopala po kontejneru. U bivšoj državi je ipak dobila posao, zaradila mirovinu, dobila stan za kojeg je isto tako plaćala. Postojali su stambeni fondovi, kase uzajamne pomoći, država je tjerala ljude da štede i brinula o njima. Sada država gubi kompas. Previše je prisutna tamo gdje ne bi trebala biti, a tamo gdje bi se trebala angažirati, ne angažira se dovoljno ili ne na dovoljno dobar način.“ Osobno, kaže, ne želi povratak u jednopartijski sustav, ali bi rado sadašnji sustav natjerala da funkcionira na zamišljeni način. Iskustvo pretraživanja novinskih arhiva joj je ukazalo na još jednu stvar – degradaciju medija, unatoč popularnim tvrdnjama o režimskoj kontroli javno objavljene riječi.
„Čini mi se da su mediji tada bili puno pametniji, intelektualci su bili prisutniji u njima. To su bili pametni tekstovi koji bi se u današnjim medijima smatrali beskrajno dosadnima. Sigurno su postojali režimski mediji, ali vjerujem da je novinar u javnosti imao veći ugled i imao veću odgovornost prema tom ugledu kojega je uživao u javnosti. Uz režimske, postojali su i omladinski mediji koji su bili skroz kontra i nisam primijetila da je neki diktator govorio o čemu će i na koji način pisati. Danas postoji hrpa medija, ali sadržajno su isti“, priča Skender, a potvrđuje i kolega Kvesić. Upravo je on uređivao takve „kontra“ medije. „Kontrola ‘komiteta’ se događala tu i tamo kada se radilo o nekom tekstu koji bi mogao izazvati nekakvu uzbunu. Glavni urednik bi otišao na konzultacije. A nakon njih je mogao ne poslušati sugestije, a postojala je i mogućnost snošenja posljedica, ako ne posluša. Zapravo, moglo se objaviti sve, naročito ako ti je bilo jako stalo do nečega. Trebalo je malo lukavosti za pronaći način kako to plasirati. Naravno, postojalo je i par svetinja u koje se nije smjelo dirati. Ne diraj Tita! Ali mi smo svako malo uvaljivali nešto na njegov račun. Samo što to nije išlo na naslovnicu, već bi se provuklo kroz tekst“, prisjeća se Kvesić i dodaje da novinarstvo više nije ugledna profesija, najviše zbog nemogućih uvjeta rada u kojem novinari ne mogu kvalitetno raditi. „Danas su prvenstveno mediji u službi kapitala, osim ovih rijetki koji su dotirani. U službi su sistema, koji je jača kategorija od politike“, kaže.
Potrošačko društvo i povratak u pećinu
A današnja sloboda govora se u velikoj mjeri svela na to da novinar može otvoreno kritizirati vladajuće, a građanin im može nekažnjeno uputiti sočne psovke putem društvenih mreža. „Ne znam je li to san svakog Hrvata“, kaže Skender uz smijeh i tvrdnju da birači, kako ih ona naziva ‘ovce’, nisu ni prije, a nemaju ni sada utjecaja na ono što država radi i koliko je korisna. Ipak, smatra da je Jugoslavija s ‘elegantnim diktatorom Titom’ bila suverenija nego što je to Hrvatska danas.
U Srbiji su od jugonostalgije napravili biznis
Protivnici iznesenih teza rado kao protuargument iznose podatke o povremenim nestašicama benzina, kave pa čak i nemogućnosti da se kupe ‘pristojne’ jeans hlače u Jugoslaviji, ali i tehnološkom napretku u vidu mobitela i boljih automobila koji se danas voze, kao da se radi o istinskom mjerilu zadovoljstva nacije. Pri tome, najčešće, izostavljaju stvarne mane bivšeg sustava kao što su verbalni delikt, zabrane javnog djelovanja, političke zatvore i progone. „Čini mi se da nas je potrošačko na neki način vratilo u pećinu, jer sada vrijedi zakon jačega, veći automobil, bolji mobitel. Sjećam se jednog arhitekta iz Berlina koji ne vozi automobil. Nije mu nikada trebao, nije ni naučio. Ovdje je radio na skupim projektima i nije se lijepo gledalo na to što je dolazio na biciklu na sastanke. Onda je kupio skupi automobil pa ga je žena vozila ili je dolazio na posao taksijem, čisto zbog dojma. Nekad smo u školu svi dolazili u kutama da se ne bi pravile razlike“, objašnjava Skender.
Socijalizam s humanim licem?
A književnik Kvesić ima razumijevanja i za one koji ovakve teme žele protjerati iz javnog diskursa i potpuno sotonizirati bivše društveno uređenje. „Realno gledajući, oni zaista nisu bili slobodni u Jugoslaviji. Uvijek su postojali ljudi sa svakakvim stavovima. Pojednostavljeno rečeno, oni zapravo koriste jezik mržnje i iskrivljuju realitet. Oni ne shvaćaju što je bilo kao što ni ne shvaćaju što se sada događa. Htjeli bi da bude onakva kakvu oni žele, ali stvarnost se opire i to ih jako iritira. Prva reakcija je bijes. Oni nisu bili slobodni, a sad su dočekali svoj čas slobode.“
Kada se govori o tom kompleksu jugonostalgije, navodi da je to psihološki osjećaj s jedne, a s druge strane prava povijest o kojoj još ne znamo dovoljno. Kaže, kompleksna Jugoslavija je u svakom svom svojem desetljeću bila druga država, a nije bilo ni svejedno živi li se u Sloveniji ili na Kosovu, u Zagrebu ili u malom Muću. „Da te netko pita gdje bi volio živjeti, bilo kojeg normalnog čovjeka koji nije pasionirani sakupljač oružja, gdje bi volio živjeti u doba antičke Grčke, što bi odgovorio? Naravno da ne u Sparti, već u Ateni, pod pretpostavkom da nisi rob već slobodan čovjek. Nakaradni karakteri bi odabrali Spartu. Mislim da za 100 godina pitaš prosječnog čovjeka gdje bi volio živjeti da se mora vratiti na kraj 20. stoljeća, ipak bi odabrao Jugoslaviju. Daleko od toga da je to bila najuređenija ili najbogatija zemlja, ali možda je bila najhumanija. Tu je bila gomila svega lošega i bio sam veći kritičar od svih ovih koji sada viču da su rovarili protiv sistema. Ali postojala je perspektiva, sistem se razvijao na bolje i postojala je nada da će bolje biti barem tvojoj djeci. Danas smo izgubili tu perspektivu“, zaključuje Kvesić.
wpDiscuz