Posjet Predsjednice RH Bosni i Hercegovini bio je šablonski i prazan od političkog sadržaja. Osim toga posjet je bio kratak, protokolarno običan i bez ijedne nove poruke. Čuli smo uobičajenu izjavu o jedinstvenoj, suverenoj, nedjeljivoj državi, ali naravno i jednakim pravima naroda i građana.
Čak se osjeti i lagano povlačenje u odnosu na emotivne izljeve iz vremena kad su Hrvati iz BiH za Kolindu cijeli dan cupkali na jednoj nozi, te preko krovova i kroz prozore uskakali u „japansku školu“ (glasačko mjesto na izborima za predsjednika RH u Mostaru).
_______piše: Matan Nižić | poskok.info
Kontinuitet posjeta ćevabdžinici „Željo“
Jedino spomena vrijedno je očiti kontinuitet posjeta ćevabdžinici „Željo“ koji se proteže još od prvih posjeta omiljenog sarajevskog političara Stjepana Mesića. Prije svega krajnje je nepravedno ovo svođenje cjelokupne sarajevske gastronomske scene na ćevape i Baščaršiju, te samim tim činom dužnosnici RH pokazuju koliko ne poznaju situaciju u BiH.
Krenimo od same ćevabdžinice „Željo“. Apsolutno je nejasno zašto „Željo“ ima takvu diplomatsku-političku poziciju te je često dio protokola posjeta stranih državnika Sarajevu. Znajući kakva je Sarajevo peškešu i nepotizmu sklona sredina moguće je da tu nisu čista posla i da je vlasnik „Želje“ nekome u protokolu institucija BiH amidža/daidža.
Ostavljamo mogućnost da je „Željo“ ipak izbor djelatnika osiguranja visokih dužnosnika, jer se lokacija nalazi na samom početku Baščaršije i u slučaju nenadanog napada jogurtom ili gastro-intestinalne reakcije na sodu bikarbonu štićena osoba može u trenutku biti izvučena na Pale, Hotel Europu ili neko drugo mjesto na kojemu se može osvježiti.
Da ne budemo nepravedni, ćevapi u Želje su sasvim ok! Veliki su, somun je odličan i lijepo mirišu! Za moj ukus su presuhi (u Hodžića i Ferhatovića su puno sočniji), ali razlika u recepturama ne objašnjava zašto uvijek u „Želje“.
Iako je „Željo“ u top 4 baščaršijske ćevabdžinice (Ferhatović, Hodžić, Mrkva, Željo) bilo bi obzirno da se jednom visoka delegacija zaputi stotinjak metara dalje i malo „prošara“.
Postoji možda jedan razlog zbog kojega predsjednici RH „padaju“ na ćevape u „Želje“ a to je neponovljiva prisnost i neposredna ljubaznost osoblja. Takvu napadnu familijarnost nećete doživjeti nigdje u Sarajevu koje je inače europska prijestolnica napadne familijarnosti i ulizivanja strancima.
Recimo čim pomolite nos kroz vrata ćevabdžinice „Željo“ vi ste već njihovi. U desetinki sekunde konobar preskoči tri metra i uhvati vas pod ruku:
„Izvolte, izvolte … sjedte, sjedte …“ – i tad je sve gotovo.
Gost zbunjeno vrti glavom jer površnim pregledom vidi 6 stolova za kojima sjedi 48 ljudi i nije mu jasno koji je to stol koji je slobodan. Naravno, konobar dalje poduzima sve što je potrebno. Poviriti nosom u „Želje“ da vas konobar ne zgrabi i posjedne za stol je nemoguće. Jedino ako ste s nekim lokalacem koji se otrese na konobare „pusti ba šuplju đe ću sjest“ i razguli dalje niz ulicu, ali turist nema nikakve šanse.
Konobar s vama pod rukom prilazi za stol za kojim sjedi šesteročlana familija te im drsko naredi da se malo zbiju, torbe im spusti na pod, malom opali klempu, a punijoj gospođi punih usta somuna sugestivno dobaci da ohane malo …
U tren oka se nađete da stolom povšine kvadratni mater sa šest nepoznatih osoba. Vjerujem da popularnost kod stranih turista „Željo“ duguje baš tomu. Svaki zapadnjak koji posjećuje Bosnu osjeća se kao svojevrsni kulturni antropolog koji dolazi iz otuđene sredine gdje ne objedujete ni s punicom, a ne s nekom „random familijom iz provincije“.
Dijeljenje sofre s familijom iz Kalesije koja je dopratila nanu na kemoterapiju na Koševo strancima je svakako turističko iskustvo i to „Željo“ omogućava. Napuhani zapadanjaci često pomisle da im konobar na taj način iskazuje poštovanje. Ubrzo se razuvjere jer kad sjednu i naruče desetku i oni postaju „familija iz Kalesije“ i konobar koji se maloprije topio od ljubaznosti pretvara se u izbacivača koji vas izgurava sa stola čim se pojavi novi gost, a vi ste se razbaškarili za stolom i zauzimate 20 cm klupe i probate podrignuti.
Znači, moguće je da je Kolinda samo izašla prošetati, i kad je zastala pred izlogom ćevabdžinice ugledala je Halida Bešlića i zaustavila se, tu je uletio konobar „izvolte, izvolte“ i Kolinda se našla za stolom, a pred njom desetka u somunu s lukom i jogurt.
Politički dio analize posjeta predsjednice RH Bosni i Hercegovini
U ovom trenutku u tekstu bismo se trebali prestati zajebavati i preći u ozbiljni diskurs i analizu uloge RH u rješavanju „hrvatskog pitanja“ u BiH ali nemamo o čemu.
Kada bi netko sa strane počitao poruke koje su odaslane u javnosti kao i „sarajevo-ćevapi“ protokol posjeta ostalo bi mu nejasno je li BiH posjetila pomoćnica Glavnog tajnika NATO-a ili predsjednica RH.
Stvarnost koju danas žive Hrvati u BiH je isključivo posljedica interesa RH. Entitet u kojemu se danas osjećaju obespravljeno rezultat je sporazuma koji je potpisan da bi omogućio oslobađanje Hrvatske i „Republike Srpske Krajine“ kojega je ispregovarao Mate Granić.
Na devastiranje tog međunarodnog ugovora na štetu Hrvata nametnutim ustavnim promjenama Republika Hrvatska nikada nije reagirala iako se to događalo samo 5-6 godina nakon što smo gašenjem Herceg-Bosne omogućili napad na zaleđe RSK i Knin.
Po svemu sudeći Hrvatska nema nikakvu politiku prema BiH izvan deklarativne podrške deklaracijama i ponavljanja izjava koje može izreći bilo koji domaći ili strani posjetitelj Sarajeva.
Vraćamo se “gastronomskom” dijelu posjeta
Teško je vjerovati da je Marinko Čavara usmjerio posjet prema ćevabdžinici „Željo“ jer se radi o čovjeku iz Srednje Bosne u kojoj svaka čaršija ima ćevabdžinicu ranga „Želje“, a s punom odgovornošću tvrdim da je travnička ćevabdžinica „Hari“ bolja od sve baščaršijske konkurencije.
Borjana Krišto također sigurno nije inicirala posjetu „Želji“ jer je teško pomisliti da bi žena koja toliko drži do svojeg izgleda i garderobe izložila drugu ženu mirisu dima i masnoće s užarenog lima.
Drugo logično objašnjenje osim prvog najizglednijeg „izvolte, izvolte“ je kako sarajevsko veleposlanstvo RH, koje je logistički pokrivalo posjet Predsjednice RH, ima ugovor s ćevabdžinicom „Željo“ ostao još iz vremena predsjednika Mesića koji bi često dolazio u Sarajevo (točnije kad bi god zatrebalo sarajevskim unitarističkim politikama).
Sad bi se opet trebali prestati zajebavati i vratiti na politiku, ali nje jednostavno nema.
Mandat prethodnog predsjednika Josipovića je imao sadržaj samim time što se radi o osobi koja pripada hrvatskoj ljevici i koja je prva iz tog dijela političkog spektra pokazala razumijevanje hrvatskog pitanja u BiH, što je samo po sebi dalo politički sadržaj njegovim posjetima i političkim aktivnostima.
O sadržaju politike prema BiH sadašnje predsjednice RH možemo samo nagađati …
Kraj … nećemo više o ćevapima.
wpDiscuz